Na početku i na kraju

tačno.net
Autor 20.6.2014. u 10:11

Na početku i na kraju

Piše: Gojko Berić

Dugo već ovim prostorima kruži jedno zapaljivo koktel-pitanje, tiče se atentatora na nadvojvodu Franza Ferdinanda i glasi: Da li je Gavrilo Princip bio mladić spreman da se žrtvuje za ideale slobode ili je riječ o beskrupuloznom ubici? Treba li, dakle, osamnaestogodišnjak iz jednog zabitog bosanskog sela ući u istoriju južnoslovenskih naroda kao herojski lik ili kao klasični terorista? Ovo pitanje je mobiliziralo gotovo svakog ko nešto znači u ovdašnjoj javnosti, bilo da je riječ o istoričarima, političarima, sociolozima, književnicima, filmadžijama, dramskim piscima ili glumcima, bilo da su prozvani ili su osjetili potrebu da se tim povodom izjasne. Imajući u vidu da se na Balkanu istorija od jednog do drugog naroda čita različito, svaki izneseni stav i svako mišljenje o Sarajevskom atentatu vodi u minsko polje kolektivnih emocija. Reći da je Gavrilo Princip bio terorista – uporediv sa Bin Ladenom, a Mlada Bosna sa Al-Kaidom – što je u polemičkom radikalizmu već izrečena analogija – teza je koja kod većine Srba izaziva gnjev. Jednako tako, srpsko veličanje Principovog lika i djela dobar dio bošnjačke javnosti doživljava kao provokaciju. I ovdje se ide u pojednostavljenu krajnost – Srbi su u proteklom ratu bili agresori, njihovi zločini su i danas žive rane na Bošnjacima, Sarajevo nije zaboravilo opsadu dugu 1.300 dana… Gavrilo Princip nema s tim nikakve veze. Ali, Gavrilo Princip je bio Srbin. U prvom slučaju, on je simbol slobodarskog duha, a u drugom simbol nasilja u službi velikosrpske politike.

Ova dvojaka simbolika njegove složene ličnosti postala je predmet novog raskola u bošnjačko-srpskim odnosima. Aleksandar Vučić i Milorad Dodik izjavili su da neće doći u Sarajevo na ceremoniju obilježavanja stogodišnjice Velikog rata, koja će se održati 28. juna u obnovljenoj Vijećnici, jer ne žele stajati kraj ploče na kojoj piše: “Srpski zločinci u noći 25/26. 8. 1992. zapalili su Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH.” Možemo se složiti sa profesorom Enverom Kazazom, koji smatra da je tekst neprecizan i da podstiče politizaciju ovog kulturocida. Ali, kako je moguće da ni Vučiću ni Dodiku ne smeta spomen-obilježje haškom optuženiku Ratku Mladiću, postavljeno na Vracama, takoreći kapiji na ulazu u Sarajevo? Ako im to obilježje ne smeta, nije li to znak njihovog prećutnog obožavanja zloglasnog generala, optuženog, pored ostalog, za genocid u Srebrenici?

Mislili smo da je istorija Prvog svjetskog rata već napisana i da njeno preziđivanje i doziđivanje nije stvar istorijske nauke, već pukog senzacionalizma i politiziranja davnih događaja. Međutim, fascinantan je broj međunarodnih naučnih skupova i panela, objavljenih knjiga i publikacija, tematskih filmskih ciklusa i drugih manifestacija kojima se pokušavaju osvijetliti uzroci i posljedice Sarajevskog atentata. Ovoj istorijskoj razmjeni zaključaka i mišljenja o Velikom ratu svoj doprinos je, u maniru stoljetne vatikanske diplomatije, dao i papa Franjo, time što je izbjegao da dođe u Sarajevo 28. juna, kako njegovo prisustvo ne bi bilo protumačeno kao odavanje počasti Gavrilu Principu. Istina je da je Sarajevski atentat pokrenuo ogromnu ljudsku tragediju, ali reći kako je krivac za taj rat nepunoljetni mladić iz jednog zabitog sela u zapadnoj Bosni čini se prilično besmislenim. Istoriju stvaraju veliki narodi i velike države. Princip je umro u tamnici u Terezinu, četiri godine nakon pucnja u nadvojvodu Ferdinanda. O njemu je pisano i kazivano mnogo, ali nikada toliko kao danas. Kao da je njegov čin od prije sto godina pokrenuo opću intelektualnu mobilizaciju, pa ispada da je Princip ako ne važniji, a ono medijski i publicistički zanimljiviji i od samog tog rata. To je vjerovatno zato što “okidač” Velikog rata nije bio neki general ili političar, već mladić iz siromašne seoske porodice, koji kao pripadnik Mlade Bosne luta između Beograda i Sarajeva, čita ruske klasike i čeka da mu se kaže kada i kako treba da umre za ideale organizacije u koju je stupio, a to ovu priču čini jako zanimljivom. Za književnika Aleksandra Hemona, Princip je bio komplikovana ličnost, “mladić koji je imao pozitivan revolucionarni zanos. Ali to ne znači da istovremeno nije bio i ubica. Nije bio u situaciji da donosi ispravne etičke, političke i istorijske odluke.”

Prvim svjetskim ratom bilo je zahvaćeno oko 70 zemalja, mobilizirano je 60 miliona vojnika, od kojih je 10 miliona poginulo, a dvostruko više ranjeno. Bio je to sveopći ljudski pokolj, sažet u hladnu istorijsku statistiku, a literaturi je ostavljeno da se bavi stradalništvom i patnjama običnog čovjeka, gurnutog u grotlo smrti. Kraj četverogodišnjeg rata označen je kapitulacijom Njemačke 11. novembra 1918. Čin kapitulacije obavljen je u željezničkom vagonu maršala Focha u šumi Compiegne, sjeveroistočno od Pariza, a potpis na poraz stavio je Fridrich Ebert, koji je dva dana prije toga preuzeo dužnost kancelara. Ali, kao što je pisao Ivo Andrić, “svaka pobjeda nosi u sebi klicu budućeg poraza.” Dvadeset dvije godine kasnije Hitler će prisiliti Francusku da 22. juna 1940. na istom mjestu i u istom vagonu potpiše kapitulaciju. Neslavna uloga u tome pripala je Philippu Petainu. Nijemci su kasnije uništili ovaj najpoznatiji vagon u povijesti željeznice. Svoje političko finale Veliki rat je dobio u vidu Versajskog sporazuma, kojim je izvršena nova teritorijalna podjela Evrope, na čijoj je političkoj karti nastala nova država – Jugoslavija.

Suočeni sa ogromnim žrtvama, pobjednici su širili uvjerenje da one neće biti uzaludne. “Obećavam vam da je ovo posljednji rat – rat koji će okončati sve ratove”, optimistički je predviđao američki predsjednik Woodrow Wilson. Kakva zabluda vodećeg svjetskog državnika svog vremena.

oslobodjenje.ba

tačno.net
Autor 20.6.2014. u 10:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija