Palestinska golgota kao dokaz najnižeg u politici

Zlatko Dizdarević
Autor 8.3.2016. u 13:50

Izdvajamo

  • Sve je, zapravo, gore nego što je bilo, do neprepoznatljivosti. U samo pet-šest godina. A u tome se tek jedna, možda i najveća povijesna drama tamo, kotrlja pravolinijski, konstantno, bez stida i ikakvih bitnih oscilacija. Predvidivo i neumitno kao usud i dokaz svekolikog jada, bijede i vječne sramote navodne politike i onih koji je kreiraju. Riječ je o palestinskoj golgoti kao dokazu najnižeg u politici, potvrdi da je sve moguće i ništa nije nerealno, ali i o bešćutnosti ne kao moralne kategorije, već gluposti i malih gabarita bahatih. Onih što ne izvlače nikakve zaključke o tome da u svemu postoje krajnje granice preko kojih dolazi samo debilno iznenađenje i zblanutost nad krvavim i eksplozivnim reakcijama životne realnosti. Poput ovog aktuelnog – otkud izbjeglice ?

Povezani članci

Palestinska golgota kao dokaz najnižeg u politici

“…Današnja vlast Izraela Palestincima neće dati državu. Rugat će se i dalje onima koji to budu tražili. Države neće biti ni u minimalno pravednim granicama, niti u bilo kakvoj, po međunarodnim standardima suvisloj formi. Istočni Jeruzalem neće biti glavni grad te države, a izbjeglice protjerane iz svojih kuća nikada se tamo neće vratiti. Stari ključevi tih kuća, i gruntovnice, ništa ne vrijede. Takozvani svijet pred tom ‘realnošću’ klepnut će ušima, silno se prenemažući zbog ‘nepravde’. Izrael neće postati bezbjedna država…«

Ne valja čitati stare novine zaboravljenih datuma, ni vlastite knjige davno pisane. Nekada sam mislio drugačije. Bivalo je zanimljivo a nostalgija je grijala. Sada sjećanja uglavnom unose zebnju spram ovoga danas. Rugaju se onome što smo smatrali normalnim. I nama samima. Ne pomaže ni saznanje da je to zato jer smo »prolazna« generacija, u svemu između dva svijeta, ni tamo ni ovamo. Djeca će nam se već bolje snalaziti, ne znajući za mnoga vjerovanja što su grijala dušu. Danas sramota nije više bitna kategorija ni u čemu. Ni u laži, ni krađi, ni prevari, u guranju mimo reda. Principe poštuju samo mahniti. Naravno, nije malo pojedinaca koji se dobro drže u tome haosu, ne prihvatajući bezdušje. Što bi kazao još davno genijalni namćor Duško Radović, to je zato jer su ti ljudi bili neko i prije nego što su postali nešto, pa se sada imaju na šta vratiti…

Čini se da je u ogromnim i ružnim promjenama unaokolo po svijetu, sramota posebno u politici uznapredovala. Uglavnom kao realnost sa kojom smo se pomirili. Naprosto bode oči koliko se ona, ta politika, ruga onim vremenima kada je čak i u neprijateljstvu bivalo poštivanih pravila i nekakvog fer-pleja.

Prisjetio sam se ne baš tako davnih vremena – a kao da je bilo prije više decenija – listajući slučajnim povodom vlastite tekstove iz knjige o Bliskom istoku, romantičnog i tada pripadajućeg naslova, »Hiljadu i druga noć«. Priče su iz Jordana, Sirije, Libanona, Palestine, Iraka, Izraela, Egipta…I sada shvatio da zapravo nema više ni onog Damaska kakav je nekad bio, otvorenog, nestašnog, mirišljavog, mudrog a nasmijanog. Nije razoren izvana, ali jeste iznutra, u jedinstvenoj duši. Onda, nema Aleppa, hramova Palmire, ne znam šta je sa Bosrom, može li se po Jordanu kao onda, do Umm Qaysa na sjeveru odakle se vide Golan, Izrael, Tiberijsko jezero, rijeka Jarmuk, Palestina, snježno gorje Hermom u Siriji… Tamo je, u Ammanu, čujem, usahnuo i kraljevski limun što sam ga uzgajao godinama, a vrtlar Ali mi kazivao da »takvog, kraljevskog limuna, nije bilo nigdje u Jordanu…«

Znam i da Jeruzalem, naročito onaj Istočni, palestinski, nije ni sjena onome prije. Šutljiv je, okupiran, ponižen, a eksplozivan, opasan zidovima mržnje i straha. Bejrut odvajkada pulsira ritmom svih drugih unaokolo i njihovih prljavih strasti, kalkulacija i želja, a ne ritmom vlastite mašte i hedonizma. Irak je razoren i iznutra i izvana, niko nikome više ne vjeruje. Proizvedene samoubojice su odavno dnevna mora. Dovela ih zapadna »geostrategija« otimačine. Kažu da je i ogromna, tri ipo kilometra duga brana na Tigrisu pred pucanjem a više od milion ljudi je u smrtnoj opasnosti, pored sve druge muke.

Sve je, zapravo, gore nego što je bilo, do neprepoznatljivosti. U samo pet-šest godina. A u tome se tek jedna, možda i najveća povijesna drama tamo, kotrlja pravolinijski, konstantno, bez stida i ikakvih bitnih oscilacija. Predvidivo i neumitno kao usud i dokaz svekolikog jada, bijede i vječne sramote navodne politike i onih koji je kreiraju. Riječ je o palestinskoj golgoti kao dokazu najnižeg u politici, potvrdi da je sve moguće i ništa nije nerealno, ali i o bešćutnosti ne kao moralne kategorije, već gluposti i malih gabarita bahatih. Onih što ne izvlače nikakve zaključke o tome da u svemu postoje krajnje granice preko kojih dolazi samo debilno iznenađenje i zblanutost nad krvavim i eksplozivnim reakcijama životne realnosti. Poput ovog aktuelnog – otkud izbjeglice ?

Izuzetno je malo onih što prepoznaju tu činjenicu, i što na tragu vlastite etičnosti i političke reanosti reagiraju na golgotu u Svetoj zemlji. Valja ih citirati kada god je to moguće ne samo radi njih i njihove humanosti, već i u nadi da im riječ može doprijeti barem do nekoga od pasivnih, kada već ne dopire do onih što su plaćeni da budu makar pragmatični. Ma kako utjecaj tih rijetkih bio zanemariv spram dekadentne moći zla.

Takav je, recimo, Shlomo Sand, profesor istorije na Univerzitetu u Tel Avivu. Piše nedavno u listu »Haaretz«, izvjesno na užas mnogih u Izraelu, ali i po tzv. diplomatskim kružocima po svijetu na kojima se valjda vježba ta vječita sramota laganja o Palestini, kako izraelski mediji ponavljaju »da palestinsku intifadu vode izolovani pojedinci«. I nastavlja, »a svi vidimo da je to prije svega pobuna mladih ljudi. Naši političari kažu da su to strani plaćenici, ali svako ko pošteno rasuđuje priznaje da su glavni uzroci novog talasa nasilja produžena okupacija, neprekidna poniženja i egzistencijalno beznađe. Nedaleko od svakodnevnice naših života u Tel Avivu i Haifi, već gotovo pola stoljeća žive ljudi bez ljudskih prava i elementarnih građanskih sloboda. Mi Izraelci radimo, studiramo, sanjamo i živimo u slobodi i komforu, dok u našoj blizini žive ljudi prepušteni na milost i nemilost našoj vojsci i gargantuovskim apetitima naseljenika koje podržava naša vlada.«

Sand ima potrebu da kaže da se užasne svaki put kada čuje vijest o palestinskom mladiću ili djevojci koji su se odrekli života da bi ubijali Izraelce, a uvijek se sjeti i oštrih riječi Aleksandra Pena: »Zapaljen, gori, spremno nestaje u plamenu da spere gorku uvredu ropstva«. Po njemu, naravno, ni oružani otpor nije oličenje plemenitosti i vrline. To je težak i ružan posao, u kome stradaju nevini ljudi, žene i djeca.« Ali, teroristi nisu rođeni kao ubice. Pod drugačijim istorijskim okolnostima, djeca i mladi koji izlaze na ulice sa kuhinjskim noževima i satarama ili prave bombe od dijelova starih kola, mogli su da završe studije, postanu dobri i vrijedni ljudi, mogli su da imaju djecu i dostojanstveno ostare. Samo što je njihova istorija osujećena na strašan način…«

Profesor Shlomo Sand ima motiva da se i kao istoričar pozabavi istinama o tome kako su se potomci proganjanih Jevreja pretvorili u surove progonitelje. Odgovara kolegama koji ga to pitaju da »izloženost progonima nije vakcina protiv pristrasnosti i sljepila za sličnu sudbinu drugih«. I ukazuje na ono što je kao politička muka, na drugi način, postao bolni sindrom i ovdašnjih prostora. »Najveći dio izraelskog društva podržava zlo okupacije ili ga prosto ignoriše. Neki misle da je to cijena za spori proces oslobađanja imaginarne domovine koja im je obećana u Bibliji. Drugi izvlače korist u obliku nekretnina i subvencija koje vlada darežljvo dijeli doseljenicima. Ali za većinu je najudobnije da ne zna ništa o onome što se događa okolo. Posao koji je sve teže sačuvati, ekonomske teškoće i ostali problemi nas sprečavaju da sagledamo šta se događa i shvatimo zašto djeca postaju ubice. Zašto djeca od 13, 14 ili 15 godina odustaju od sopstvenog života i spremno uzimaju tuđe živote u stravičnim izlivima mržnje…Zašto ne razumijemo ? Zbog sopstvene lijenosti ili udobnosti neznanja. Talas terora koji traje mjesecima još uvijek nam nije dovoljno poremetio udobni život na koji smo navikli. I dalje je moguće živjeti u iluziji, u nadi da će se na kraju sve nekako riješiti samo od sebe. Ako smo preživjeli sve dosadašnje ratove i intifade, preživjećemo i ove…«

Jasan je zaključak profesora koji vidi dalje od većine svojih sugrađana. ali i onih »lijenih« i moralno i politički korumpiranih političara čija se nezainteresiranost za Palestinu i Izrael graniči sa idiotlukom: »Vjerujem da je život na nestabilnom Bliskom istoku u jevrejskoj državi koja se neprestano širi, ukleta i beznadežna trka. Ovdje se ruše ne samo normativne vrijednosti, već i sama politička logika zaštite navodnih sopstvenih interesa…Sve više sam uvjeren da je mogućnost da se u Izraelu pojavi politička opozicija sposobna da promijeni tok zbivanja – da objavi da Izrael nema interesa za suverenitet izvan granica iz 1967. i da će sve naseljenike povući tamo odakle su došli; da sveta mjesta ne moraju biti pod isključivom izraelskom kontrolom i da Jeruzalem može postati prijestolnica dvije države – da je vjerovatnoća da se to dogodi blizu nule…«

Profesor iz Tel Aviva objašnjenjima dalje za kakve je akcije koje, eventualno, mogu promijeniti ovo stanje.To, međutim, nije tema današnjeg »prisjećanja« na Palestinu, provociranog susretom sa starim tekstovima u vlastitim arhivama. U kojima još od 1982. pa preko onih iz 1988. pa 2008. sve do 2014. piše o istom, na sličan način jer nije moglo drugačije. Zaključak je zapravo objedinjen u slijedeća dva pasusa napisana u ljeto prije pet godina, u Ammanu. Tamo odakle se za vedrih noći u daljini vidi kako svijetli nebo iznad Jeruzalema, srca Svete zemlje i mjesta povodom kojeg se evo bezmalo sedam decenija valjaju sramotne laži tzv, politike:

Minule su mi se sedmice u dugom ‘kopanju’ po arapsko-izraelskim pričama poklopile tri ravni. Pratim svaku riječ koja se izgovara pred jesenju sesiju Generalne skupštine UN-a na kojoj Palestinci najavljuju zahtjev za priznavanje neovisnosti njihove države. Uz to, dovršavam ponovno čitanje kultne knjige ‘The Israel Lobby and US Foreign Policy’. Konačno, bio sam ponovo nekoliko dana u Jeruzalemu, Tel Avivu i, usput, u Jerihonu. Uzbudljivo i podjednako tužno putovanje.

Sve ove tri činjenice, uz tri decenije različitih uranjanja u jednu od najvećih drama novije povijesti, sakupile su mi se u sasvim intiman osjećaj, jasno prepoznat na ovakav način: današnja vlast Izraela Palestincima neće dati državu. Rugat će se i dalje onima koji to budu tražili. Države neće biti ni u minimalno pravednim granicama, niti u bilo kakvoj, po međunarodnim standardima suvisloj formi. Istočni Jeruzalem neće biti glavni grad te države, a izbjeglice protjerane iz svojih kuća nikada se tamo neće vratiti. Stari ključevi tih kuća, i gruntovnice, ništa ne vrijede. Takozvani svijet pred tom ‘realnošću’ klepnut će ušima, silno se prenemažući zbog ‘nepravde’. Izrael neće postati bezbjedna država…«

Kada danas pročitam ovo što sam napisao tada, isto je kao što bih napisao i sada. Prevario sam je jedino u onome da će se svijet prenemagati zbog »nepravde«. Čak je i to prestalo. Ni toliko stida nema u onih koji su se dohvatili, recimo, sirijske zlatne koke, energetske, geostrateške, humanitarno-poslovne, političko-propagandne, vojno-industrijsko-terorističke, da se Palestina kao jedini istinski lakmus papir blikoistočne dugoročne genetike više i ne prepoznaje. Ta politička mizerija ostaje, eto, jedina konstanta Bliskog istoka na kojem sve druge »varijabile« idu nizbrdo.
Lijep kompliment svjetskoj pameti spram Palestine koju su pohlepa i glupost doveli do »gabarita« zrna graška. Taman toliko koliko je bilo potrebno, recimo, po mnogo čemu i grotesknom Donaldu Trumpu da potkupi brojene birače jedinstvenim komplimentom što im ga je lukavo udijelio ciljajući im temeljni nerv, rekavši kako »baš voli ne mnogo obrazovane glasače…« I oni mu, sretni što su kao takva većina legitimirani, odgovorili na naručen način. Apsolutno ilustrativan za politiku u kojoj su samo sramota i glupost vječni. I korisni. Na užas ljudi poput Shlomo Sanda. I sličnih koje politika ne voli.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 8.3.2016. u 13:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija