Rekvijem bosanskom čovjeku za Prvi maj

Prof. dr. Nedžad Bašić
Autor 30.4.2017. u 15:14

Izdvajamo

  • Na svom pokajničkom putu ka bogu „s grčem i psovkom u slijepljenim ustima“ on ništa ne pita i ništa ne odgovara. U njegovom životu ostaje samo praznina i žalost, nevidljiv i zarazan strah i šutnja. „Strah likuje i povija ga, gdje god može, kao travku“. Strah koji ga prati pretvara se u njegovu sjenku koju ne može odbaciti što ga čini najvećim krivcem u „plitkoj činiji“ njegovog života. On je tragično zasjenjen bogatstvom i raskošnošću života svojih gospodara koji ga surovo i licemjerno potkradaju i otimaju mu i isceđuje svaki damar njegovog života i života njegove djece. Deformisan zlom i nesrećom u kojoj živi on obožava šarlatane i degenerike, on ne razaznaje nevinosti od krivice, mržnju od strasti, niti košmar od opsesije.

Povezani članci

Rekvijem bosanskom čovjeku za Prvi maj

Foto: Flickr

„I tako, između boga, u kojeg bi htio da vjeruje, i nemira i sumnji, koji još pritajeno ćute, on razmišlja o svojoj Bosni, šarolikoj, često dijeljenoj i zavađenoj, eksploatisanoj i ugnjetavanoj, Bosni minareta i krstova, mržnje i straha. Ne vidi u njoj više ni paše ni fratre, već samo čovjeka na sablasnoj areni apsurda, shvativši da će ta Bosna, …pretvorena u apsurdno poprište borbe između smisla i besmisla, čovjeka i sudbine, nada i očajanja, ostati njegova vječna opsesija“.  

Ni strah koji dolazi iz najdublje tame i vlage njegovog života, ni jeziva sudbina koja nemilosrdno satire svaku njegovu veselu misao ili nadu, ne može unijeti nemir u bosanskog čovjeka. Za njega je i sama pomisao na bunt protiv takve sudbine najveći luksuz koji sebi ne može dozvoliti. On ne zna tajnu svoga  ubogog življenja i propadanja, on ne zna ni ko mu je ni zašto dodjelio takvu sudbinu kakvu ima, on ne zna ni zašto se ne osjeća nesrećnim i odbačenim, on ne osjeća ni svoju ograničenost i nesavršenost, on samo osjeća da lagano umire i u tome nalazi svo svoje zadovoljstvo, mir i spokoj.

On nema prezira prema mržnji, nema otpora prema ljudskoj uzaludnosti, gluposti i pohlepi, nema snage i oduševljenja da bi se sudbina promjenila, nema mržnje prema besmislenosti zla, podvale, laži, licemjerstva i dvoličnosti. Na mrklom porubu svoga života koji je već uveliko zahvatila podmukla gangrena, njegova iluzija života se polako pretvara u njegov košmarni san koji nikako da se pretvori u plamen požara protiv gluposti, gladi, neimaštine, kriminala, nepotizma, korupcije, siromaštva i apsurda. Suočen sa unutarnjom mističnom depresijom i vanjskim pritiskom promjena i velikih izazova koje se naziru  na horizontima vremena u kojem živi svoj tegobni život iz robovskog doba, bosanski čovjek sabijen je između smisla i besmisla njegovog života u kojem nema jasnog impulsa niti nagona da se sudbina promjeni, niti osjećanja bola što je to tako, niti razuma da razumje bol drugoga. On je dezerter u samoći koji se pokajnički vraća svom davno napuštenom bogu, koji ga sa prezirom odbacuje odredjujući ga simbolom prokletstva.

Na svom pokajničkom putu ka bogu „s grčem i psovkom  u slijepljenim ustima“ on ništa ne pita i ništa ne odgovara. U njegovom životu ostaje samo praznina i žalost, nevidljiv i zarazan  strah i šutnja. „Strah likuje i povija ga, gdje god može, kao travku“. Strah koji ga prati pretvara se u njegovu sjenku koju ne može odbaciti što ga čini najvećim krivcem u „plitkoj činiji“ njegovog života. On je tragično zasjenjen bogatstvom i raskošnošću života svojih gospodara koji ga surovo i licemjerno potkradaju i otimaju mu i isceđuju svaki damar njegovog života i života njegove djece. Deformisan zlom i nesrećom u kojoj živi on obožava šarlatane i degenerike, on ne razaznaje nevinosti od krivice, mržnju od strasti, niti košmar od opsesije.

U tom svom skliznuću i sunovratu on ostaje na tragičnoj strani nevidljive linije koja od pamtivijeka  dijeli Bosnu samo na one koji su nadzirani i prezreni i na one koji stražare i nadziru,  robove i gospodare, na ubogu sirotinju i pokvarenjake. I tako „završava u nekoj plitkoj baruštini, u nekoj prljavoj močvari gdje je tle meko i ne daje otpora njegovom naletu, nego se uleže i podaje, razblaćuje i postaje kaljuga, koja ga čini  nesrećnim i smješnim“.

A treba mu tako malo da dosegne Hamletovske sumnje, da osjeti gorčinu Faustovih razočarenja, da shvati smisao Kafkinog i Kamijevog apsurda, da bi napokon dosegao smisao Hajdegerovog i Sartrovog straha i bunta koji pokreće u nemir i borbu za socijalnu egzistenciju čovjeka i naroda.

Prof. dr. Nedžad Bašić
Autor 30.4.2017. u 15:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija