Pismo nepoznatog borca Armije RBiH

Povezani članci

• Formalno-pravna ograničenja slobode izražavanja u BiH često su instrument pritiska na medije
• BiH izgubila milione iz IPARD fondova
• Ko je tu lud?
• Desetine nevladinih organizacija i sindikata iz Srbije podržalo proteste u BiH: Naša borba je zajednička
• Đenana Buturović, znanstvenica svjetskog glasa
• POZORIŠNIM PERFORMANSOM “OVO SAM JA“ OSOBE SA INVALIDITETOM GOVORE O SVOJIM NAJINTIMNIJIM DILEMAMA

Foto: DVIDSHUB

Pismo nepoznatog borca Armije RBiH koje je napisao svom bratu nakon njegove odluke da se vrati u opkoljeno Sarajevo iz kojeg je izašao radi teškog ranjavanja. Poginuo je u svom domu od granate u ulici Pavla Goranina Pruščakova 1994. godine.

Dragi brate,

Pišem ti ovo pismo u trenutku dok sat otkucava nekoliko minuta poslije ponoći. Ja više nemam snage da se borim, odlazim, idem tamo gdje me čeka raj ili pakao. Šta god tamo bilo znaj da te volim i da zauvijek ostajem tvoj brat, bez obzira na razlike koje su nas razdvojile i bez razlike na teške riječi koje su pale među nama. Odlazim da se ne vratim, i molim te ovo pismo nemoj pokazati mami. Nisam imao snage da se s njom pozdravim, znam da bi joj bilo teško, znam da bi plakala a ti znaš da ja ne volim suze ni na filmu, zato molim te objasni joj da sam naglo morao otići, a u neka doba kada se bure u mom srcu stišaju naći ću načina da vam se javim.

Ja odlazim tamo gdje me tjera neki vrag, onaj koji je kriv što mi ju je na moj put doveo, ja jednostavno ne mogu da živim bez njenih očiju. Ne mogu da zamislim jedan dan u svom životu a da se ne probudim u istom gradu gdje i ona i da svake večeri ne gledamo u isti mjesec, iako vjerujem da me ona ne benda ni za suhu šljivu. Kako god, nazovi kako hoćeš, ali ja sam u nju zaljubljen i ne mogu da živim bez nje. Ja znam da bi ti kao iskusna muškarčina rekao da treba da krenem nekim drugim putem, da se uhvatim nekog drugog voza i kolosjeka koji ide u drugom smjeru ali ne mogu, jer tada bih izdao sebe, izdao bih svoje srce, koje kuca samo za nju.

Kažeš mi da pojma nemam o ljubavi, da je to samo trenutan osjećaj, i da ne znam šta govorim. Shvatam te, znam da mi želiš dobro, ali ovo je osjećaj koji me progoni čitavu vječnost, dotakao sam joj ruke, shvati me, dotakao i to su bile ruke djevjčice, tople kao najljepše ljeto u našem rodnom gradu. Ti ne znaš kakve ona opasne oči ima, to su oči pantera, a u isti tren oči laneta, nešto pred čime drhtiš a čemu se diviš. Odlazim, nemoj mi zamjeriti, znam da se brineš, ali tvoj stariji brat voli jednu ženu, i spreman je za tu ženu da okrene čitav svijet naopačke.

Znam da si mi ti nabacio onu lijepu djevojku duge tamne kose, i ona je zaista divna djevojka, zaljubljena u mene, ali nažalost ja volim jednu drugu. Utješi je, ne daj joj da bude tužna kao ja, evo već 20 godina ja znam svaki Merimin korak, svaki osmijeh, pogled na grad. Jedne prilike sam joj rekao da bih mogao danima da je gledam, samo da je gledam i da ništa ne progovaram. Da gledam kako se smije, kako se mršti, kako je ljuta, kako je vesela, melanholična bez da progovorim ijednu jedinu riječ.

Valjda je to ljubav, ili nešto drugo, šta god bilo znam da ne mogu bez nje i Sarajeva.

Svebor Delić