Prvi veganski restoran u Sarajevu: Mjesto dobre hrane i druženja

Povezani članci

• ROMANI SU KAO PISMA NEPOZNATIM PRIJATELJIMA
• Kongres SAD-a usvojio Rezoluciju o Srebrenici
• Abraham Inc. otvara 17. Jazz Fest
• Dino Mustafić: BIJELI HLJEB NAŠ NASUŠNI
• Građanski savez: Kavazović je govorom mržnje nanio nemjerljivu štetu interesima BiH
• VRHUNSKI SADRŽAJI KAO REZULTAT VIŠEGODIŠNJE SARADNJE BRITISH COUNCILA I FESTIVALA MESS

I da, bila sam presretna kada sam vidjela na netu da veganski restoran konačno postoji u Sarajevu.

Bila je to sasvim obična večer. Jedna u nizu onih kada sebi kažete kako ćete nabaciti tek malo šminke I sa, onako tajanstvenim osmijehom, krenuti u grad. Momenat u kojem sa zaključavanjem vrata stana kao ostavite iza sebe sve probleme.

Padala je kiša. Veliki park je izgledao nekako veličanstveno. Meni, onako svoj u masi problema, činilo se kao da kišne kapi spiraju juče i donose sutra.

A bila sam krenula u novi restoran. Veganski. Sarajevo je do prije par godina imalo samo vegeterijanski restoran. Taj je bio pomalo čudan. Tamo sam odlazila samo kada sam željela pojesti nešto ukusno, ali ne i tako jeftino, a pritom u tišini prosto odmoriti misli.

Tamo je i pušenje bilo zabranjeno, pa sam se pretvarala da sam nepušač i znala sam provest sat vremena uživajući u soku od đumbira i sojinim odrescima, praveći se da je taj svijet zapravo moj. Onaj uštrogljeni, vanzemaljski, jednostavno – ukočen. Na sat vremena. Taj restoran više ne radi.

Kao vegeterijanac, po Sarajevu i cijeloj Bosni, ako sam prinuđena jesti van kuće, u manjim ili većim restoranima sam jela – priloge. Ljudi su me čudno gledali.

Moj drug i ja smo u maju prošle godine bili u Brčkom. On je želio vidjeti svoju prijateljicu. Gladnim i smorenima je prva misao bila šta ćemo jesti. Kada je ta njegova prijateljica čula da ne jedem meso, nazvala je kuhara i pokušala riješiti “problem”. Na vratima restorana nas je dočekalo četvoro, kako se meni činilo, vidno uplašenih ljudi. Najnormalnije sam uzela jelovnik i rekla da želim gljive sa rižom. Imala sam utisak da su bili uplašeni samim saznanjem da neko-ne jede meso! U našoj kulturi zaklat ovcu i pojesti je isto što i reći dobar dan. Tu sam shvatila da se ljudi samo boje stvari koje ne poznaju.

A padala je ta kiša na putu od moje kuće do novootvorenog jedinog vege restorana u Sarajevu.

Stigla sam na ulaz. Sjetih se svog druga koji sluša samo folk muziku. Jednom sam ga odvela na kafu u omiljenu galeriju u mojoj ulici. Rekao mi je kako su “čudni ljudi oko nas”. Ja taj koncept nikad nisam shvatala! Koji su ljudi čudni? Oni koji imaju pirsing, tetovažu; oni koji sa jednim rancem i 200 dolara u džepu obiđu svijet? Jesu li oni čudni? I kakvu to hranu oni jedu? Čudnu?

Jebote meni su “čudni” jedino oni koji tako izigravaju konvencionalno prihvaćeno “gospodu”, pa od penzionog fonda klepe koji million te automatski postaju “gospoda” u skupim automobilima.. E, ja samo to ne razumijem!

Ah, da! Dočekali su me neki “čudni” ljudi! Sve “čudak” do “čukada”.

Naručila sam picu. Bila je gotova za svega desetak minuta koliko je bilo potrebno da se napravi. Ali, te večeri pica i to što sam gladna, prosto nije bilo važno. Važno je bilo upoznati ljude koji razmišljaju isto kao ja.

Pica je bila toliko velika, da je čak i ja nisam uspjela cijelu pojesti. Dva komada pice koje nisam uspjela pojest’ sam zavila u salvetu i ostavila uličnim psima. U mom svijetu koji se vrti oko gladi i beznađa, pa je grehota baciti hranu. Znam šta je glad i nije me sramota uzeti sa stola ostatke hljeba i baciti ih psima ili pticama.

Za vegetarijanski restoran, tako entuzijatično, sa puno volje i odricanja, započetom u Sarajevu, te mi se večeri činilo, na povratku kući, da će i ovdje zaživjeti jedna nova ideja koja promovira zdravlje i druženje.

Od te prve posjete često odem tamo. Kad sve saberem, uz pripremu hrane u kućnoj varijanti koja uključuje nabavku namirnica, pripremu, trošenje struje, vode, deterdženta… ispadne mi jeftinije, u ugodnom društvu, pojesti najbolji falafel. Da ne pominjem kako vas niko ne gleda kao čudaka koji jede buraniju i rižu! U Sarajevu gdje živim, obrok bez mesa znači da ste siromašni ili da jedete “samo travu”.

Te večeri sam se vratila kući nekako sretna. Po prvi put u Sarajevu postoji mjesto u kojem te niko neće gledati kao “vanzemaljca”, dijeliti savjete tipa “ali razboljet ćeš se jer ne jedeš meso”, a i sam koncept jedinog veganskog restorana u cijeloj Bosni, osim humanog odnosa prema planeti na kojoj živimo, promovira i druženje ljudi koji imaju ista ili slična shvatanja o svijetu oko sebe.

I da, bila sam presretna kada sam vidjela na netu da veganski restoran konačno postoji u Sarajevu. Kad sam se vraćala kući, i dalje je padala kiša. Osmijeh mi je bio na licu i bila sam sretna! Činilo se kao da ta ista kiša sapira stare i donosi nove ideje o nekom boljem svijetu.

Restoran se nalazi u ulici Čekalusa 64.