Nakon pedeset godina Kuba ponovo klizi u kapitalistički raj

tačno.net
Autor 15.4.2015. u 10:50

Izdvajamo

  • Pored uobičajenih tranzicijskih problema, dva će posebno opteretiti Kubu. Prvi je povratak imovine prognanika kojih, računajući i potomke, ima oko 2 miliona. SAD će obavezno forsirati i povrat imovine američkih firmi koje su nacionalizirane netom iza Revolucije. Drugi problem je da Kuba ulazi u kapitalističku utrku s vrlo inferiorne pozicije
  • njeni građani nemaju nikakvog početnog kapitala niti su spremni za bilo kakvu konkurenciju . U takvoj situaciji se može vrlo dobro zamisliti proces kubanske pretvorbe.

Povezani članci

Nakon pedeset godina Kuba ponovo klizi u kapitalistički raj

http://www.elmundo.es/

Htjeli mi to priznati ili ne, današnji kapitalizam je slika i prilika socijalnog darvinizama po kojem samo najjači profitiraju (preživljavaju). To u praksi znači da mnogi Kubanke i Kubanci neće biti u mogućnosti ili stanju da se adaptiraju u novi sistem. U ekspanziji kapitalizma, zemljama predvodnicama ovog sistema su uvijek bila puna usta ljudskih prava, slobode govora, demokratije itd. Ali kako se to najbolje vidi u drugim postsocijalističkim zemljama, vrlo je moguće da građani Kube, ne samo ne dobiju pravu demokratiju, nego i da izgube svu socijalnu sigurnost i ona fundamentalna ljudska prava, kao što su to pravo na socijalnu jednakost, besplatno zdravstvo i školstvo, koje im je omogućio socijalizam.

Piše: Almir Methadžović

Ovih dana svjetski mediji izvještavaju o prvom formalnom kontaktu između predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i Kube. Kako se navodi, došlo je do „istorijskog“ susreta Baracka Obame i Raula Castra na VII. Summitu američkih zemalja u Panami. Raul Castro je izjavio da je „po njegovom mišljenju Predsjednik Obama pošten čovjek“ dok je Obama rekao da Amerika ne želi biti zatočenica prošlosti te da je „hladni rat završen“ i da Kuba više ne predstavlja prijetnju njegovoj zemlji.

Hladni rat je bio vojno-ideološko-politička konfrontacija SAD-a i Sovjetskog Saveza koja je trajala od 1947. do raspada SSSR-a 1991. Ove dvije supersile, samonametnute predstavnice kapitalizma i socijalizma, su imale vrlo značajnu sličnost, obje su u suštini bile mesijanski i univerzalistički nastrojene. Njihova „vitalna“ misija je bila širenje svojih ideoloških i političkih vrijednosti na ostatak čovječanstva. Ono što je karakteriziralo hladni rat je činjenica da je bio itekako vreo u zemljama „trećeg“ svijeta gdje se žrtve (uglavnom civilne) broje u milionima, a da pritom SAD i SSSR nisu nikada stupile u otvoreni rat.

  1. godine, u atmosferi vrlo nategnutih odnosa između ove dvije države i njihovih satelita, je počela Kubanska Revolucija predvođena Fidelom Castrom. Vojno i tehnički značajno inferiorniji, ali uz vještu kombinaciju propagande i gerilske borbe, Fidelovi ratnici su pobjedonosno umarširali u Havanu početkom 1959. Po samom dolasku na vlast, kubanski revolucioneri su počeli seriju ekonomskih i političkih reformi koje su tada Kubu vrlo brzo definirale kao jedinu „komunističku“ zemlju zapadne hemisfere. Kada su te reforme počele štetiti američkim nacionalnim (poslovnim) interesima, SAD su reagovale u svom dobro poznatom stilu što je postavilo Fidelov režim u stvarnu opasnost. Najpoznatiji udar SAD-a na suverenitet Kube je neuspjela vojna invazija u Zaljevu svinja 1961. u kojoj je dobro opremljena paravojska sastavljena od kubanskih prognanika, uz pomoć CIA-e, pokušala vojno poraziti novonastali režim.

Kao odgovor na prijetnju SAD-a, Fidel je dozvolio SSSR-u uspostavu vojnih baza na teritoriji Kube na koje su Sovjeti instalirali balističke rakete s nuklearnim bojevim glavama i koje su direktno ugrožavale gotovo cijelu teritoriju SAD-a. Odgovorom na odgovor, kako sukobi inače eskaliraju, SAD su blokirale Kubu vojnim silama što je 1962. prouzrokovalo takozvanu Krizu misila ili Kubansku krizu koja se danas smatra najopasnijim trenutkom u istoriji čovječanstva.

SAD i SSSR su srećom izbjegle nuklearni rat i njihova konfrontacija više nikada nije poprimila takve razmjere ali je Kuba ostala pod američkim ekonomskom embargom koji traje do danas. Kubansko-sovjetski odnosi su zbog ustupaka SSSR-a i povlačenja raketa bili znatno pogoršani, čak pred otvorenim konfliktom. Ratoborni Fidel je predstavljao problem za SSSR koji više nije imao velike ambicije da se upliće u latinoameričke probleme. Drugim riječima, u to vrijeme SSSR je bio spreman da ignoriše kubanske interese i žrtvuje odnose s Kubom radi relativnog mira sa SAD-om.

Fidel je to vrlo dobro znao ali nije mogao dozvoliti prekid odnosa sa SSSR-om jer bez sovjetske pomoći, koja je bila glavni vojno-trgovinski partner i „saveznik“, nije mogao da izdrži američki embargo. Ali nije ni mirovao. Iako je Kuba službeno bila zemlja članica Nesvrstanih, na konferenciji za solidarnost s narodima iz Azije, Afrike i Latinske Amerike, održanoj u Havani 1966., je izjavio da bilo koji revolucionarni pokret u bilo kojem uglu svijeta može računati na kubansku pomoć. Od tada Kuba se pretvorila u logistički centar skoro svih revolucija u Latinskoj Americi, a kubanske snage su također ratovale i u afričkim državama, u Alžiru, Angoli i Kongu. Ono što je karakteristično za Kubu je to da je, pored vojnih intervencija, ova mala karipska država angažirala u okviru humanitarne pomoći više liječnika i učitelja u kriznim tačkama svijeta nego bilo koja druga država.

Članstvo Kube u Nesvrstanim nije Fidela omelo ni da 1968. javno podrži sovjetsku invaziju na Čehoslovačku, prozivajući ovu drugu za kontrarevoluciju, pokušaj približavanja zapadnonjemačkim agenturama, imperijalizmu, te nazivajući čehoslovačke političare fašistima i reakcionarnom ruljom. Vjerovatno vodeći se instiktom za preživljavanje, nije propustio istu priliku da pozove SSSR da istim sredstvima brane Sjevernu Koreju, Vijetnam i Kubu. Kao rezultat njegove javne podrške invaziji na Čehoslovačku 1968. ali i sovjetskoj avanturi u Afganistanu 1979., Fidel je nastavio uživati ekonomsku pomoć SSSR-a tijekom svih godina hladnog rata. Prvi priznak kakvog-takvog otrežnjenja je, po svemu sudeći, došao polovinom osamdesetih kada je savjetovao tadašnjeg nikaragvanskog predsjednika – sandinistu – Danijela Ortegu da ne ponavlja njegove greške u odnosima sa SAD-om.

Dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast u SSSR-u i početkom perestrojke dolazi do promjena u sovjetsko-kubanskim odnosima. Za vrijeme posjete Kubi 1989. Gorbačov i Fidel su u javnosti prezentirali novi dvadesetpetogodišnji ugovor o suradnji ali je Gorbačov privatno Fidelu dao do znanja da više ne može računati na obilnu sovjetsku pomoć. U sljedećoj godini isporuke jeftine sovjetske nafte su pale s 13 na 9,9 miliona tona. U to vrijeme Kuba je uvozila otprilike 60% hrane i 80% mehanizacije od SSSR dok je obratno išla većina kubanskog šećera, citrusa i nikla. Kolaps SSSR-a 1991. je bio ogroman šok za kubansku ekonomiju, to je bio početak takozvanog specijalnog perioda – strogih mjera štednje i racionalizacije resursa. 1993. godine Kuba je primila samo 5,3 miliona tona jeftine ruske nafte; iste godine kubanski BDP pada za 14,9%.

Raspadom SSSR-a, SAD su uložile dodatan napor za rušenje Fidelovog režima. Usvojena su tri nova zakona: Cuban Democracy Act (1992), Helms–Burton Act (1996), Trade Sanctions Reform and Export Enhancement Act (2000) kojima je još više pogodio kubansku ekonomiju. S druge strane, agresivna politika SAD-a protiv Kube je vremenom sve više gubila potporu međunarodne zajednice. Od početka zadnjeg desetljeća XX. vijeka u Ujedinjenim Narodima se često glasalo u vezi ukidanja američkog embarga na Kubu – u intervalu od 10 godina: 1992. godine, 59 država članica UN-a glasale su za ukidanje embarga, 3 su bile protiv, 71 suzdržanih, 46 odsutnih. 2002. godine, 173 su bile za ukidanje, 3 protiv, 4 suzdržane i 11 odsutnih. 2012., 188 je glasalo za ukidanje, 3 protiv, 2 suzdržane.

XXI. vijek je donio nove izazove Kubi ali i nove saveznike uglavnom u novoj lijevoj Latinskoj Americi. Od 1990. Kuba je poboljšala situaciju u pogledu nekih ljudskih prava. Na primjer homoseksualnost je dekriminiralizirana već 1990. Kćerka sadašnjeg predsjednika Raula Castra, Mariela Castro, je vodeća aktivistica za LGBT prava na otoku. 2010. Fidel se nakon odlaska s političke scene javno ispričao za zlostavljanje homoseksualne manjine za vrijeme njegove vladavine. Pozitivni pomak je primjećen i u pogledu religijskih sloboda još od posjete Pape Ivana Pavla II. Kubi 1998. godine. S druge strane, sloboda štampe, govora i političkog djelovanja još uvijek ne pokazuje značajne pomake.

Relativno poboljšanje se osjetilo u ekonomiji, iako specijalni period nije službeno završio, Kuba je osjetila mali ekonomski rast. Dozvoljeni su neki mali obrti, uglavnom u sektoru usluga, kao i posjedovanje manjih količina strane valute, itd.

Tranzicija vlasti s Fidela na svog mlađeg brata Raula nije prošla bez trzavica, nakon svojevrsne političke borbe za vlast dva visokopozicionirana komunistička kadra, Felipe Pérez Roque i Carlos Lage Dávila, su smijenjeni sa svojih funkcija zbog, kako je to službeno prikazano, sramotne žeđi za vlašću.

S američke strane su se dolaskom Obame na vlast počele primjećivati promjene u stavovima prema Kubi. 2013. godine na komemoraciji povodom smrti Nelsona Mendele, Obama se rukovao s Raulom Castrom što je izazvalo senzaciju ali i negodovanje u SAD-u. Američka desnica, a posebno kubanska dijaspora, su nezadovoljni Obaminim približavanjem Kubi, koje je unatoč unutrašnjih političkih prepreka nastavljeno. Nedavno je američki državljanin Alan Gross pušten iz kubanskog zatvora gdje je bio optužen za djelovanje protiv teritorijalnog integriteta Kube. Za njegovo oslobađanje je zaslužan Papa Franjo koji je, po svemu sudeći, jedna od važnijih karika u otvaranju dijaloga između SAD-a i Kube.

Sve ukazuje da se odnosi ove dvije zemlje polako stabiliziraju i da će Kubanci uskoro doživjeti ukidanje dugogodišnje blokade koja je ovu zemlju u potpunosti izmrcvarila ali i osramotila najveću svjetsku silu. Sudeći po stavovima službene Havane, vrlo je vjerovatno da pravu tranziciju neće inicirati ni doživjeti braća Castro, ali sve ukazuje da Kuba ulazi u novu fazu u kojoj će se postepeno priključiti tržišnoj ekonomiji i kapitalističkom sistemu. Ta tranzicija iz socijalizma u kapitalizam nije bezopasna, pa je vrlo moguće da Kuba ponovi greške koje su počinile zemlje bivšeg socijalističkog bloka, koje su se pokazale katastrofalnim po mnoge.

U knjizi What Was Socialism and What Comes Next (1996), američka antropologinja Katherine Verdery nalazi da su mnogi građani postsocijalističkih država umjesto društvenog i ekonomskog progresa osjetili nazadovanje u svojevrsni feudalizam. To znači da poznati Friedmanov recept kapitalističke “šok terapije” po kojem se narod budi iz socijalističke zablude je, ustvari, za mnoge značio propast. To se najbolje vidi na polju socijalne zaštite građana koja jednostavno nestaje pod logikom kapitalističkog profita, a dugoočekivani boljitak u obliku „zapadnih plata“ nikako da postane stvarnost. Rezultat toga je rastuća nostalgija za socijalizmom.

U etnografskom istraživanju objavljenom u knjizi Inside the Revolution: Everyday Life in Socialist Cuba (1997), Mona Rosendahl navodi da je veliki broj njenih ispitanika ponosno na Revoluciju jer im je ona izgradila do tada nepostojeću infrastrukturu. Kuba je nakon pada Batistinog režima elektrificirana, izgrađeni su putevi, škole i bolnice; stopa smrtnosti novorođene djece je bitno smanjena. (Trenutno Kuba ima najmanju stopu smrtnosti novorođenčadi i najvišu stopu pismenosti na američkom kontinentu). Ali velika kriza i neimaština uzrokovana blokadom ima ozbiljne posljedice po stanovnike Kube. Autorica je primjetila da je tijekom njenog boravka na otoku za vrijeme specijalnog perioda najgledaniji film bio Ralje (1975). Ovaj američki blockbuster nema nikakve veze s politikom ali ne skriva sve čari američkog sna koje subliminalno promovira ovaj film. Kao što je to valjda normalno, većina Kubanki i Kubanaca maštaju o bogatstvu koje je „dostupno” na samo stotinjak kilometara od njihovog otoka. Međutim, ako Kuba pohrli glavom bez obzira u kapitalizam, kao što je to primjer s velikim brojem zemalja bivšeg socijalističkog bloka, vrlo je moguće da završi u istim tim raljama kapitalističkog sistema.

Pored uobičajenih tranzicijskih problema, dva će posebno opteretiti Kubu. Prvi je povratak imovine prognanika kojih, računajući i potomke, ima oko 2 miliona. SAD će obavezno forsirati i povrat imovine američkih firmi koje su nacionalizirane netom iza Revolucije. Drugi problem je da Kuba ulazi u kapitalističku utrku s vrlo inferiorne pozicije; njeni građani nemaju nikakvog početnog kapitala niti su spremni za bilo kakvu konkurenciju . U takvoj situaciji se može vrlo dobro zamisliti proces kubanske pretvorbe.

Htjeli mi to priznati ili ne, današnji kapitalizam je slika i prilika socijalnog darvinizama po kojem samo najjači profitiraju (preživljavaju). To u praksi znači da mnogi Kubanke i Kubanci neće biti u mogućnosti ili stanju da se adaptiraju u novi sistem. U ekspanziji kapitalizma, zemljama predvodnicama ovog sistema su uvijek bila puna usta ljudskih prava, slobode govora, demokratije itd. Ali kako se to najbolje vidi u drugim postsocijalističkim zemljama, vrlo je moguće da građani Kube, ne samo ne dobiju pravu demokratiju, nego i da izgube svu socijalnu sigurnost i ona fundamentalna ljudska prava, kao što su to pravo na socijalnu jednakost, besplatno zdravstvo i školstvo, koje im je omogućio socijalizam.

tačno.net
Autor 15.4.2015. u 10:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija