Opsadno stanje

tačno.net
Autor 30.5.2014. u 13:20

Opsadno stanje

Ratovi i velike prirodne katastrofe spadaju među najveće nesreće koje ljude mogu snaći. Razlika među njima je u tome što su ratovi proizvod čovjekove prirode i njegove volje, dok su kataklizme izazvane višom silom stvar koja se ne može spriječiti.

 Piše: Gojko Berić

U ratu čovjek postaje gori od svake životinje, ubijajući bez milosti i uništavajući sve što je ljudska ruka stvorila. Psihopate, kojih u svakom društvu ima po nekoliko procenata, i gomila tipova frustriranih iz stotinu razloga, vide u ratu šansu svog života. Zato je rat svojevrsna mentalna fabrika ljudskog ološa, pa se poslije svake vojne, svako društvo suočava s “viškom” loših momaka. Prirodne katastrofe, naprotiv, čine većinu ljudi nesebičnim, spremnim da pomognu i onima s kojima su do juče ratovali. Stanovnici ovih prostora su u posljednjih dvadeset i nešto godina iskusili i jednu i drugu stranu ljudske prirode – zlo ispoljeno u ratu iz devedesetih godina prošlog vijeka i dobrote koja je zapljusnula region u drugoj polovini ovog mjeseca, kada je u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj vođena bitka s poplavom stoljeća.

Novouspostavljena stvarnost na poplavljenim područjima, gdje je priroda demonstrirala svoju razornu moć, doimala se kao nešto biblijsko i nestvarno. Jedni su u tome vidjeli postojanje Boga i njegovu kaznu, a drugi njegovo nepostojanje. Mnogi stanovnici postradalih bosanskih sela, potonulih u vodu ili u zemlju, pričaju da su lakše podnijeli rat nego nalet vodene stihije: “Od granata se imaš gdje skloniti, a od ovog kijameta nisi imao kud. Vidiš, gledaš kako se približava kraj života, bježiš, a nemaš kuda”. Možda je ovo izraz golemog straha koji još drži te ljude, ali evo kako je doživio poplavu reporter jednog hrvatskog lista: “Ono što je JNA učinila u Vukovaru za tri mjeseca, poplava je učinila Maglaju u samo tri sata”.

Rat i poplava, dvije tako različite priče. Južnoslavenski narodi su više od sedam decenija živjeli u zajedničkoj državi, a veći dio tog perioda u znaku ideološke parole Bratstva i jedinstva. Ali, nije išlo, nešto je bilo trulo u toj državi. Uslijedio je krvavi rat, pokrenut srpskim nacionalističkim projektom, s brutalnim etničkim čišćenjem i masovnim ubistvima civila kao ciljem. Dejtonski mir nije donio pomirenje Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, stotine hiljada izbjeglih i prognanih nisu se vratili na svoje predratne adrese, Haški tribunal nije donio očekivanu pravdu, cijela bulumenta zlikovaca ostaće na slobodi do kraja života, jer nema ko da im sudi. Sve su to razlozi koji nacionalističku mržnju čine vitalnom. A šovinistički nacionalizam i danas ima i te kakvu upotrebnu vrijednost u borbi za vlast. Žrtve dugo pamte zlo koje su ovdašnji narodi kroz istoriju nanosili jedni drugima.

Mržnja traje dugo, a ljubav kratko. Ima tu raznih teorija, kako filantropskih, tako i mizantropskih. “Niko se nije rodio sa mržnjom u srcu prema osobi različite boje kože, porijekla ili religije. Ljudi se uče da mrze, a ako se mogu naučiti da mrze, mogu se naučiti i da vole”, govorio je nepokolebljivi pomiritelj Nelson Mandela.

Učiti ljude da vole – kako to gordo zvuči! Što se toga tiče, stvari na ovim prostorima stoje prilično loše. Etnički kulturni modeli više preferiraju mržnju, nego ljubav, jer su utemeljeni na razvalinama rata, na podjelama i ekskluzivno nacionalnoj tradiciji. Ali, život je čudo. Teško je bilo i zamisliti ovoliku solidarnost ljudi iz cijelog regiona, birokratskog naziva za prostor bivše Jugoslavije, sa stanovništvom poplavljenih krajeva. Pobješnjela priroda pokrenula je ono najbolje u nama – dobrotu. Onu iskonsku, zrno koje leži u svakom čovjeku, dobrotu oslobođenu etničkih i vjerskih dogmi i predrasuda. Jednostavan, ali dirljiv bio je apel jednog mladog volontera, koji je odnekud došao u Doboj da pomogne koliko može: “Vrijeme je da postanemo ljudi”. Nikola Zirdum, Srbin iz Obrenovca, bio je do suza dirnut požrtvovanjem hrvatskih specijalaca-ronilaca, koji su se kroz vodu nabujale Kolubare, rizikujući život, probijali sami, gdje čamac nije mogao. “Ovi momci imaju u Hrvatskoj svog oca, ali i mi ih smatramo svojim sinovima”, veli Zirdum. A kad su se vratili kući, hrvatski specijalci su izjavili: “Srbi, to je divan narod”. Pjesnik Mile Stojić je to ovako sažeo u svojoj radiokolumni: “Ako nam sreća nije zajednička, nesreća jeste”.

I dok je pažnja javnosti usmjerena na opsadno stanje u Bosni, rodbina žrtava minulog rata oplakuje svoje mrtve. Mjesec maj je, naime, pun datuma smrti. U maju su počinjeni ratni zločini u Sijekovcu, Bradini, Gornjoj Bioči i na Tuzlanskoj kapiji, u maju su pale žrtve u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i na Brčanskoj Malti u Tuzli… U maju su osnovani zloglasni srpski konclogori na Manjači, u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, potom i hrvatski logori u Dretelju, Gabeli i na mostarskom Heliodromu. Hiljade civila ubijeno je u ovim mučilištima. Bošnjaci traže pravdu za sebe, Srbi za sebe, a Hrvati za sebe. Ali, pravda je spora. U maju je rođen i umro Josip Broz Tito. U Kumrovcu se i ove godine na Dan mladosti pred njegovom rodnom kućom okupilo nekoliko hiljada poštovalaca Titovog lika i djela iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Orile su se partizanske pjesme i titoistička himna: “Druže Tito, mi ti se kunemo…”.

I ko smo mi i šta smo? Jesmo li ljudi iz datuma smrt, iz anala ratnih zločina i etničkog čišćenja, iz vremena mržnje i osvete? Ili smo ovi iz nezavršene hronike o poplavljenoj Bosni? Jesmo li oni nekadašnji ili smo ovi sadašnji? Kako je moguća tako radikalna mentalna transformacija jednog te istog svijeta? Zaista, život je čudo!

oslobodjenje.ba

tačno.net
Autor 30.5.2014. u 13:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija