Senad Pećanin: Papa Franjo bi bio vrlo zadovoljan Dragom Bojićem

Povezani članci

• Zlatko Jelisavac o knjizi Darka Cvijetića: Konopci s otiskom vrata
• Nihad Čolpa: Dom naroda je institucija za preglasavanje većine od strane manjine
• Kamerni teatar 55 otvara novu teatarsku sezonu bogatim repertoarom.
• Radomir Lazić: Povratak u palanku ili onemogućena mogućnost
• Bh. blok ostaje opozicija na federalnom i državnom nivou
• Mostar moj grad

foto: šg

Centar za kritičko mišljenje i portal tacno.net organizirali su sinoć promociju knjige bosanskog franjevca, teologa i publiciste fra Drage Bojića “Zlato i tamjan – Kritički osvrti na politiku i religiju” u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. O knjizi su govorili: Nerzuk Ćurak, Senad Pećanin, Dino Abazović te Nenad Veličković. Razgovor je moderirao Nikola Vučić.

U ovakvom ambijentu ovakvog društva ljudi poput fra Drage Bojića su rijetki i zlata vrijedni. Nekako sam uvjeren, ma koliko pretenciozno ovo bilo iskazati, da bi fra Dragom vrlo zadovoljan bio i sam papa Franjo. Kako zbog načina na koji vjeru svjedoče i jedan i drugi, tako i zbog činjenice da bi se među mnogim vjerskim liderima u Bosni i Hercegovini, napose i katoličkim, papa Franjo osjećao užasno – usamljenim.

Piše: Senad Pećanin

Knjiga fra Drage Bojića “Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku  i religiju” dragocjena je knjiga iz više razloga.

Senad Pećanin

Prvo, zato što njen autor svojim javnim angažmanom svjedoči o neprekinutom kontinuitetu časnog, humanističkog angažmana franjevačkog reda Bosne Srebrene koji u Bosni počinje još 1291. godine.

Drugo, zato što fra Drago Bojić tekstovima u ovoj knjizi ne nudi odgovore na sve probleme koji našu državu i društvo već decenijama drže na začelju evropskih zemalja u kojima  bi normalni ljudi željeli živjeti. No, zato fra Drago ukazuje na uzroke, na porijeklo ogromne većine zala kojima je impregnirana naša, bosanskohercegovačka stvarnost.

Treće, i nipošto najmanje važno, jeste činjenica da svoj intelektualni, kritički i humanistički aparatus fra Drago usmjerava prije svega na odgovornost na promašaje i greške vlastite religijske i etničke zajednice, one kojoj on pripada. Iako nikada nije bio komunista, on to čini u maniri dobrog komunističkog principa po kojem su komunisti Bošnjaci, Srbi i Hrvati bili zaduženi za čišćenje, prije svega, ispred “svog etničkog praga”. Naravno, fra Dragi ovaj princip nije bio ni dužnost, ni nalog, ni obaveza koju mu je neko odredio ili nametnuo. Ali, on se ove obaveze prihvatio nalogom visokog etičkog standarda koji slijedi. Radi se upravo o onome što je o fra Dragu Bojiću i ovoj knjizi napisao njegov, kada je moral u pitanju, što bi u Crnoj Gori rekli, “brat od strica” Viktor Ivančić: “Govoriti o Dragi Bojiću stoga znači govoriti o heretičkoj prirodi istine. U igri nije ništa manje od sizifovskog pothvata spašavanja časti kršćanstva od crkvenih i političkih zloupotreba. Malobrojni su oni čije se javno djelovanje može usporediti sa tako vehementnim i dosljednim otporom vladajućoj nacionalističkoj paradigmi, i u vrijeme rata i nakon njega, što je podrazumijevalo i dvostruku optužbu za izdaju – i od strane lokalne ispostave njihove matične crkve koja je te politike zdušno servisirala”.

Vjerovatno je neka vrsta ironije slučaja da se promocija ove knjige događa samo nekoliko dana nakon što je Sarajevo ponovo postalo “breaking news” u medijima ne samo u našoj regiji. Nažalost, povod je bio zahtjev kardinala Puljića, Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” i nekolicine uglednika Islamske zajednice da se zabrani izvođenje pozorišne predstave reditelja Olivera Frljića na festivalu MESS. Na žalost, uprava MESS-a je postupila u skladu sa načelima klero-političkog oportunizma i samo zahvaljujući sarajevskoj publici festival koji decenijama slavi slobodu i hrabrost nije se pretvorio u vlastitu karikaturu.

Činjenica jeste da je zahtjev za zabranu predstave koju niko u tom trenutku još nije ni pogledao dolazi s vrha ovdašnje crkve: one crkve u okrilju koje se godinama održavaju mise u slavu Ante Pavelića, crkve koja svoje oltare pruža nacionalnim herojima poput Darija Kordića, crkve čiji ovdašnji lider pastirski štap javno prima iz ruku predsjednika HDZ-a BiH.

Nemoralnije od pokušaja zabrana Frljićeve predstave jedino je sarajevsko zgražavanje nad tim činom. U istom gradu još prije desetak godina princip po kojem religijski lideri određuju kalendare kulturnih događaja  promoviran je kada je Sarajevo Film Festival svoj početak prilagodilo zahtjevu da se taj termin uskladi sa trajanjem ramazana.

Gromoglasna tišina je ispratila taj čin, a od tada na naplatu stižu tantijeme koje na Sarajevo ima vladajuća vjersko-nacionalističko-kriminalne oligarhija, oličena u Stranci demokratske akcije i njenim koaliciono-poslovnim partnerima. Polako, ali sigurno, vrši se vjersko-ideološko-urbanističko-demografska promjena karaktera, duha i izgleda Sarajeva, na veliko zadovoljstvo ideoloških tutora i  finansijskih sponzora iz Turske i bogatih arapskih zemalja.

Sav makijevalizam vladajuće bošnjačke oligarhije najbolje je na proteklim izborima obilježila čuvena izjava Bakira Izetbegovića, po kojoj je sarajevska općina Centar važnija nego deset drugih općina. Ja vjerujem da je ta Izetbegovićeva izjava iskrena i – u potpunosti se slažem s njom! Doduše, slažem se iz razloga potpuno različitih od onih zbog kojih je Sarajevo njemu važno. Naime, radi se o tome da jedino iz Sarajeva može doći onaj rušilački impuls koji će rasturiti Bosnu i Hercegovinu, impuls sa učinkom koji nije mogao biti ostvaren u prošlom ratu politikom koju su personificirali Pale i Grude.

U ovakvom ambijentu ovakvog društva ljudi poput fra Drage Bojića su rijetki i zlata vrijedni. Nekako sam uvjeren, ma koliko pretenciozno ovo bilo iskazati, da bi fra Dragom vrlo zadovoljan bio i sam papa Franjo. Kako zbog načina na koji vjeru svjedoče i jedan i drugi, tako i zbog činjenice da bi se među mnogim vjerskim liderima u Bosni i Hercegovini, napose i katoličkim, papa Franjo osjećao užasno – usamljenim.