Novus Ordo Imperorum

Povezani članci

• Uoči presude u Sarajevu: Šta se zna o slučaju Memić?
• Popis stanovništva u BiH: Za sada sve ide po planu
• Opametiti nas ne uspijeva ni katastrofično iskustvo Srebrenice
• Otkrivena nova država na Balkanu: Nebosna i Nehercegovina!
• Erica Johnson Debeljak: COUP D’ETAT?
• Esad Bajtal: Cinizam javnog govorenja o nebitnom

Foto. mfa.gov.tr

Ovaj je iznenadni posjet poslužio bošnjačkim odlaznicima da pokažu kako i oni imaju konja za trku. A turskim je wannabe imperatorima koji tripuju da vladaju Osmanskim carstvom a ne zemljom koju potresaju strašne korupcijske afere i koja je ljetos bila pred građanskim ratom, dužnost da smire pobunu u svojoj odmetnutoj provinciji. Jer, Turska iza prijateljstva prema BiH krije isti vrijednosni i patronistički otklon koji postoji već stoljećima, a koji su prihvatili i susjedi. Odnos centra prema odmetnutoj provinciji. A, etničkim i klerikalnim elitama koje dvadeset godina jašu po leđima običnih građana jako dobro dođu posjete raznih centara. Čak i ako centri ne uspiju u svojoj namjeri da pobunjenim radnicima stave na znanje da su prvo nacion pa ljudska bića, makar će elite imati gdje otići kada im zagusti.

Piše: Amila Kahrović  Posavljak

Parafraza svih vanjskih (a i unutrašnjih, ruku na srce) reagiranja na bh. proteste bi mogla biti sljedeća: šok i nevjerica. Demokratski buržuji su nam godinama kao papagaji ponavljali kako smo sami krivi za sve jer nemamo demokratsku svijest i sada kada smo se probudili, svi su šokirani. Prvo su se čudili što šutimo, sada se čude što se budimo.

Zbog toga su svi poslali svoje predstavnike etničkim elitama u BiH. Kako to već biva Milanović je posjetio Hrvate ne bi li ih, u ovim kriznim trenucima socijalnog osvještenja, podsjetio da su Hrvati pa tek onda ljudi. Isto je učinio i Vučić s Dodikom. Samo su siroti Bošnjaci ostali na tankom ledu.

A onda se desio preokret. Nakon što je popio kaficu u Tunisu, ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutoglu je pilotu rekao neka skrene za Sarajevo umjesto Ankare. U Ankari vlada red i mir (izuzevši stanje koje graniči s državnim udarom zbog korupcijskih afera), a oni su se tamo u Bosni opet nešto pobunili pa bi ih trebalo malo smiriti. Sletjevši u Sarajevo, Davutoglu je obišao mezar Alije Izetbegovića, popio kafu i uhvatio bošnjačke političare i vjerske lidere. “Ovako ćete”, rekao je. “Ima da smirite te male što demonstriraju. Nemoj da bude belaja. Majka Turska je uz vas.” “Ali”, oglasio se Bakir Izetbegović… “Nema tu, ali”… rekao je Davutoglu. “Ovo ima da se smiri. Kako možete dozvoliti da se ljudi socijalno probude. Je li hoćete da vam se opet vrati mrski komunizam. Šta je s vama? Ako se ne smire, potamanite ih, izvedite tenkove na ulicu kao mi u Gezi parku. Demokratiju morate napraviti na čvrstim osnovama.” “Ali, mi nemamo tenkove”, rekao je Bakir. “Ama brate, kako nemate. U šta mi ulažemo godinama?” “U Srbiju”, reče Bakir. Davutoglu ga pogleda preko oka. Bakir se ispravi “I kod nas, štampate ilmihale.” Tu se Davutoglu zbuni i zaključi kako bi trebalo razgovarati sa svim stranama. Stoga javnosti obznani sljedeće:

“Ako svako bude razgovarao sa samo jednom stranom, to bi moglo da otvori mogućnost pogrešne polarizacije. U Briselu sam također rekao da je započinjanje posjete BiH od Sarajeva, izraz poštovanja njenom integritetu i političkom jedinstvu. Srbija i Hrvatska imaju značajne i važne veze sa Bosnom i Hercegovinom i u tom smislu to su zemlje koje će doprinositi miru i stabilnosti BiH, a ujedno i zemlje sa kojima i Turska ima jako dobre odnose. Istovremeno to su zemlje s kojima smo razvili mehanizam trojnih sastanaka na najvišem nivou”

Potom se, slijedeći svoju maksimu da treba razgovarati sa svim stranama (čime se naglasak svjesno stavlja na postojanje strana) sastao sa Željkom Komšićem, Bakirom Izetbegovićem i Huseinom Kavazovićem. Dakle, za Tursku su to sve strane. To jako liči na politiku Tome Grobara koji naglasi da je nužno da se razgovara na svim stranama pa onda održi višesatni sastanak s Dodikom iza zatvorenih vrata, a da se ostalim “stranama” ni ne obrati.

Jedinstveni je paradoks ovih protesta bio u tome što su se bošnjački lideri neprestano pozivali na to da je situacija izrežirana izvana. A, istovremeno su raširenih ruku dočekali turskog ministra vanjskih poslova da im riješi probleme i još jednom Bošnjake poveže sa njihovim arhi-identitetom na kome godinama prosperiraju. Zato je ovaj potez bio u najmanju ruku licemjeran i otkrio je sve slabosti bošnjačkih političara. Pri tome se ne zna koji je scenario Davutogluovog dolaska u BiH gori. Jedna je grozna mogućnost da su ga bošnjački političari sami zovnuli (što liči na Dodik-Bosićevo trčkaranje Vučiću). Druga je ponižavajuća mogućnost da se Davutogluu, baš kao i Milanoviću, prohtjelo da svrati ovamo i očita nam bukvicu. Oba su scenarija strašna, bez obzira na protokolarnu uglađenost.

Kritička javnost u Sarajevu se nije baš osvrtala na sve ovo zbog straha da bi kritiziranje bošnjačko-turskog šurovanja išlo na ruku velikosrpskoj retorici. A, to je još jedna zamjena teza. Velikosrbima, kao dijalektički pandan, baš trebaju ovakvi patronistički savezi.

Davutoglu je istakao i da treba otkriti šta su uzroci pobune u BiH. Ova izjava zapravo krije svu socijalnu nesenzibilnost vladajućih klasa svugdje u svijetu. Sama činjenica da je Davutoglu došao da se sastane s političkim elitama koje godinama građane BiH, u ovom slučaju Bošnjake, drže u krajnjoj bijedi pokazuje da zvanična Ankara nije prijatelj naroda BiH nego prijatelj vladajućih elita protiv kojih se taj narod pobunio. A elite spašavaju druge elite, u tome nema ništa novo.

Ovaj je iznenadni posjet poslužio bošnjačkim odlaznicima da pokažu kako i oni imaju konja za trku. A turskim je wannabe imperatorima koji tripuju da vladaju Osmanskim carstvom a ne zemljom koju potresaju strašne korupcijske afere i koja je ljetos bila pred građanskim ratom, dužnost da smire pobunu u svojoj odmetnutoj provinciji. Jer, Turska iza prijateljstva prema BiH krije isti vrijednosni i patronistički otklon koji postoji već stoljećima, a koji su prihvatili i susjedi. Odnos centra prema odmetnutoj provinciji. A, etničkim i klerikalnim elitama koje dvadeset godina jašu po leđima običnih građana jako dobro dođu posjete raznih centara. Čak i ako centri ne uspiju u svojoj namjeri da pobunjenim radnicima stave na znanje da su prvo nacion pa ljudska bića, makar će elite imati gdje otići kada im zagusti.

Šalu na stranu. Političari u BiH samo dokazuju ono što je notorna istina o kojoj se šuti dvadeset godina. Politika u BiH ne postoji. Postoji njen surogat koji se uvijek, zahvaljujući podrškama naci-patrona iz više ili manje udaljenih centara, promovira kao nekakva državotvornost ili entiteto-tvornost. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.