NIJAZ DURAKOVIĆ – UZ ŠESTU GODIŠNJICU SMRTI

Roko Markovina
Autor 29.1.2018. u 10:12

Izdvajamo

  • Ponosan sam što sam bio njegov politički učenik, jer je bio i ostao, politički neokaljan, za razliku od većine njegovih sudobnika-drugih političkih vođa…(čak i onih koji su ga naslijedili na „BiH ljevici“, koja to, kao i na drugim prostorima bivše države, više i nije) i koji su se „prosuli“ i u ljudskom i u političkom i u moralnom smislu. Malo je onih koji se mogu svrstati u „njegovu ravan“.

Povezani članci

NIJAZ DURAKOVIĆ – UZ ŠESTU GODIŠNJICU SMRTI

Nijaz Duraković je bio čovjek za kojega je dana riječ bila…zakon i svetinja, velike energije, snage, volje i samoprijegora i čovjek koji nikada nije bio na prodaju, a jedino se tako moglo i izdržati sve ono što je, za njegovih, prerano ugašenih 63 godine život sijao i smrt žela, koji je uvijek imao, ako ne uvijek ispravan, onda uvijek uspravan stav, koji je rekao NE Slobodanu Miloševiću kad je to bilo najteže reći…

Nijaz Duraković (Stolac, 1. siječnja 1949. Sarajevo, 29. siječnja 2012.), bošnjački bosanskohercegovački političar i istaknuti komunist, posljednji generalni sekretar Saveza komunista BiH i prvi predsjednik SDP-a BiH. Bio je nositelj transformacije Saveza komunista BiH u SDP BiH 1991. U vrijeme rata u BiH bio je član ratnog Predsjedništva RBiH. Na čelu SDP-a BiH ostao je do 1997. Nakon toga SDP BiH preuzeo je Zlatko Lagumdžija s kojim je Duraković ušao u sukob te konačno napustio SDP BiH 2002. i pridružio se Socijaldemokratskoj uniji 2006. Nijaz Duraković rođen je u Stocu u obitelji Hakije i Ćamile. U rodnom gradu završio je osnovnu školu 1963., kao i gimnaziju 1967. Kao srednjoškolac pridružio se Savezu komunista BiH. Potom je pohađao Fakultet političkih znanosti u Sarajevu, odsjek sociologija, gdje je diplomirao 1971. Četiri godine kasnije, 1975., magistrirao je na istom fakultetu. Iduće godine zaposlio se kao asistent. Doktorirao je 1979. Te godine izabran je za docenta i u tom svojstvu radio do 1983., da bi iduće godine bio izabran za izvanrednog profesora. Dvije godine kasnije, 1986., izabran je za redovnog profesora. Predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista BiH imenovan je 29. lipnja 1989., a već iduće godine postao je član Predsjedništva SKJ. Pred rat je bio jedan od pristaša transformacije Saveza komunista BiH u demokratsku stranku, te je kao predsjednik CK SK BiH transformirao stranku u Savez komunista BiH – Stranku demokratskih promjena, kasnije preimenovanu u Socijaldemokratsku partiju BiH na kongresu održanom u prosincu 1992. U vrijeme rata u BiH, kooptiran je u ratno Predsjedništvo RBiH 1992., u kojemu je ostao do 1996. Na općim izborima 1998. izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu PFBiH. Na idućim općim izborima 2000. nije se kandidirao. No, na općim izborima održanim u listopadu 2002., iako još član SDP-a BiH, bio je nositelj združene liste Stranke za BiH te je izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu PS BiH. Odmah nakon izbora dao je ostavku na mjesto člana Predsjedništva SDP-a BiH te je napustio stranku. Pred opće izbore 2006. pridružio se Socijaldemokratskoj uniji BiH. Ponovno je izabran u Zastupnički dom PFBiH kao nositelj liste Patriotskog bloka Bosanske stranke i SDU BiH. Na općim izborima 2010. bio je nositelj liste SDU BiH za Parlamentarnu skupštinu BiH, no nije uspio dobiti mandat“ – piše na Vikipediji. I ništa više.

Međutim, danas, 29.01.2018., na šestu godišnjicu njegove smrti, red mi je kazati o njemu i nešto više, jer od dobrih drugara, na početku, postali smo dobri prijatelji sve do kraja njegovog, prerano ugašenoga, života.

On je „krivac“ što sam u nekim srednjim godinama svojega života, u najružnijem vremenu kojega pamtim, ušao u politiku (a što mi je to trebalo???), što sam naučio od njega temeljne političke postulate (a ponajviše onaj o držanju svojih političkih i ljudskih principa, za koje se treba boriti do kraja i o tome da karakteran čovjek, posebice političar, treba imati, ako ne uvijek ispravan, a onda uvijek uspravan „stav“), uz poštivanje „malog čovjeka“ i socijalizma kao najkorektnijeg društvenog uređenja; ispravnost „lijeve ideje“; „Šuvarovu maksimu“ o poštovanju političkih protivnika, ali i borbe za ostvarenje svojih političkih ideala do kraja.

Sjećam se te devedesete, kada me je, istina teškom mukom, najprije kao omiljenog Mostarca, a tek potom, kao čestitog Hrvata, privolio baviti se politikom i predložio za nositelja SDP izborne liste za Hercegovinu. Doživljavao sam ga kao svoga «rođenog»…najrođenijeg, kao čovjeka koji je smatrao da „politika nije kurva, već poštena dama“, a s poštenom damom znaju samo gentleman-i, kao čovjeka koji je naučio da se samo radom i poštenim odnosom spram svojim bližnjima, posebice spram običnom čovjeku, bez obzira na njegovu nacionalnost, vjeroispovijest, struku i kvalifikaciju, može naprijed…može u bolji, ljudski život, čovjeka koji je imao karizmu i kojemu „sve što je ljudsko – nije bilo strano“, koji je imao svoje principe i njih se držao, ali i čovjeka s kojim si se mogao družiti i u zlim vremenima (poput našeg slučajnog susreta, negdje polovicom rata u ljubljanskoj krčmi „Pod oraji“- na promociji njegove knjige), ali i u poraću, ljetima, u Orebiću, Korčuli i Lumbardi, a koja su se uvijek završavala mojom gitarom i „Konjuh planinom“.

Ponosan sam što sam bio njegov politički učenik, jer je bio i ostao, politički neokaljan, za razliku od većine njegovih sudobnika-drugih političkih vođa…(čak i onih koji su ga naslijedili na „BiH ljevici“, koja to, kao i na drugim prostorima bivše države, više i nije) i koji su se „prosuli“ i u ljudskom i u političkom i u moralnom smislu. Malo je onih koji se mogu svrstati u „njegovu ravan“. Imao sam potrebu obratiti mu se javno, jednom prigodom, 2002. godine, u sarajevskom „Oslobođenju“, kada je bio u dilemi priključiti se, kao „izgnanik iz SDP-a“ Stranci Udruženih socijal-demoktata, ili „Stranci za BiH“ Harisa Silajdžića i to kao nositelj liste (trebao je, izgleda, jedan pošteni Musliman/Bošnjak), ali, na žalost,  i oprostiti se od njega na vijest o njegovoj smrti, kad već nisam mogao nazočiti i njegovoj sahrani, u „Slobodnoj Dalmaciji“, 2012. godine.

Stoga mi je i red, koliko i osobna potreba, istaknuti ovdje tek nekoliko mojih promišljanja, radi spomena i potsjećanja. Nijaz Duraković je bio čovjek:

  • za kojega je dana riječ bila…zakon i svetinja,
  • velike energije, snage, volje i samoprijegora i čovjek koji nikada nije bio na prodaju, a jedino se tako moglo i izdržati sve ono što je, za njegovih, prerano ugašenih 63 godine život sijao i smrt žela,
  • koji je uvijek imao, ako ne uvijek ispravan, onda uvijek uspravan stav,
  • koji je rekao NE Slobodanu Miloševiću kad je to bilo najteže reći,
  • koji nije nikad pristajao biti stereotip uštogljenog političara, jer je bio rođeni revolucionar i proleter,
  • koji je znao, otvoreno, poručiti političkim diletantima (kad bi mu spočitavali neke poroke, kojih se nije stidio): „ono što ja za jednu noć, pijan, zaboravim, to ti nećeš naučiti za čitav život“,
  • koji nije pristao biti vođa samo bošnjačkog naroda, što su mu nudili, jer je, odrastajući u ovoj višenacionalnoj zajednici BiH, svojom elokvencijom, hrabrosti i mudrosti, trebao biti vođa svih njezinih naroda, svim „mangupima iz vlastitih redova“, usprkos…
  • koji je imao svoje principe, svoje poroke i ideale, s njima živio, nije ih mijenjao i …s njima umro,
  • koji je…nabrajanje bi me daleko odvelo.

Otišao je, zauvijek, u jednom hladnom i snježnom sarajevskom jutru, nesretan zbog svega onoga što nam se, i kako nam se, dogodilo… ne mogavši prežaliti ni svoj Stolac… koji to više i nije bio, kao ni Mostar, koji ga pamti i po onom neponovljivom predizbornom skupu 1990., ni Sarajevo, a niti svoju zemlju „Jednu i jedinu“, od kojih ostadoše tek samo krhotine. Otišao je, ali ostat će nama, koji smo ga bolje poznavali, u dragoj nam uspomeni i vraćat nam se u  sjećanje, kao što nam se još uvijek vraća i onaj davni zapis:

“Pozivam za svjedoka vrijeme,
početak i svršetak svega…
da je svaki čovjek… uvijek na gubitku“.

Snijeg i led tih su dana bili „okovali“ Split. Oprostio sam se od njega u „Slobodnoj Dalmaciji“, u ime svih nas- „djece s juga“, koji smo ga  poznavali, poštovali i voljeli. Doznao, sam kasnije, da je sahranjen u haremu, kraj Begove džamije, kao član BANU (Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti), u kojemu se odnedavna, u Sarajevu, sahranjuju bošnjački velikani, i to uz vjerski obred. Malo me je začudila, ali nije i iznenadila ta činjenica, iako sam znao da je Nijaz, kakvoga sam poznavao, bio ateista. Ali, ako je to bila cijena njegove sahrane u haremu slavnih Bošnjaka-Muslimana, kraj Begove džamije, neka je. Jer, Nijaz Duraković je za života bio istinski velikan bošnjačkoga naroda (koliko i svih drugih naroda u RBiH), pa je njemu, i mrtvom,  među njima mjesto. Uz već ranije preminulog i tamo pokopanog moga i njegovoga drugara i prijatelja, prof.dr.sc. Kasima Begića.

I hvala mu na svemu čemu nas je naučio, a najviše na tome što je bio  i ostao stamen, kao „Titić iz Šehera“ i što je živio i doživljavao, kao i mi (istina, danas u manjini), pjesmu „Konjuh planinom“ kao svoj životni moto, a s kojom se, na kraju ovoga pomena od njega danas opraštam, barem zadnjom strofom. Umjesto njegovih rudara, kojima je bio i ostao, idol i uzor. Jedan i jedini:

„Kiše jesenje, po grobu su lile.
Bure snježne, kosti mu raznijele.
A na vrh planine, zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.“

Neka je i rahmet i pokoj vječni duši mu umornoj, a nama, koji ga pamtimo, neka uvijek bude lak i dičan spomen na njega.

ET ERIT IN PACE MEMORIA, EIUS.

 

Roko Markovina
Autor 29.1.2018. u 10:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija