MORALNA AGONIJA ČOVJEČANSTVA

Izdvajamo

• Njihova sudbina je već unaprijed određena. Postali su junaci nečasnih dijela onih koji su ih primorali na njihove korake koje koračaju duž nepoznatih puteva, željezničkih pruga i pjeskovitih sprudova nepoznatih rijeka i mora. Njihovi koraci iz temelja potresaju sudbinu čovječanstva stvarajući velike odrone i oluje u savjesti čovjeka, ostavljajući iza sebe seizmičku tišinu uz tiho pucanje moralnih oklopa današnjeg svijeta. Čovjek se kostriješi nad gomilom slomljenih kostiju i prolivene krvi ostavljene u njihovim zemljama u kojima vladaju smrtnici sa željama bogova. Njihovo zajedničko marširanje između kordona nepoznate i surove vojske i policije, probijanje kroz bodljikavu žicu, izbjegavanje lukavo postavljenih zamki pohlepnih trgovaca i bezobzirnih pljačkaša, njihov ćutljiv prolaz pored zidnih grafita mržnje i netrpeljivosti, stvara novo grubo tkanje morala čovječanstva iz čijeg zagrljaja teško da mogu iskliznuli.

Povezani članci

• XX1. JAZZ FEST: Otvoren box office u Domu policije
• Glupa i gluplja
• Dežulović: Republika Evropska
• Slavljenica POŠTANSKA MARKA
• Božica Jelušić: SAMO RIJEČI
• Bajtal: Ne možete na zločinu i izdaji praviti ljudsku perspektivu

Foto: REUTERS/Bernadett Szabo

Niko više nema pravo da šuti o njihovoj sudbini. Niko više nema pravo da šuti o onima koji ih napadaju i ubijaju, o onima koji su ih svojom pohlepom, brutalnošću i zvjerstvima primorali na put pakla bez povratka. Svaka dalja šutnja vodi čovječanstvo u novu tragediju, u novu apokalipsu biblijskih razmjera.

Piše: Nedžad Bašić

Dolaze iz Afganistana, Pakistana, Sirije, Iraka, Libije, Sudana, Eritreje. Bježe od strahota rata. Bježe od ISIL-a, Al Kaide, Talibana. Bježe od nevidljivih dronova koji siju smrt iz vedrog neba. Bježe od mafijaški zavađenih lokalnih vladara života i smrti. Marširaju kroz nazubljene vrhove planina Karokoruma, Hindokuša, Zagrosa, silaze u vlažne i memljive doline rijeka Eufrata, Tigrisa, Inda, provlače se kroz rojeve insekata, probijaju se kroz užareni pjesak nubijske i afričke pustinje i uvijek podmukle i neprijateljski raspoložene Dašt-e Margo prerije. Nadaju se da će ih povoljni vjetrovi sudbine odvesti do obala velikih mora i velikih gradova gdje ne caruje strah, smrt i umiranje. Središnje mijesto njihovog zbora ne postoji. Svako ima svoju krajnju imaginarnu destinaciju svog mučnog putovanja punog nekog biblijskog vjerovanja i nade u davno izgubljenu sreću. Na putu njihovog vjerovanja i nadanja sužavaju se staze kojima gaze što će ih dovesti do zbližavanja u kojem spoznaju jedan drugog, spoznaju nevolju i bijedu života kojeg žive. Ujedinjuju ih opasnosti i nade na njihovom sada zajedničkom putu, s kojeg bi najradije skrenuli da mogu. Poklali su im djecu, srušili kuće, njih su ubacili, poput životinja, u ring prljavog rata, trgovine ljudima, međusobnog ubijanja i preziranja.

Na njihovom maršu između života i smrti jedino što traže je razumjevanje čovjeka. U očima svakog traže iskricu nade i vjere da će preživjeti na putu prema drugoj obali na kojoj se, vjeruju, blatnjava i skliska padina života pretvara u čvrsto suho tlo, gdje teška i krvavo lepljiva klima rata ustupa mjesto toplim sunčevim zracima i izvorima bistre vode u kojima mogu saprati znoj i mučninu njihove sudbine. Iza njih je davno ostao miris njihovih spaljenih ognjišta.

Na horizontu je crn zastor kiše i studeni koji još ne naslućuju i ne vide. Na drugoj obali širi se strah od „duhovne prljavštine“ koju nose sa sobom. Širi se odbojnost i netrpeljivost prema njihovim običajima i tradicijama, prema njihovoj boji kože, prema njihovoj vjeri, prema njihovom pravu da žive kao slobodni ljudi bez straha od ubijanja i mučenja. Dižu se bodljikave žice, ruše se zakoni i pravila kojima se garantira njihovo pravo na život i život njihove djece. Šutnja moćnih, koji su zapalili njihova ognjišta i stavili ih u tračnice njihovog usiljenog smrtonosnog marša,   odvija se u savršeno zamršenom ritmu, da bi se naglo pretvorila u salvu oštrog laveža pobješnjelih desničarskih grupa, koje u njihovoj nesreći vide „opasnost po evropsku civilizaciju“. Oni u njima ne vide očajnike koji bježe ispred rata, koji su nametnuli beskrupulozni bogataši, pohlepni trgovci oružjem i korumpirani i licemjerni političari. Oni su za njih surovi vojnici „islamskog džihada“ lukavo kamuflirani u „imigrante“ koji hoće da razore evropsku „solidarnost“ i blagostanje. Rasističko nasilje i ksenofobija marširaju po gradovima i selima „miroljubive i saosećajne„ Evrope, pišu se peticije protiv nepoželjenih došljaka, pale se improvizovana skloništa od kiše i studeni za ovaj „roj ljudi“, kako ih ponižavajuće nazivaju neki evropski političari.

Njihova sudbina je već unaprijed određena. Postali su junaci nečasnih dijela onih koji su ih primorali na njihove korake koje koračaju duž nepoznatih puteva, željezničkih pruga i pjeskovitih sprudova nepoznatih rijeka i mora. Njihovi koraci iz temelja potresaju sudbinu čovječanstva stvarajući velike odrone i oluje u savjesti čovjeka, ostavljajući iza sebe seizmičku tišinu uz tiho pucanje moralnih oklopa današnjeg svijeta. Čovjek se kostriješi nad gomilom slomljenih kostiju i prolivene krvi ostavljene u njihovim zemljama u kojima vladaju smrtnici sa željama bogova. Njihovo zajedničko marširanje između kordona nepoznate i surove vojske i policije, probijanje kroz bodljikavu žicu, izbjegavanje lukavo postavljenih zamki pohlepnih trgovaca i bezobzirnih pljačkaša, njihov ćutljiv prolaz pored zidnih grafita mržnje i netrpeljivosti, stvara novo grubo tkanje morala čovječanstva iz čijeg zagrljaja teško da mogu iskliznuli.

Niko više nema pravo da šuti o njihovoj sudbini. Niko više nema pravo da šuti o onima koji ih napadaju i ubijaju, o onima koji su ih svojom pohlepom, brutalnošću i zvjerstvima primorali na put pakla bez povratka. Svaka dalja šutnja vodi čovječanstvo u novu tragediju, u novu apokalipsu biblijskih razmjera.