Sedika Mujan: Moga Saše još uvijek nema

Predrag Blagovčanin
Autor 19.3.2015. u 15:49

Sedika Mujan: Moga Saše još uvijek nema

Foto: šg

Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

(Cesarić)

Piše: Predrag Blagovčanin

Sanjam ga. Sanjam ga gotovo svaku noć. Sanjam ga da me budi i govori: majko gladan sam. Svaku pustu noć ga sanjam, a znam da kad oči otvorim više ga neću vidjeti. Jednostavno, nestat će.

Ponekad dok voda za kafu kipi, čujem njegov glas. Jasno ga čujem, govori mi: majko, živ sam. Znam da si me tražila. Ja mu ne vjerujem. Znam da moj Saša vrata ove kuće neće više otvoriti. Čekam dvadest i tri godine da mu vidim lice, da ga dotaknem, miris da mu osjetim. Čekam i nije me briga, čekat ću do kraja života. Jer meni ništa drugo osim čekanja nije ostalo.

Jučer sam ga sanjala. Jasno sam ga vidjela. Obučen je u onu plavu teksas jaknu, nosi neki stari kišobran i prelazi ulicu, a ja mu govorim: sine pa gdje si dosad. Kaže mi: majko bio sam u Kataru. I nestane, jednostavno pretvori se u izmaglicu. I opet suze, samo suze…

Razmišljam kako ću ga vratit, kako da ga namamim, da mi opet dođe. Pa mu pravim pitu, zeljanicu znam da je najviše voli, otvorim sve prozore ne bi li osjetio miris i onda osluškujem. Ponekad čujem kako škripe vrata, a on stoji naslonjen na štoku, gleda me sav sretan i smije mi se. I ja se smijem a, oči dlanovima pokrijem.

A Saše nema.

Kad ih pitam gdje mi je sin, kažu mi: nema ga. Nestao je. Na Igmanu ’92. Kako neko može nestati? Zar neko ko ima ime i prezime, ima rodni list, majku, sestru, može nestati? Zar se moj Saša pretvorio u pepeo i raspršio po Igmanu?

Govore da može.

Govore mi da u svakoj jami koju otvore traže Sašu i da svaku kost koju nađu buše ne bi li se u tom sivom prahu pojavio moj sin. Ali mog Saše još uvijek nema.

Nema nikoga ni da kaže šta se sa mojim sinom dogodilo ni kako mi je dijete nestalo? Istine za mene koja sam za ovu državu dala sina jedinca, nema. U oči me gledaju, šute i sliježu ramenima. Lažu, da su ga vidjeli kod neke kuće na Igmanu, lažu me samo da bi me se otarasili, lažu da je sam uništio tri bunkera i četiri neprijatelja. Ja želim da im vjerujem ali ne mogu.

Ja ništa ne tražim. Meni ništa osim istine ne treba.

Završila sam grobnicu. Mislim, ako se Saša pojavi da budem spremna i da više ne čeka, da nađe svoj mir. Ili ako mene više ne bude, da barem ostane podsjetnik da je jednom, nekad jedan Saša Mujan postojao. Lijepa je. Bijela, od finog kamena al’ je prazna jer kostiju koje bih u nju položila još uvijek nema. Od mog sina ništa ostalo nije osim imena uklesanog na mramornom spomeniku. I nepodnošljivog bola u mom srcu, u svakom sjećanju, u svakoj uspomeni, u svakoj suzi u ovoj pustinji od života….

s28

Sedika Mujan

Sa Sedikom Mujan, majkom Saše Mujana, čiju ste kratku ispovjest upravo pročitali, prvi put smo razgovarali u oktobru prošle godine na Španskom trgu u toku mostarskih protesta.

saša mujan

Saša Mujan

Sedika Mujan majka je Saše Mujana rođenog 11.06.1970. godine u Mostaru koji je prije 23 godine, tačnije 21.12.1992. godine, nestao na lokalitetu Igmana u akciji prve deblokade Sarajeva sa još dvanaest Mostaraca. Saša Mujan bio je dobrovoljni pripadnik Armije Bosne i Hercegovine odnosno vojne jedinice 5.100 koja je pripadala Mostarskom bataljonu.

Već 23 godine od kako je Saša Mujan formalno proglašen nestalom osobom, traje bitka njegove majke za istinu, šta se sa njenim sinom dogodilo i kako je nestao. U periodu od decembra 1992. godine do danas od nadležnih državnih, federalnih, gradskih, boračkih institucija kao ni od nevladinih udruženja koji se bave pronalaskom nestalih osoba, nije dobila nikakve informacije šta se dogodilo 21.decemba 1992. godine sa Sašom, kao ni sa ostalim pripadnicima Mostarskog bataljona koji su ubijeni ili se vode kao nestali u akciji deblokade Sarajeva.

Ignorantski odnos nadležnih institucija prema Sediki Mujan ogleda se i u činjenici da je ime njenog sina Saše Mujana tek prošle godine uklesano na spomen obilježje poginulim borcima Armije BIH na Igmanu.

s45

Sedika, Sanela i Sara

Istražujući šta se dogodilo sa Sašom Mujanom i razgovarajući sa Amorom Mašovićem direktorom Instituta za nestale osobe, u čijem se arhivu nalazi kompletna vojna i civilna dokumentacija kao i DNK uzorak majke Sedike i Sašine sestre Sanele Mujan, te razgovarajući sa Hidajetom Hujićem vjerskim službenikom iz mjesta Pazarić, koji je u toku rata obavljao vjersku službu za poginule pripadnike AR BIH, nažalost, i pored njihove volje i zalaganja nismo dobili nikakve informacije koje bi dale odgovor na pitanje gdje bi se mogli nalaziti posmrtni ostaci Saše Mujana.

Preživjeli pripadnici Mostarske brigade sa kojima smo uspjeli razgovarali tvrde da je prva akcija deblokade Sarajeva, odnosno probijanja obruča na Igmanu, predstavljala potpuni fijasko rukovodećih vojnih struktura te da se veliki broj pripadnika Mostarskog bataljona, zbog nedostatka odjeće i opreme, smrznulo ili izgubilo zbog nepoznavanja terena. Budući da vojne strukture ne posjeduju tačne mape i lokacije kojim pravcima su se kretali borci AR BIH, Saša Mujan je mogao nestati na lokalitetu Igmana, Trebevića ili Jahorine.

Prema nezvaničnim informacijama do kojih je Sedika Mujan došla 1994. godine, borac AR BIH Nusret Pošković, porijeklom iz Gacka, koji je tokom ratnog perioda izbjegao sa porodicom u Jablanicu, a danas živi u Americi, rekao joj je da je Sašu izvukao iz neprijateljskog obruča i ostavio kod neke kuće na Igmanu. Bilo je bezbroj informacija provjerenih i neprovjerenih, izmišljenih ili istinitih, koje su dolazile sa raznih strana, ali bez rezultata. Teško je sve to preživljavati ali majka Sedika ne gubi nadu da će jednoga dana doći i prava istina.

Mole se svi koji su u decembru 1992. godine boravili na Igmanu, ili imaju bilo kakve informacije o Saši Mujanu da se jave na redakcijski mail portala Tačno. net, kako bi majka Sedika konačno saznala istinu i pronašla svog sina.

Predrag Blagovčanin
Autor 19.3.2015. u 15:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija