“Moglo mi se desiti isto što i dječaku Mahiru“

Dubravko Lovrenović
Autor 24.7.2016. u 11:46

“Moglo mi se desiti isto što i dječaku Mahiru“

POVODOM JEDNOG OTVORENOG PISMA O BOSNA SEMA OBRAZOVNOM SISTEMU

Povodom najnovijih dešavanja u Turskoj praćenih pokušajem vojnog udara i ponovljenim upozorenjem ambasadora Turske u BiH vezanim za obrazovni sistem Bosna Sema koji se dovodi u vezu sa terorizmom, otvoreno pismo uputio je gospodin Dalibor Tanić koji, kako kaže, svoje dijete, nakon što je pohađalo predškolsku ustanovu “Sunshine”, namjerava upisati u prvi razred Bosna Sema. Nije moje da se miješam u odluku gospodina Tanića, koji izražava svoje puno povjerenje u obrazovni sistem Bosna Sema. Mogu samo reći: Neka je djetetu sa srećom. Ono, međutim, što moram prokomentirati sadržano je u pitanju: Kako gospodin Tanić, budući da nema ličnog iskustva sa Bosna Sema, zna i rezolutno tvrdi da je ovaj obrazovni sistem toliko kvalitetan da mu mirne duše može povjeriti obrazovanje i odgoj svoga djeteta? Mora mu se priznati da je zaista hrabar. Tu je i sljedeće pitanje: Zašto se niko iz Bosna Sema, nakon ozbiljnih optužbi upućenih iz ambasade Turske u BiH sa zahtjevom da se škola zatvori, nije zvanično oglasio i demantirao te navode? Hoće li, kao i u našem slučaju, izjaviti da su zvali ambasadu Turske, ali da niko nije odgovarao na njihove pozive? Pa otići po mišljenje u Tuzlu i proglasiti porodično nasilje. Doduše, ima tamo jedan dokazani ekspert za porodično nasilje koji se inače bavi prodajom cijevi, silikona i keramičkih pločica.

Moje i iskustvo moje supruge sa Internacionalnom školom Bosna Sema može se sažeti u rečenicu iz filma Maratonci trče počasni krug: “Onima koji su vas poznavali ni pakao neće teško pasti”. To zbog toga što je kao rezultat bullyinga kojemu je bio izložen u Internacionalnoj školi u Sarajevu naš sin (posinak) Mahir Rakovac 14. XII. 2016. počinio samoubistvo. Iz obilja dokumentiranih dokaza koji to eksplicitno potvrđuju izdvojit ću najprije onaj koji je u vidu poruke sa fb profila dvojice učenika Internacionalne škole stigao na dan Mahirove dženaze 17. XII. 2015. a koji glasi: “We are the reason”. Dakle, oni koji su ga zlostavljali i doveli do samoubistva to ne samo da ne kriju, nego se ponosno predstavljaju uzrokom Mahirove smrti. Ako osim sociopatije postoji neki drugi stručni izraz kojim bi se opisao ovaj maloljetnički (!) mentalni sklop volio bih ga znati. Ovako bestijalno mogu se ponašati jer su svjesni da krivično nisu odgovorni. U tome im na ruku idu škola i “zabrinuti roditelji”. Druge aktere koji ih otvoreno štite ovom ću prilikom izostaviti.

Reakcija Internacionalne škole na svu Mahirovu patnju bilo je ispisivanje dvojice zlostavljača iz škole, što potvrđuje da su sve vrijeme sve znali. Jedan se, doduše, vratio (na mjesto zločina) i na svom fb profilu opisao dio horora koji je Mahir proživljavao. Nije detaljizirao ništa u vezi s oklagijom, osim što je naveo da bi o tome mogao napisati roman. Zlostavljači i zlostavljačice iz drugog “ešalona” su ostali i psihički ga sustavno slamali do ispisivanja iz Internacionalne škole u junu 2015. Mahir tada nije htio otići ni po svjedočanstvo, toliko su mu ogadili školu.

Uza sve krajnje neinteligentne laži i konfabulacije kojima je bezuspješno nastojala zataškati cijeli slučaj i odgovornost zločinački prebaciti na moju suprugu i mene, uprava Internacionalne škole nikad se javno nije ogradila od ove poruke svojih učenika. A šutnja je, zna se, znak odobravanja. Kao ni od ostalih poruka koje ću navesti dalje u tekstu. Zaključak neka svako izvede za sebe. Ja sam svoje zaključke izveo i oni će uskoro biti poznati javnosti nakon što iz štampe iziđe moja knjiga.

Ovom prilikom iznijet ću nekoliko komentara sadašnjih i bivših učenika Internacionalne škole koji ne samo da govore o tome šta se na očigled sviju dešavalo sa Mahirom nego, još rječitije, opisuju obrazovni duh ove “slavne” internacionalne škole u kojoj su Mahira, uza sve druge pogrdne “maštovite” izraze, nazvali i “ćafirom”. To zbog poočima koji je Vlah. Da sve bude potpuno Mahirova majka počašćena je atributom “kurve”. Kojem pedagoškom smjeru ako ne hizmetskom pripada ovaj rječnik, jer internacionalni pedagozi sami kažu da su Mahira zlostavljali zbog njegovog poočima? Kod njih je zlostavljanje nešto kao popravljanje, otklanjanje vjerskih “grešaka” u odgoju.

Navest ću najprije svjedočenje jednog od učenika Internacionalne škole (AM), objavljeno na njegovom fb profilu 6. I. 2016. u 12:34: “Alʼ ja nisam iznenađen što najvjerovatnije poslije ovog statusa koji ne krši pravila facebooka niti bilo koja pravila, ja ću završiti na ispitivanju kao neko ko je kriv ili gdje već a ništa nisam pogrešno uradio, skroz ništa. Ova imena [zlostavljača] su iz povjerljivog izvora i pored toga ova imena sam provjerio sa učenicima Internacionalne škole, a još pored toga ove osobe su u stvarnom životu nasilne, nafurane itd. Ovdje sam da se ovo proširi ne da se šuti o ovome. Ovog dječaka nisu maltretirali roditelji, maltretiran je u školi, mi učenici u svakoj školi smo prisustvovali nasilju, da se izrazim zajebanciji, i sve je uvijek prolazilo, neki se žali neko ne, treba da se stvori svijest da se ovo svaki dan događa”.

Istog dana isti učenik je u 15:11 napisao:

“Još jedna završna moja, ko je u stanju nek pročita jer ne pišem gluposti… Zamolio bih samo da me niko ne uzdiže da sam legenda prvo ja sam običan lik koji ima čist i zdrav razum, ovo ništa ne objavljujem zbog lajkova, ovo objavljujem jer niste svjesni koliko sam ja, ja shvatam da sam možda pogriješio time što sam objavio onu listu osoba ali na drugu stranu sam više siguran da nisam. Što bi uopšte oni bili spomenuti ne jednom ne dva puta već 10 puta, nemaju 10 dušmana da slažu da su oni Mahira zlostavljali, možete li se zapitati vi?

Na drugu stranu ovo je pretjerano malo zlostavljanje ja iskreno ne vjerujem u svaki detalj ali vjerujem u 80% jer ja sam učenik 10 godina koliko imam školovanja ja sam svjedok maltretiranja bio, sad sam i biću, maltretiranje u školi je svakodnevno. Niko to ne zna zaustaviti, iskreno ima gorih slučajeva od Mahirovog koji su više i teže puta zlostavljani. Nažalost došlo je do toga šta se desilo, ja sam ovdje čistog razuma i neću dat da se ovo dešava. To što vi glumite nekoga i nešto umjesto da pomognete osobama koje nisu prihvaćene u društvu. Priznajem, nisam ni ja neki dobrica, znao sam provocirati i svašta govoriti ali poslije ovoga mi neće past na pamet da to ikada uradim.

Eh sad što se tiče internacionalne škole tj. općenito privatnih škola kod nas u Sarajevu. Ne razumijem šta se u toj školi može dobiti osim nekog stava materijalnosti i jezika, znam puno učenika i svi prolaze na lijepe oči što je najgore nije samo da prolaze dovoljnim uspjehom nego odličnim. Šta vi hoćete od sebe u životu, šta ćete bit?

Msm većina se ne brine jer imaju mamicu i taticu sa brdo [prikazana vreća sa novcem]

ČAST IZUZETCIMA NE GOVORIM ZA SVE.

Ne znam više ni ja šta bih pisao jednostavno su fuj ove generacije postale malo je normalnih osoba. Za ovo ima više vrsta priče ali sve dok ima neke priče koja je ista na više mjesta koja nisu povezana vjerujte da ima istine…”

Na facebook stranici “Pravda za Mahira” jedna učenica Internacionalne škole (EF), iznijela je identično svjedočanstvo:

“Mahir Rakovac je izvršio samoubojstvo zbog ovih debila od djece, da Bog da ne spavali mirno do kraja života, da Bog da vas zlostavljali i vašu djecu, da Bog da vas grižnja savjesti jela svaki sat u danu, svaku…”

Slično je svjedočenje Aleksandra Brezara objavljeno 5. I. 2016. Prenosim jedan dio: “Tadašnji Tursko-Bosanski Sarajevo koledž, današnji Sarajevo Koledž, pohađao sam od 1999. do 2003. (sa izuzetkom školske 2001./02. kada sam godinu dana proveo u Albuquerque Academy u Americi, kao učenik na razmjeni). Maltretiranje je počelo od početka, razlozi, koliko god idiotski izgledali, očiti, a motivisani isključivo interpretacijom mog ʻetničkog porijeklaʼ. Kada bih sastavljao spisak samo verbalnih uvreda na moj račun, pisao bih do sutra. Prijećeno mi je nožem na času, zapljuvavani su mi lični predmeti, jednom sam udaren ljestvama za dupli krevet dok sam bio u neslavnom internatu te škole. Najindikativnije, ipak, bilo je igranje igre zvane „traženje ratnog zločinca“ – jedan vid žmire gdje sam ja bio gonjena životinja… A jednom su moji „drugari“ odlučili da me „osunete“, što ipak nije prešlo apsolutnu granicu ljudskog kao u Mahirovom slučaju (o čemu ću malo kasnije). I nikada niko nije odgovarao, niti dobio smanjeno vladanje, za bilo šta od ovoga. Par opomena, par razgovora sa roditeljima je bilo sve što je škola ikada poduzela.

Maltretiranje je dolazilo i od nastavnika (mada su to već izolirani slučajevi, i nastavni kadar je bio većinom pristojan). Primjera radi, nastavnica bosanskog me je jednom prozvala da bi mi rekla kako je čitala istraživanje po kojem se ljudima koji jedu svinjetinu inteligencija postepeno smanjuje. Da je dalje podgrijala maltretiranje za koje je znala da se dešava, očito jeste. Iz kojih razloga, ne znam. Možda joj je bilo smiješno. Meni nije”.

Samo dva dana kasnije (7. I 2016.) pojavila se ispovijest jednog od zlostavljača koji je priznao zlostavljanje: “Ja sam bio jedan od onih koji su ga maltretirali” napisao je Samir Beydi Mujović. “Aleksandar je ispričao svoje iskustvo. Činjenica jeste da je bio maltretiran, kako verbalno, tako i fizički. Za nas je to bila zeza, za*ebancija, zafrkancija, a njemu nije bilo tako. Bilo mu je teško i ostavilo na čovjeku traga. Problem je u tome što tada nismo razmišljali o tome, jer smo bili djeca”! Njemu je na kraju ipak proradila savjest, “zabrinuti roditelji” su zajedno sa upravom Internacionalne škole lakonski proglasili “porodično nasilje”. Čemu ovakve prizemne laži ako ne zato da bi se prikrila vlastita odgovornost koje su u cijelosti svjesni?

A na što sve su spremni “internacionalni” pedagozi Bosna Sema da bi zataškali razlog Mahirove smrti govori i to da su se već 6. I. 2016., dan nakon što je objavljeno svjedočenje Brezara, potrudili da ga proglase lažnim. O tome na roditeljskom sastanku u Internacionalnoj školi održanom istog dana jedan nastavnik na lošem bosanskom jeziku kaže: “Juče je izašlo jedan naš maturant […], on je napisao pismo, je isto dio ova igra. Danas svi maturanti, stari maturanti, profesore napišite jedan tekst i svi maturanti potpišemo, nije bilo tako i tako dalje. Oni su insistirali, ali vjerujte. Sinoć ja sam spavao i jedan maturant, stari maturant, zove šta ćemo raditi, znamo da to nije istina”. U Internacionalnoj školi “znaju da to nije istina”, a jedan od Brezarovih zlostavljača javno priznaje zlostavljanje. Toliko o kredibilitetu nastavnika Bosna Sema. Ni ovo nikad nije demantirano. Sve se to uklapa  u rezultate istraživanja psihologa Kevina Duttona s Odjela eksperimentalne psihologije Sveučilišta u Oxfordu koji je proveo anketu među stanovnicima Velike Britanije kako bi otkrio koje su profesije među kojima se krije najveći broj psihopata. Najviše su rangirani direktori i menadžeri. U Internacionalnoj školi takvu anketu ne treba provoditi – rezultati su očiti.

Tome u prilog govori i to što su uzorni pedagozi-menadžeri požurili da konstruiraju novu gnusnu laž. Pod naslovom „Direktor tvrdi da je dječak bio zlostavljan u kući“ Dnevni avaz (7. januar/siječanj, 2016. str. 4) prenosi: „Osoba koja je na sastanku [roditelja djece iz razreda 9B, održanom 6. I 2016.] predstavljena kao direktor škole iznijela je bezrezervnu tvrdnju da je “Mahir Rakovac bio žrtva porodičnog nasilja” a to je, kako je rekao, “saznao od biološkog oca Muhameda Rakovca kada ga je posjetio“. Posjetio biološkog oca u Tuzli a mojoj supruzi i meni nije izrazio ni saučešće. Naprotiv, plasirao je laž da su zvali moju suprugu, ali da ona nije odgovarala na telefonske pozive. Ovdje je na (zlo)djelu “raskošna” glupost kao bazična karakterna osobina. A da se radi o “emotivnom frižideru” nije potrebno dokazivati.

Ponovo ih međutim demantiraju sami učenici od kojih jedan na fb profilu kazuje: „MAHIR RAKOVAC JE IZVRŠIO SAMOUBISTVO ZBOG OVIH, DJECE. NEMOJ DA MI SE KO JAVI I POČNE MI PAMETOVATI OKO 10 OSOBA MI JE POTRDILO OVA IMENA!!! BOLI ME BRIGA ŠTO ĆE VAS 50 % PREĆI PREKO OVOG STATUSA KO DA JE NEŠTO MOJE GLUPO ŠTO OBJAVLJUJEM, BOLI ME BRIGA ŠTO…”

Svoja porazna iskustva sa Internacionalnom školom u Zenici iznijeli su 6. I. 2016. roditelji koji su ispisali svoju djecu iz te ustanove. Pismo se, kao i sve ostalo što navodim, može naći na internetu, a citirat ću samo završetak: “Nadam se da će i ova moja priča pomoći svim Bosancima. Osvijestimo se, vratimo kredibilitet našim školama jer smo ih imali. Inače, svi smo mi Mahir i to uskoro. Vama ovo bar malo [može] koristiti, za našeg Mahira, bar sada, jer svi smo mi Mahir. Roditelji čija su djeca ispisana iz Internacionalne škole Zenica”.

Tu je i izjava jedne djevojke, također dostupna na internetu, koja je pohađala turski internat u Sarajevu: “Ne znam da li će se ova priča čuti, ali moram ju pisati nakon smrti dječaka… Imam 22 godine, po dolasku na studij u Sarajevo, živjela sam u turskom internatu poznatom kao hizmet u Nedžarićima. Na prvi pogled čisto, uredno, topla voda, hrana, čistačice, kuharice, ljepota… Ustvari, najiskrenije rečeno, pakao. Vani se može do 19 sati i tada se vrata zaključavaju. Jedini izlaz, nama djevojkama, bio je balkon. Svaki naš korak prate nadređene ʻableʼ, koje su ustvari studentice kao i mi, ali za taj posao nadgledanja one imaju popust na stanovanje ili su tu besplatno – plus nagrada putovanje u Tursku. Navečer, ako nam se jede čokoladica ili nam kredit zatreba, ne daju do benzinske udaljene desetak metara… Podnosila sam, trudila se biti bez emocija, kažem sebi – u Sarajevu si zbog studija, ali moja draga cimerka je skoro svaku noć plakala zbog psihičkog maltretiranja… Napustila je i fakultet i počela studij u Mostaru… Zbog hizmeta je i Sarajevo zamrzila… Sastanci abli i nas, te profesora sa Burcha i predavača iz Turske su redovni, svaku noć skoro… Glavna tema je Fetullah Gulen, kojeg izdižu više nego Boga. Nije ih briga ako sutra ja imam ispit. Kažu na sastanku ćeš učiti o vjeri, to je najbitnije. I unište mi snagu za učenjem, i ubiju mi vrijeme pričom o životu običnog smrtnika Gulena… Jednog jutra, nakon učenja do kasnih sati, nisam se mogla razbuditi na sabahu. Abla me polila hladnom vodom kako bih ustala… Šokirala sam se… Moglo mi se desiti isto što i dječaku Mahiru… Pitam se da li je bilo ubistvo ili samoubistvo?! Hizmet ima moć u Sarajevu, ogromnu, samo je sve tajno. Adrese njihovih na stotinu stanova, njihove novine, njihov prevoz, način sklapanja brakova poslije studija… Zato ovo pišem, jer ovo je Bosna, ovo nije Turska. Da ne dužim više, a mogla bih roman… Uglavnom, napustila sam hizmet, dan mi traje tri puta duže i nije mi bitno što sama moram praviti ručak i čistiti, radije ću hljeba starog tri dana nego hizmetski med i mlijeko…” A. Z.

Konačno: jedna od majki prisutnih na roditeljskom sastanku u Internacionalnoj školi 6. I. 2016. svjedoči o nasilju kojem je bio izložen Mahir: „Mogu lʼ ja sad nešto reći, prvo vi trebate riješiti šta se desilo uopšte u razredu te djece, znači je lʼ se vi pitate. Moje dijete, moj […] se druži sa tim dječacima, zato što je s njima od početka, od prvog razreda. Samo malo, moj […] je primoran da gleda mnoge stvari što su se dešavale u školi, u razredu. Znači ja ne želim da moje dijete uopšte, znači on je odrastʼo, devet godina s tim nekim dječacima i gledʼo je ta neka iskustva. Meni je sinoć […] rekʼo: Mama, što jest jest, […] i […] su ga snimali i on je morʼo govorit ja sam peder u kameru. To je za mene zlostavljanje. Moje dijete je zlostavljano što je to gledalo na kraju krajeva. Vi ne znate, trebate pitati dječake i djevojčice koji su bili i koji jesu u tom razredu pa da svako ispriča šta se dešavalo. Ja ne vjerujem da moje dijete laže, mislim, što će lagati to. Samo to da se je radilo, da je moje dijete gledalo, to je za mene zlostavljanje. Zamislite, ti dječaci koji su pravili probleme i vi nastavnici znate koji su to dječaci koji su konstantno pravili problem. Sutra moje dijete raste u toj bolesnoj sredini, što će na kraju reći ok, to je normalno, šta mama, nismo mu ništa radili. Zašto, jer devet godina konstantno gleda kako neko nekog bije, tuče, govori da je peder. Prvo krenite od prve tačke, to je za mene strašno, oprostite, na stranu ja ne, nemojte me pogrešno shvatit. Ja sutra želim da moje dijete završi ovu školu i srednju školu. Ja imam namjeru da ga upišem ovdje. Ja sam s vama zadovoljna ovdje, kao sve je ok, sve je super, ali to što se dešava između njih, par dječaka koji su konstantno ugnjetavali drugu djecu a druga djeca su morala šutit i gledat, posmatrat sve to i to godinama, postaje normalno. Vas kad neko tuče, maltretira pa kontaš da je to normalno da to tako treba. Vi trebate uzeti tu djecu koja jesu maltretirala, a jesu maltretirala, pa s njima razgovarat. Ima snimak, mama […] je a… […] je snimʼo. Ja pitam […] kakav je to snimak, zar postoji snimak. Mama, što jest jest […] i […] su snimali tog dječaka. Ja hoću da znam, možda se i desilo to, ja stvarno ne znam. Mislim, mene je strah i sama pomisao na to da se desilo silovanje, možda se i desilo, otkud mi znamo šta se desilo u 10 minuta u razredu”.

Voditelj sastanka: “Kad govorimo o tom konkretnom slučaju, što se tiče te i takʼe situacije, taj učenik […], na kraju je zaključeno da zbog tih i sličnih problema koje pravi, njega smo naprimjer izbacili iz škole”.

Roditelj: “Izbacili prošle godine, a šta se desilo u sedmom i osmom razredu“?

O tome šta se desilo u sedmom i osmom razredu (!), rasprave nije bilo. Valjda je nedostajao “kvorum”. Treba li to dovesti u vezu s činjenicom da u tužbi Internacionalne škole protiv moje supruge i mene stoji da je Mahir u toj školi pohađao osmi razred? Sedmi razred se izgubio. U međuvremenu je drugome učeniku koji je zajedno s Mahirom prošao “internacionalni” kurs pedagogije iz bullyinga u jednoj ustanovi specijaliziranoj za mentalno zdravlje djece dijagnosticiran PTSP. S tim je upoznato Federalno tužilaštvo. Je li i to posljedica “porodičnog nasilja”? Tog su dječaka zlostavljači zvali na dan Mahirove dženaze da mu izraze saučešće. Pri tom su se smijali.

Nije mi namjera nikog odvraćati da svoje dijete upiše u školu koju želi, ali s obzirom na vlastito iskustvo sa Internacionalnom školom Bosna Sema dužnost mi je upozoriti sve roditelje na strašnu mogućnost da jednog dana na fb profilu svoga djeteta pročitaju ubistvenu postmortem poruku: „We are the reason“. I da nakon toga u školskim udžbenicima nađu poruke koje smo mi našli u Mahirovim od kojih jedna glasi: „Mahir is ćafir – ćafir na kolac“. Oklagija i kolac – ima li tu ikakve međusobne veze? To što pri svemu tome Kantonalno tužilaštvo na čelu sa Dalidom Burzić tvrdi da zlostavljanja nije bilo tema je za sebe.

Možda bi Internacionalna škola mogla promijeniti ime i nazvati se: „Internacionalna ćele-kula“. Očito je naime da tamo još uvijek vlada „pedagogija“ dahija. Može li se ta „pedagogija“ nazvati „zlihologijom“? Ili, možda, „oklagilogijom“? Hoće li naš „romanopisac“ o tome konačno napisati roman? Da saznamo ono što se već zna.

Dubravko Lovrenović
Autor 24.7.2016. u 11:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija