RAT PROTIV EUTANAZIJSKE MAFIJE

Ozren Kebo
Autor 4.2.2014. u 16:10

RAT PROTIV EUTANAZIJSKE MAFIJE

Foto: Martin Mihalev

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH ima povijesnu priliku da spriječi posljedice loše politike. Ali čisto sumnjamo da će tako glasati

Piše: Ozren Kebo

Ništa se ne mijenja pod kapom nebeskom. Onako kako se razmišljalo i djelovalo 1945.godine, tako se radi i 2014. Od Bleiburga do naših dana SDP se drži iste metode rješavanja problema – po kratkom postupku.

Pri tome su sačuvali i onaj karakteristični politički bezobrazluk koji na ovim prostorima vlasti stoljećima prakticiraju: stranka sklona nepotizmu, umiješana u brojne, mahom neprocesuirane afere, sada prikrivene finansijske interese pripisuje aktivistkinjama i aktivistima koji brinu o pravima životinja. Ironija je da takva stranka optužuje građane da “trpaju pare u džepove”, dok ovaj mahom ženski proletarijat najčešće od usta odvaja da psi na ulici ne bi bili gladni, bolesni, povrijeđeni. Zastrašujuća procjena od 60.000 uličnih i šumskih pasa u BiH direktan je proizvod nerada, neznanja i sumnjivih poslova aktuelnih vlasti.

Što je najgore, jedna druga opskurna partija, SDA demokratija, koja je u svemu i uvijek protiv SDP-a, ovaj put, kada treba ubijati, spremno je stala uz svoje vitalne (unutar)nacionalne neprijatelje. To nam je zapisano: kada se drugovi i efendije slože oko nečega, bit će krvi do koljena.

Svi protiv SDP-a

Izgleda da SDP nije očekivao ovakav otpor. Jer narod već godinama šuti zbog korupcije, rastrošnosti, nestručnosti… A onda je, tamo gdje se najmanje očekivalo, buknuo omanji ideološki rat. Ljudi ne daju pse. Struka je rekla svoje, javnost također, religijske zajednice kao rijetko kada reagiraju konstruktivno i humano, stotine istaknutih umjetnika, intelektualaca i sportista je protiv, kontinuirano se javljaju evropski parlamentarci, globalni mediji i pojedini ambasadori, ali socijaldemokratska kažnjenička bojna ne odustaje. Da li to znači da je eutanazija višemilionski biznis i da su procenti već dogovoreni?

Već mjesecima svjesno se prešućuje činjenica da se dvije zaraćene grupe slažu oko ishoda – psi ne trebaju biti na ulicama. Uostalom, glavni slogan ljubitelja životinja je Rješenje problema DA, ubijanje pasa – NE. Većina eksperata potvrđuje ono što je Emir Kabil rekao za skupštinskom govornicom: „Nijedan odgovoran veterinar, kao ni liječnik, neće pristati da eutanazira zdravo živo biće.“ Mi imamo pravo od vlasti tražiti da riješi problem i da ga riješi bez ubijanja. Pasa je zaista previše, uslovi u kojima žive su užasni, prijetnja su ljudima… Ali SDP ništa ne zna. Niti imamo azile, niti izmjene zakona predviđaju ko bi pse privodio, a ko eutanazirao. A nema ni novca za sve to. I najvažnije od svega, eutanazija ne rješava problem. Relevantna svjetska iskustva govore: kada ih eutanazirate, populacija pasa se za sedam godina smanji za 30 posto. A kada ih se sterilizira, za pet godina bit će ih 90 procenata manje. Ali ko želi da u ovoj buci čuje svjetska iskustva, argumente i dekana Veterinarskog fakulteta? Pa valjda Zaimović Uzunović, po struci mašinski inženjer, zna bolje od njega.

SDP i etika, stranci u noći

Etička dimenzija problema je jasna: mi nismo gospodari ovog prostora, nego tek njegovi privremeni upravitelji, dijelimo ga s ostalim živim bićima i, kao najsvjesniji u lancu egzistiranja, imamo obavezu da budemo humani, da ne istrebljujemo druge vrste i da život uređujemo ne nanoseći štetu nikome. Niko ne bi smio da se igra Boga. (Iako smo formalno nešto kao monoteističko društvo, trenutno imamo minimum sedam lokalnih bogova, odurnih i besramno bogatih gospodara svega što hoda, priča i laje). Psi ne trebaju dozvolu ljudi da bi živjeli. Osim u Rumuniji, Sočiju i BiH, krvoločnim naseobinama u kojima primitivci ostvaruju svoje naume po bilo koju cijenu.

Rješenje koje zagovara Nermina Zaimović-Uzunović rezultat je hronične civilizacijske zapuštenosti i kulturne netolerancije, svijesti koja vidi samo reducirane interese i ne vodi računa o posljedicama. Mi smo povijesno devastiran prostor i nekada davno, davno, dok je SDA provodila zulum na “slobodnoj teritoriji”, činilo se da je SDP ta kao neka alternativa. I evo šta na kraju ostade od alternative. Smijemo li poubijati pse da bismo“očistili ulice“? Herbert Spencer kaže: „Postoji načelo koje je dokaz protiv svih podataka, dokaz protiv svih argumenata, koje nepogrešivo održava čovjeka u vječnom neznanju; to je načelo prezira prije ispitivanja.“

Što se tiče idejnog i teorijskog aspekta ovog problema, čini se da su u SDP-u dotakli zvjezdano dno političke teorije nekim izjavama Nermine Uzunović Zaimović. U moru prizemnih argumenata koje nam je kao uvećani račun za vodu ispostavila SDP-ova članica, jedan se posebno izdvaja teorijskom blesavošću, političkom nekorektnošću i praktičnom neupotrebljivošću. Ova glasnogovornica eutanazije kao jedinstvene političke metode kaže: “Kad im je već stalo do pasa, nek odu u azil i nek svako usvoji po jednog…” Ko biva, nek ih vode kući.

Pošto se niko od članstva do sada nije ogradio od ovakvog razmišljanja, do daljnjeg smatramo da je i ostatak ove suspektne partije podjednako zatucan kao i predmetna osoba, pa ćemo analizirati pogubnost takve politike:

1. Mi plaćamo državi porez da bi rješavala naše probleme. Tako je svugdje u svijetu i prebacivati odgovornost države na građane neviđena je demagogija.

2. Ne živimo mi od SDP-a, nego od sopstvenog rada (ko ima sreće da uopće radi nešto) a oni od naših novaca i poreza. I više se nikada neće vratiti vremena u kojima smo mi polagali račune njima. Oni odgovaraju nama, jer oni su naš servis, a mi nismo njihovi podanici. Tako stvari stoje u savremenim demokratijima, čak i kada su ovako krhke, blijede i neuvjerljive kao ova naša.

3. Svi ti ljubitelji životinja, odnosno najveći broj njih, usvojili su više primjeraka napuštenih pasa i mačaka, pokušavajući ih spasiti od gladi, agresivnih ljudi i – najgore od svega – ubilačke politike.

4. N. Z. U. čini drsku podvalu kada intervenciju u državne poslove stavlja na dušu samo jednoj sukobljenoj strani. Morala bi biti dosljedna i isti metod predložiti zagovornicima ubijanja: dakle, gospodo drugovi, svako po injekciju u ruku pa ubijte po jednog psa.

5. Tek bi to bila politika ravnopravnosti i jednakih šansi.

6. Ovdje bismo mogli detektirati sindrom Lagumdžija i simptom Dodik. Što si manje u pravu, to si tvrdoglaviji u stavovima, otrovniji u replikama i neuspješniji u pokušajima humora. Nemaš argumenata? Ništa zato, nalijepi građane tako da ih ni Domestos ne može oprati.

Političko ozvjerenje masa

Kroz ovu kampanju SDP je dosegao takav stepen dehumaniteta  i političkog ozvjerenja masa da više niko ne smije ni pomenuti argument humanosti, argument kojim bi, da je sreće, trebala i početi i završiti ova priča. Mnogi je bijesni roditelj svoju opravdanu, ali povremeno ekstremnu ljutnju  usmjerio ka protivnicima eutanzije: “Ako se nešto desi mom djetetu, ja grizem“, kaže jedan ljutiti otac. “Ako mi pas ujede dijete, znam, ko će mi biti kriv”, konstruktivno ga u plodonosnoj diskusiji nadopunjava još ljući babo. E pa ovako: ako vam – gluho i daleko bilo – pas ugrize dijete, krive su vam država i politika koje su ovo proizvele. A ako ne ugrizu, što podržavamo i čemu se iskreno radujemo – pazite sad – zahvalite prijateljima pasa koji ih hrane i brinu o njima, ne dozvoljavajući da politička greška preraste u životinjsko bjesnilo.

Pošto nisu uradili ništa od onog što su morali, i pošto su nesposobni da odredbu provedu, oni su postojeće rješenje proglasili neprovodivom. Nismo mi nesposobni, nego je zakon neprovodiv. Ergo, moramo ubijati. To je klasična forma političke nedogovornosti i mogli bismo joj se smijati do besvijesti da nije krvavih posljedica koje će je pratiti. Zrelost neke vlasti mjeri se njenom proaktivnošću. To znači preuzeti odgovornost, sagledati posljedice, iznaći najbolja rješenja, eliminirati sve radikalne štete i djelovati, djelovati, djelovati… S druge strane, parapolitika SDP-a je čudo. Predloženim izmjenama Zakona ostvarili su rijedak politički ideal, organsko jedinstvo nesposobnosti i zla, a to je čak i za naše zaostale kantone krupan, ali baš krupan, korak unazad.

Kasne pola milenija

Masovna eutanazija nije ništa drugo nego političko divljanje stranaka koje su proizvele problem. Leonardo da Vinci prije 550 godina napisao je da će doći vrijeme kada će se ubijanje životinja tretirati kao i ubijanje ljudi. U razvijenim društvima ta je svijest već aktivna, a u nas će ista na snagu stupiti – budimo optimisti, zašto uvijek stvari gledati crno – oko 2090. godine. Ono što su pametni ljudi anticipirali prije više od pola milenija SDP ne može da prepozna ni 2014. godine, ali tu već govorimo o kognitivnim i filozofskim kapacitetima stranke koja se ubi od brige za čovjeka. Zastrašujuće je da smo uopće dovedeni u situaciju da raspravljamo o utlramasovnom ubijanju kao političkom rješenju. I šta će se desiti? Moguće je da Dom naroda odbije prijedlog i da se pristupi sistemskoj provedbi postojećeg zakona. Ali ne vjerujemo u čuda. Slijedi pokolj. U ovoj zemlji sve što može da se riješi ubijanjem, riješit će se baš tako – ubijanjem, a ne konstruktivnom, inovativnom, razboritom, humanom politikom. Usud nam je da koljemo, a od sada ćemo to raditi pod okriljem zakona i od narodnih para. Veselje se širi na sve strane…

 

 

 

 

Ozren Kebo
Autor 4.2.2014. u 16:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija