Sirotani svih gradova – ujedinite se

Goran Sarić
Autor 21.2.2014. u 08:30

Sirotani svih gradova – ujedinite se

Kad sam prošle sedmice, govoreći o vrelim zimskim mjesecima u Mostaru, Sarajevu, Tuzli i drugim mjestima Lijepe naše – nije ova sintagma “rezervisana samo za zapadne susjede, zar ne? – pledirao za nenasilje, ni na pamet mi nije palo da na bilo koji način osporim opravdanost bunta izazvanog nepravdom, nepotizmom, i čime još sve NE “naših” političara.

      Ne, ne radi se o tome da li, potpuno je jasno i zašto, samo je, po meni, pitanje: kako.

   Zato mi je, poslije nekoliko zapjenjenih reakcija na moj poziv na, barem u ovoj fazi, mirne, ali daleko bolje organizovane i masovnije demonstracije, bilo veoma drago kad sam pročitao slično mišljenje Predraga Matvejevića, već decenijama ogromnog intelektualnog i moralnog autoriteta na ovim prostorima.

   Na kraju krajeva, ako se već mora, zašto pravedni gnjev ne iskaliti na nekoj od viletina i “hacijendi” onih koji su nas sve pokrali i upropastili? Svih onih izetbegovića, dodika, čovića, i ostalih lezihljebovića koji su ovaj siroti narod, obećavajući sve i svašta, doveli do prosjačkog štapa? Zašto tamo, na kraju krajeva, ne iskaliti svu nakupljenu srdžbu, tugu i bijes? Jer, tamo je, u te cigle i krovove, ugrađen bar mali dio ogromnog bogatstva koji su nam “branoci naroda” oteli i otuđili.

   No, prije toga bi, rekoh, trebalo drugačije: organizovanije, i puno masovnije. Stvarno – svi zajedno.

  U tom kontekstu sam spomenuo neke karike koje, još uvijek, upadljivo nedostaju: akademska zajednica – uz nekoliko prečasnih izuzetaka – šutke i mutke brani stečene, lukrativne pozicije; sindikati su, da prostate na izrazu, običan “pičkin dim”; a tek studenti …

   E, to me, vidite, najviše boli. Ta skoro posvemašnja, šutljvost naših budućih “akademaca”.  Kao da (ni) ovo nije njihov rat. Ni mir. Kao da ih se sve ovo malo, ili nimalo tiče. Kao da će neko drugi, umjesto njih, uskoro dugo i uzaludno da traži posao, kuburi s malom i neredovnom plaćom, krovom nad glavom, mogućnošću zasnivanja normalne, ekonomski održive porodice…

   Iskreno rečeno, takva pasivnost mi nikako ne ide u glavu.

   Doduše, kako svakog jutra na univerzitet putujem javnim prevozom i susrećem se sa studentima, i ovdje stalno gledam neke meni čudne mlade ljude. Bezvoljni, šutljivi, malo komuniciraju međusobno, stalno buljeći u ona mala, svjetlucava “čuda” u rukama. Malo smijeha, malo razgovora, malo udvaranja – a dobrih “mačkica” na pretek! Biće da je do krvi moje, balkanske.

   No, ovi ovdje, u Holandiji, barem imaju budućnost. Ako dobro uče, prije ili kasnije ih čeka dobar posao. A i prije toga, za vrijeme studiranja, mogućnosti rada “za džeparac” – koji ponekad višestruko prelazi platu u zavičaju – su velike, i raznovrsne: od rada u dućanima, restoranima i call-centrima, preko sezonskih poslova, pa sve do popisa stanovništva i sličnih poslića koje im katkad ponude Vlada ili opština… Oni se stvarno nemaju čega plašiti. Ali ovi naši…

   No, ponekad i sa te strane zapuše neki novi vjetrić …Evo najfriškijeg: ovdašnja mlada aka-damica, akademska dama Olja Gačić, arhitektica, nedavno je u Eindhovenu, srcu Zemlje Lala i Kanala odbranila diplomski rad na temu: “Obnova više djevojačke škole u Mostaru”. I za njega, nije šala, dobila veoma visoku ocjenu!

   Mislim da se slažemo: ovako nešto svakako treba pozdraviti.

   Pošto je kćerka mojih prijatelja, ljudi s kojima drugujem praktično od prvog dana boravka u Holandiji, iz prve ruke znam šta je Olju privuklo ovoj temi. U Mostaru, naime, žive njeni djed i baka. Cura, naprosto, voli taj grad. A ni Zemlja, i cijeli taj kraj joj, najblaže rečeno, “nisu mrski”. Voljela bi da ljudi u njoj žive ljepše, lagodnije. Da u Mostar dolazi više stranog svijeta.

 U tom smislu, obnova stare, nekada prelijepe zgrade koja se sad, u ruševnom stanju, nalazi pod zaštitom UNESCO-a, te njeno pretvaranje u moderan zemaljski muzej, bila bi Oljin skromni prilog, kamenćić u izgradnji nečeg što se može nazvati boljim, drugačijim Mostarom.

   Djevojka želi da pomogne zavičaju. Šta je tu čudno, reći ćete. Ništa. Ali, zamislite samo kad bi njen polet, idealizam i ljubav – a svaka ljubav, barem dijelom, i jeste idealizam – dijelio samo dio mladih, a trajno uspavanih ljudi širom Bosne i Hercegovine. Gdje bi nam bio kraj?

  No, bojim se da ih i sad, dok ovo pišem, ima mnogo koji riziku protesta pretpostavljaju udobnost kafića, i studentskih soba. A s njima na ulici, sa pravim sindikatima i čestitim učenim glavama – bilo  bi neke šanse. Ovako…

   Doista, koliko će još vremena proteći dok se u zbilju ne pretvori ona: Sirotani svih gradova – ujedinite se?

Goran Sarić
Autor 21.2.2014. u 08:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija