Mostarski Srbi nekad i sad

Milan Račić
Autor 11.2.2017. u 07:42

Izdvajamo

  • „danas kad više nema ni mnogih mostarskih familija, čija su deca počivala na ovom časnom ratničkom groblju…, često sam pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, „dva grada“ gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote… Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost… Ali, kako sada stvari stoje, tamo više ne bih bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.“

Povezani članci

Mostarski Srbi nekad i sad

 

 

Moja je vrlina u tome što sam se cijelog života
znao diviti drugima i cijeniti ljepotu velikih uspjeha
koji su godinama grijali dušu mnogim ljudima“

Ivo Andrić, nobelovac

 

 

Aleksina sahrana – priča o Šantiću, Srbima i nekadašnjem Mostaru

Umro je u subotu, 2.februara 1924. godine, u 6 i 25.

Čim se saznalo za pjesnikovu smrt, velika masa svijeta opkolila je njegovu kuću želeći da vidi mrtvog pjesnika i izrazi saučešće rodbini. Potom mu je tijelo preneseno u Srpski dom, a u nedelju i ponedeljak cio Mostar, bez razlike na godine, vjeru i zanimanje odao je počast svom pjesniku. Mostar je bio sav u crnini. Na kućama su visili crni barjaci, a ulični fenjeri obavijeni crnom krpom. U crno utonula varoš pružala je ucviljenu sliku, bol majke za izgubljenim sinom i tugu svih sugrađana. Svo vrijeme dok je posmrtna povorka obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali pjesnika. Sve radnje su bile zatvorene, a narod, bio on musliman, katolik ili pravoslavni podjednako je oplakivao svog Šantića. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpjevao molitvu opraštanja. Istina je da ničija sahrana ni do tada, a ni poslije, nije tako okupila sve njegove sugrađane, ali i mnoge koji su pješačili i po četerdesetak kilometara samo da bi vidjeli svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni. No, “veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda poslednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva prosvete“, piše Politika te davne februarske 1924. godine.

„Mi nikako shvatiti da se kuhamo u istom loncu
nad koji se, svako malo, nadviri neko od velikih
vidjeti da za njega nije što prispjelo…“

Ivo Andrić, nobelovac

 

Mostar u antifašističkoj koaliciji 

14. februara 1945. godine oko podneva jedinice 26. dalmatinske divizije probile su se u Mostar, a već oko 19 sati gotovo sve fašističke snage su pobjegle iz Mostara. Oko 20 sati Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga, koji je u to vrijeme morao lično odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske. 14. februara 1945. godine u 20 sati grad Mostar bio je slobodan. Mostar je u drugom svjetskom ratu svoju slobodu skupo platio. Grad je dao 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog terora, a svaki osmi stanovnik nije dočekao slobodu. Bilo ih je i petnaest među 6.000 jednakih. Petnaest narodnih heroja među kojima i Ahmed i Šefik, Ljubo i Mladen, Karlo i Leo, Adem i Mustafa, Jusuf i Rifat, Mithat i Avdo, Safet, Mehmed i Laca. Odmah nakon što je oslobođen, pristupilo se obnovi, a zahvaljujući jedinstvu i slozi koja je u to vrijeme krasila Mostar, grad je napredovao krupnim koracima. Dobio je niz institucija uključujući simfonijski orkestar, muzičku školu, zdravstvene institucije, muzej, te pozorište koje je sagrađeno i obnovljeno u kratkom roku. Mostar je uskoro postao grad sa 125 hiljada stanovnika, u kojem je svako treći građanin bio zaposlen.

 

„Kada su vrijeme i druge prilike u pitanju,
u Bosni se nikad ne zna na čemu smo. Čuvaj se!
Bosna je ko prodrta kabanica, odasvud puše…“

Ivo Andrić, nobelovac

 

Partizansko groblje u Mostaru – dvije priče o dva poratna Mostara

Partizansko groblje u Mostaru izgrađeno je 1965. godine u čast svim Mostarcima poginulim u NOB-u. Izgradio ga je, u vremenu rekonstrukcije koja je nastupila poslije završetka Drugog svjetskog rata, arhitekt Bogdan Bogdanović, u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste i u čast svih onih koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Evrope i svijeta. A onda je, kao i grad i svi njegovo stanovnici, ovaj spomenik doživio, u samo sedam decenija, svoje dvije sudbine. Jednu kao simbol prepoznat i cijenjen u svijetu i drugu ružniju – kao odlagalište…… i smetnja „novonastalim demokratskim iskoracima“. No, o tome je najbolje napisao njegov autor Bogdan Bogdanović (Tekst je objavljen u „Informativna revija MM“, dvobroj 12/13, jun 1997. godine i portal tačno.net):

„danas kad više nema ni mnogih mostarskih familija, čija su deca počivala na ovom časnom ratničkom groblju…, često sam pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, „dva grada“ gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote… Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost… Ali, kako sada stvari stoje, tamo više ne bih bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.“ A zahvaljujući izviđačima iz Donje Mahale jedino je istinski obnovljena kuća Gojka Vukovića koja i danas vrvi poletarcima i duhom Zlatke i Gojka Vukovića.

Raspolućeni Srbi 

„Zaklinjem vas – ne izdajte ljepotu duha,
budite dobri i među onima koji to nisu,
budite mudri i u vremenu opšteg
ludila…“

Ivo Andrić, nobelovac

 

Po popisu iz 2013. godine, u Mostaru živi 51.216 Hrvata, 46.752 Bošnjaka, 4.421 Srba, 1.312 se ne izjašnjava po ovom pitanju, 1.910 se izjašnjavaju kao ostali, dok je 186 bez odgovora.

Po popisu iz 1991. u Mostaru živjelo 126.628 stanovnika. Od toga broja 43.856 su se izjašnjavali kao Muslimani, 43.037 kao Hrvati, 23.846 kao Srbi, 12.768 kao Jugoslaveni i 3.121 kao ostali. Broj Hrvata u odnosu na 1991. se povećao za oko 8 hiljada, broj Bošnjaka za oko 3 hiljade, a kada su u pitanju Srbi broj se smanjio za skoro 20 hiljada.

Kada je u pitanju vjeroispovijest 50.146 osobe se izjašnjavaju kao katolici, 46.058  islamske vjeroispovijesti, 4.274 pravoslavne, 1.670 kao ateisti, 742 kao agnostici, 1.536 se ne izjašnjava, 1.174 kao pripadnici ostalih vjerskih zajednica i 197 osoba je bez odgovora.

Priča o Mostaru, priča je i o Mostarskim Srbima. No, ova priča posljednjih decenija ne liči onoj iz 1924., još manje onoj iz 1965. godine. Rasuli su se Mostarci, Srbi posebno, među onih milion i dvije stotine hiljada – širom dunjaluka. 2013. godine zabilježeno ih je u Mostaru – 4.421 ili skoro dvadeset hiljada manje nego prijeratne 1991. godine. Mostarska zbilja, danas je, svakako, drugačija i za ostala dva naroda. Tužnija za većinu, bolja samo za pojedince. Srbi su danas u gradu i kantonu, a i u Federaciji BiH, nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine. Raspolućeni zbog posla, (ne) konstitutivnosti, zdravstvenog osiguranja, zbog auto-trase i preorganizovanosti, zbog (ne) predstavljanja u organima i institucijama. Zbog drugih i sebe samih. Zbog kulture i obrazovanja, zbog politike i podjela, zbog sadašnjosti i bez vizije budućnosti. Zbog… Stanje je danas, ipak, mnoge bolje nego li prije dvadesetak godina. Tome su, prije svih, doprinijeli njihovi sugrađani – Mostarci. Velik je doprinos i crkvenih i vjerskih velikodostojnika, paroha Mostarskog i popa Bjelopoljskog, predstavnika Islamske zajednice i Katoličke crkve i mnogih drugih građanski opredijeljenih Mostaraca. No, za sve njih, posebno one koji hoće da ih predstavljaju, postavlja se mnogo pitanja:

  • Zašto tolike podjele i različiti aršini?
  • Zašto dvije Prosvjete?
  • Zašto duple Šantićeve večeri?
  • Zašto, bar, ne saslušate i mišljenje – različito vašem?
  • Zašto Društveni dom, unutar groblja u Hortiješu?
  • Šta to i kako rade predstavnici Srba u institucijama grada i kantona?
  • Zašto je vrijednost projekata za pretežno srpska naselja samo 50.000 ili 0,1% budžeta?
  • Zašto?

Vratimo se istinski Šantiću, pa ćemo dokučiti i odgovore, jer za većinu Aleksa je Mostar, a Mostar je Šantić.

Milan Račić
Autor 11.2.2017. u 07:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija