POST MORTEM: Uputi ispriku majci i podnesi ostavku

Dubravko Lovrenović
Autor 3.1.2016. u 13:44

Izdvajamo

  • Nisam ti, da ne bih poremetio tvoju porodičnu idilu, ovo htio pisati prije Božića i Nove godine. Da ih proslaviš u duhu primjerenom takvim praznicima. Ja sam u to vrijeme gledao svoju suprugu i čudio se: Odakle joj tolike suze? Na trenutak, kada bi je ophrvao plitki san, kada mi se činilo da je prestala da diše, prislanjao sam uho na njezine grudi. Da se uvjerim. Evo upravo sam to ponovo uradio. Ne brini se gradonačelniče, jer znam da si brižan čovjek i odgovoran političar na visokoj funkciji, tvoja sugrađanka još uvijek diše, zahvalna za sve što si učinio u trenucima koje tebi i svima tvojima ni u bunilu ne bih poželio. Živa je – ima nade da još uvijek neće na put u Tuzlu – u jednome smjeru. Kao Mahir. Kaže mi: „Ja ovo neću preživjeti“. Odgovaram: „Izdrži bar do sudske presude“. Dok gledam tu u svakom pogledu prelijepu i jedinstvenu ženu, pitam se: Odakle (u) čovjeku snaga da preživi vlastitu smrt? Volim je i poštujem gradonačelniče, pretpostavljam da i ti nekog voliš i poštuješ, a da voliš i poštuješ „nešto“ to znam.

Povezani članci

POST MORTEM: Uputi ispriku majci i podnesi ostavku

Foto: pithomeinteriors.webcam

„Tužno je“, kaže se u jednoj američkoj TV emisiji posvećenoj kućnim ljubimcima, „kad neko izgubi životinju. Pomoći ćemo mu kako god možemo“.

Šta je u Sarajevu vrijednije: život dječaka ili psa lutalice? 

Životinje u Americi uživaju zakonsku zaštitu, ali se i ljudi solidariziraju međusobno kada, naprimjer, nesretnim slučajem, neko izgubi to voljeno stvorenje. Posjećuju tada porodicu koja je izgubila svog ljubimca, pružaju joj riječi utjehe i sućuti.

Danas, 3. I 2016, navršilo se 20 dana od kad nas je napustio naš sin Mahir, divan inteligentan dječak, čista duša. Isto toliko dana zvali su nas znani i neznani, slali bezbrojne SMS i e-mail poruke, telegrame sa izrazima saučešća, posjećivali i hrabrili nas.  Čak i oni od kojih to ne bih očekivao, u tragediji su se solidarizirali sa mnom. Javio se i kolega koji od mene, da zanemarimo razloge, okreće glavu 20 godina. I on je, skamenjen, progovorio, izrazio saučešće. Čak smo i kafu popili, što pokazuje da smo, prije svega, ljudi i da solidarnost može ići iznad ideologije. Progovorili smo preko tragedije koja hoćeš-nećeš zbližava ljude, relativizira razloge njihovih nesporazuma i egoizama. Čovjeku je teško odoljeti potrebi da bude insan.

Od svih znanih i neznanih, nisu me pozvali neki od onih koji su mi bili među najbližim, a među njima i Gradonačelnik Sarajeva, nije stigao uputiti čak ni e-mail ili SMS poruku, ni na koji drugi način nije izrazio sućut. Ja njega, međutim, razumijem. Teško je biti gradonačelnik ovolikog grada. On je tada imao važnija posla – naprimjer višegodišnje  goruće pitanje pasa-lutalica u Sarajevu, što i jest problem. Mahirov problem i nije bitan s njegove tačke gledišta, hladnog birokrate – jer je Mahir svoj i gradski problem riješio. S druge strane, i bez naših zajedničkih decenija i naših zajedničkih akcija, smatram da je to trebao i morao – ako ništa drugo onda po službenoj dužnosti. Mahir je bio stanovnik ovog grada, imao je 14. godina. Tragedija je u međuvremenu postala javna, puno toga se zna, čak i tabloidne „istine“ – dakle: morao se zainteresirati za slučaj, nazvati, izraziti saučešće, posjetiti moju suprugu i mene, tražiti odgovornost jer: jedan mladi život zauvijek se ugasio. I to u gradu na čijem se čelu nalazi. Taj dan, 14. XII 2015. u Sarajevu nije bilo drugih samoubistava, i dobro je da nije bilo, a to je s pragmatičke tačke gledišta i najvažnija stvar u svijetu politike.

Ovakve smrti solidariziraju i najudaljenije, a kamoli prijatelje, prave ili lažne. Sjetitie se samo kako američki predsjednik Barack Obama ne propusti priliku da izrazi sućut, pa čak i ode na sprovode tragično preminule djece. Ali on je ipak, u usporedbi s Gradonačelnikom, samo Barack Obama.

U našem slučaju, gledao sam kako prekaljeni policajci, ljekari, inspektori, vještaci, tužioci, psihijatri, novinari, advokati, isljednici, tužioci – vrhunski profesionalci – otkrivaju svoje ljudsko lice. Jer drugačije u ovim okolnostima nije ni moguće, ako si čovjek.

Zašto gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić nije uputio izraze sućuti?  

Zašto se gradonačelnik Sarajeva, prof. dr. Ivo Komšić, inače sociolog i pedagog, što nimalo nije nevažno, nije solidarizirao s mojom porodicom i zašto nam nije uputio izraze sućuti? Ili je sve tako jasno jer se ipak radi „samo“ o maloljetniku? Gradonačelnik je moćan i previšeljetan – Zakon ga ne može natjerati da bude čovjek.

Moja naivna pitanja potiču od našeg zajednički provedenog vremena: ne tako davno, prije nekoliko mjeseci, sjedeći i neformalno razgovarajući s njim, gradonačelnik me, uz njegov karakterističan lukavi osmjeh svojstven osobama iz ruralnih sredina, upitao: „Znaš li ti šta je na kraju najvažnije“. Nisam znao odgovor, pomislio sam na zdravlje, prijateljstvo, ljubav, odanost itd. itsl. Budući da sam šutio, uz taj lukavi osmjeh koji me neodoljivo podsjetio na jedno lice sa kompozicije Pakla iz stare jajačke crkve, gradonačelnik je trijumfalno izjavio: „Ko je jamio, jamio je“.

Zanijemio sam pred tim bešćutnim izljevom primitivizma i bahatosti zaodjevenih u prestižno odijelo i kravatu. Nelagodu koju sam osjetio prekinuo je „domaćin“ koji se uskoro vratio u prostoriju. Tek tada, shvatio sam da preda mnom, zapravo, sjedi autor tog morbidnog tajkunskog svjetonazora, legendarni bagerist Ljubo Ćesić Rojs, samo u portabl izdanju. Taj smijeh i to lice neću zaboraviti dok sam živ. Da se vratim na početak, izgleda da sam ja ipak bio puno naivniji, nego sam smio biti.

Kad sam ovo ispričao našem zajedničkom poznaniku – rekao mi je koliko je moje čuđenje smiješno. A da njegova sotonska potreba da o tome govori na taj način potiče od činjenice da je većina takvih odavno shvatila da se na njih zakoni ne odnose, da obnašaju sve najvažnije funkcije, pa je miran kao dijete u majčinom krilu. I njega, rodila je majka.

Moram i ovo napomenuti, da sve bude još jasnije: nakon nekog vremena, odjednom se gradonačelnikov sin našao u bolnici s ozbiljnom dijagnozom. Svladavši osjećaj otpora, shvativši u tren da je u pitanju dijete, poslao sam mu u inozemstvo poruke ohrabrenja zanimajući se za pacijentovo zdravstveno stanje. Po njegovom povratku u Sarajevo i usmeno sam to učinio i bio sretan da su vijesti bile ohrabrujuće. Znam momka, a i da ga ne znam, ne bi bilo razlike.

Minulo je onda opet neko vrijeme kada sam se našao u društvu u kojem i savjetnik gradonačelnika: stranački uhljeb, čija je jedina dužnost da, uz bogovsku platu i nikakvu odgovornost, savjetuje šta treba a šta ne treba (ne)raditi. Nakon što je neodmjereno i neukusno počeo držati hvalospjeve svome novome šefu, primjetio sam da njegov šef sve što je radio i što radi čini jedino iz koristoljublja. Tako se naime pokazalo: na kraju. Znao sam to naravno i prije, kao što su znali i znaju brojni drugi, ali to je bilo prvi i jedini put da sam akademsko-biznismensku trasu našega glavnog junaka prokomentirao na taj način. I ne znam šta je tu sporno? Govorio sam općepoznate stvari.

Onda se gradonačelnik prestao javljati na moje pozive. Obojica znamo zašto. Bijesom se okomio na eventualni izbor jednoga kandidata, jer je znao da ga cijenim. Nije se javio ni na višestruke pozive entuzijasta iz Kopošića koji su tražili njegovu pomoć u uspostavljanju veza sa Dubrovnikom, imajući u vidu bosanski srednjovjekovni Dubrovnik – utvrdu nedaleko od nekropole u Kopošićima. Što je opet projekt koji nema nikakve veze s privatnim interesima, već sa arheološkim istraživanjima, koja se Gradonačelniku ipak ne sviđaju – valjda se tu nema šta jamiti.

Sarajevo ʼ94: „maratonac“ i ustakljivanje grada

A kad sam kod toga, u sjećanje mi se vraća godina ʼ94. Tada sam iz Berlina došao u Sarajevo. Tu godinu proveo sam u Predsjedništvu sa budućim gradonačelnikom i tog se vremena rado sjetim. Da prepričavam sve što sam tada čuo i vidio zahtijevalo bi more vremena. Dvije ću stvari ipak izdvojiti.

Prvi događaj: novembar ʼ94: Nakon što sam se probudio u rano zimsko jutro, krenuo sam oko 5 sati prema zgradi Predsjedništva jer smo išli na put. Kod (ugasle) „vječne vatre“ sačekao me apokaliptični prizor: čovjek, gol do pojasa, dok se iz njega znojnoga sve pušilo, trči i onda salutira. Dugo me, čak i u snu, „proganjao“ taj sarajevski „maratonac“. Ko je čovjek, šta mu se desilo, pa je napustio ovaj svijet još dok je bio živ? Otišla duša, ostalo samo tijelo. Zašto duša nije mogla izdržati sarajevski ratni Pakao? Zašto mi se, nakon dužeg vremena, „ukazao“ baš sad?

Događaj drugi: krajem decembra ʼ94, shvativši da je prevladalo ono „Ko je jamio, jamio je“, raskrstivši prije toga s Napretkom kao tlapnjom nedovoljno upućene osobe, osim toga antropološki previše optimistične, pozdravio sam se s budućim gradonačelnikom i napustio Sarajevo. Već tada, započela je akcija ustakljivanja Sarajeva, već tada je bilo jasno šta je najvažnije. Zato sam i otišao, jer nisam htio mijenjati profesiju i naprasno se pretvoriti u „staklara“.  Kad sam se vratio u Sarajevo, imao sam prilike slušati o „staklarima“ koji su Sarajlijama velikodušno omogućili da napokon „progledaju“ na svoje vlastite oči. Slušao sam pri tome i različite priče vezane za „staklare“, njihova ugledna imena i talove, živo se sjećam pričâ jednoga Hercegovca bosniziranog u Sarajevu, također „staklara“, kojemu nisu bile strane ni neke bizarne ustaške gange. Došlo je, reče mi, do nekih nesporazuma između „staklara“. Manjak stakla – manjak para.

Jedan život je stao, za gradonačelnika Sarajeva život teče dalje

Jedan se mladi život, Gradonačelniče, tragično ugasio u gradu kojemu si ti na čelu a ti – ni mukajet. Čak ni po službenoj dužnosti. Istina, odmah me nazvao tvoj savjetnik, trabunjao je nešto, ali tebe nije spominjao. Jedva sam čekao da izrazi svoje golemo zgražanje. Savjete mi nije dijelio, ali je rekao da i on ima djecu. Imati djecu – ne znači imati i dušu. To mu nije palo na pamet. Ti se, Gradonačelniče, nisi zgrozio, čak ni protokolarno. Iako imaš djecu, koliko znam i unuke. Neka su ti živi i zdravi. Takva zastrašujuća spoznaja daje mi za pravo da na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za sociologiju, u samo srce humanistike, uvedemo predmet: „Etika i životinje“. To je naslov knjige tvoga i moga kolege, a materijal za prvi semestar ti si mu velikodušno dao. Ima tu perspektive, potencijala, nisi samo ti u pitanju, pojava je šireg obima. Ko bi nabrojao sve te bivše ljude? Ili su nekad samo tako izgledali jer su zvijeri u njima još uvijek bile zauzdane važećim društvenim normama, između ostalih paragrafom o verbalnom deliktu, normama kojih danas više nema. Došlo je njihovih pet minuta! Započela je nova „vječnost“.

A ti, gradonačelniče, nastavi sa uspješnim otvaranjem koncerata Bečke filharmonije, sa dijeljenjem paketića djeci u koševskoj bolnici jer ti uloga Djeda-mraza savršeno pristaje: među djecom širiš iluzije, gledaju te svojim naivnim očima kao dobročinitelja, mediji sve to pozorno prate a ti – u centru pažnje: Rasteš. Daji optimistične izjave o trebevićkoj žičari, o psima lutalicama, slikaj se sa Inzkom i ambasadorima, savjetuj se sa svjetnikom, protestvuj u kantonu, budi rezolutan, kao što si to uvijek i bio. O psima govori, o djeci koja su počinila samoubistvo nemoj, oni su ti riješili sve probleme. Ostani pri tome sretan slijedeći životnu filozofiju svoga, sada znam, jedinoga idola, aristotela naših dana, grotesknog generala i poduzetnika Ljube Ćesića Rojsa. Izučavaj sa svojih funkcijskih visina Teoriju socijalne pulsacije i Ethos u politici u devastiranoj sredini u kojoj su ti uzor oni koji su „jamili“, dok djeca skaču sa osmog sprata zgrada jer su zlostavljana u školi tvoga grada. I Mahirovog, samo bivšeg. Oni su, možda, bolje od nas vidjeli da ovdje bolje neće biti.

Jednom, nije žurbe, kada te tvoje neodložne obaveze odvedu do Tuzle, nađi vremena, između dviju izjava, da skokneš do Mahirovog mezara. Tamo se upitaj, ako za tebe i definitivno nije prekasno: Može li njegova sudbina stići još nečije dijete?

To naravno ne znači da poslije toge ne trebaš otići na službeni ručak, da se relaksiraš, to ne znači da ti san ne treba doći na oči. Spavaj dubokim snom pravednika jer najvažnije je, prema tvojim riječima: „Ko je jamio, jamio je“.

Teorija socijalne pulsacije

Nisam ti, da ne bih poremetio tvoju porodičnu idilu, ovo htio pisati prije Božića i Nove godine. Da ih proslaviš u duhu primjerenom takvim praznicima. Ja sam u to vrijeme gledao svoju suprugu i čudio se: Odakle joj tolike suze? Na trenutak, kada bi je ophrvao plitki san, kada mi se činilo da je prestala da diše, prislanjao sam uho na njezine grudi. Da se uvjerim. Evo upravo sam to ponovo uradio. Ne brini se gradonačelniče, jer znam da si brižan čovjek i odgovoran političar na visokoj funkciji, tvoja sugrađanka još uvijek diše, zahvalna za sve što si učinio u trenucima koje tebi i svima tvojima ni u bunilu ne bih poželio. Živa je – ima nade da još uvijek neće na put u Tuzlu – u jednome smjeru. Kao Mahir. Kaže mi: „Ja ovo neću preživjeti“. Odgovaram: „Izdrži bar do sudske presude“. Dok gledam tu u svakom pogledu prelijepu i jedinstvenu ženu, pitam se: Odakle (u) čovjeku snaga da preživi vlastitu smrt? Volim je i poštujem gradonačelniče, pretpostavljam da i ti nekog voliš i poštuješ, a da voliš i poštuješ „nešto“ to znam.

Nego, ima tu još nekih otvorenih pitanja? Da bi ih kako tako riješio, potrebno mi je tvoje bogato životno i političko iskustvo. Hoću li i ja, ako i nju izgubim, poput sarajevskog ratnog „maratonca“ trčati Sarajevom i salutirati kod „vječne vatre“? Duša otplovila, tijelo ostalo. Tamo gdje ti za Dan državnosti daješ izjave o tome da „mi našu omladinu moramo učiti vrijednostima tekovina antifašizma“. Omladina koja ima takvog Gradonačelnika ne treba se brinuti za svoju budućnost. Jer je neće ni imati. Ustvari, neće je imati oni koji su bili kao Mahir, ali tajkunski hoće sigurno.

Ima i nekih naznaka kuda se stvari kreću. Sve češće hodam Dobrinjom, ne drži me mjesto. Sinoć – dirljiv prizor. Kuja, skotna, uplašena od petardi. Prilazi joj jedna vremešna gospođa, miluje i tješi je: „Ne brini, ljepoto, neće još dugo ove petarde“. Dakle: humanost na djelu, život psa lutalice za neke je moje sugrađane ipak vrijedan. Šteta što za neke druge nije vrijedan život dječaka! 

U povjerenju, gradonačelniče, da ti kažem. Budući da trenutno živimo u „sudijskom vremenu“, Alisa i ja smo odlučili da naša „vječna kuća“ bude na mezarju gdje je sahranjen i Mahir. Da bar tamo, kad već nismo mogli ovdje, jer nam to nije dozvolio čopor obijesnih i razularenih tranzicijskih monstruma, čija su imena i prezimena poznata policiji i tužilaštvu, budemo zajedno. Eto prave prilike i za tebe, za tvoju funkcionalnu humanost na djelu. Doniraj nam, ne iz vlastitog džepa (!) nego iz gradskog budžeta, grobno mjesto i spomenik, budi humanist pred TV kamerama poput Djeda mraza. Širi iluzije to ti, uz bogovske privilegije, najbolje polazi za rukom. Znam za dejtonske i proceduralne prepreke jer se radi o dva različita kantona, ali još uvijek vjerujem u tebe, riješit ćeš ti to kao „umjetnik“ i vlasnik galerije slika, kao majstor procedura i pokrivanja papirima. Neka, ispod epitafa, piše: „Donirao gradonačelnik Sarajeva“. Ako ipak i ne uspijemo preseliti za tvoga mandata, potrudi se, iniciraj to u gradskom vijeću. Možeš ti to, moćan si. Čovjek. Dodaj samo: „Bivši“ (gradonačelnik).

Ima još samo jedno što te, eventualno i do neke mjere, može izvući iz tranzicijske etičke močvare: Uputi ispriku majci, daj ostavku! Pokušaj bar sad, post mortem, biti čovjek, vrati sebi izgubljeno ljudsko lice. Jer, gradonačelniče, nismo mi samo ono što sami mislimo o sebi. Misle i drugi. O nama.

Ljubo Ćesić Rojs: Pračovjek nove „Vječnosti“   

„Tužno je“, kaže se u jednoj američkoj TV emisiji, „kad neko izgubi životinju. Pomoći ćemo  mu kako god možemo“.

Ili, možda, gradonačelnik čeka da izgubim životinju. A šta ako je nemam, kako onda da je izgubim? Da izgubim tuđu, možda bi mi tada izrazio saučešće.

Istina, utješno je to da je gradonačelnik, javljaju mediji, djeci na klinici sarajevske bolnice podijelio prigodne božićne i novogodišnje paketiće. Funkcionalna humanost na djelu. A opet, računam: Možda čovjek ne može haliliti 10 feninga za telefonski poziv. Trošak je to – i odgovor je to. Ipak nije: ima službeni mobitel i sekretaricu.

Ako s čovjeka, poput izumrle kože, spadaju i posljednje iluzije, znači li to da se on vraća praiskonu i svojoj izvornoj, bestijalnoj naravi?

Odgovor neka svako traži za sebe, ja sam u jedno siguran: naš je uvaženi Gradonačelnik, sklonivši oči sa jedne tragedije i na djelu uspješno izreklamirao svoga jedinog idola, filozofa, sociologa i bageristu Ljubu Ćesića Rojsa i sve vrijednosti koje se vežu za takve opskurne tipove, ja sam pak došao do životno važnih antropoloških uvida. Cijena je monstruozno visoka… ali zato danas definitivno znam šta se i ko se krije iza neuspjele karikature sarajevskog dobro honoriranog gradonačelnika. Smrt je učitelj čije se lekcije nikad ne mogu zaboraviti, a ne moraju se učiti napamet. Naročito kada živiš u „sudijskom vremenu“.

Profit je pokopao ljudskost, Mi smo Ljubini, Ljubo je naš. Genetika je, slušam nedavno, već došla dotle da može kreirati ljude po narudžbi.

Sahranjen je Darwin, pokopana su znanja o evoluciji koja počinje iznova. Kojim imenom nazvati te nove ljude? Neka se prvi među njima zove Ljubo, jer on već postoji i prije „Postanka“.

Naš Ljubo: Pračovjek nove „Vječnosti“.

U Sarajevu je počeo padati snijeg: „Ne pada snijeg da pomori svijet, nego da svaka zvijerka pokaže svoj trag“.

Dubravko Lovrenović
Autor 3.1.2016. u 13:44