Snežana Vidović: Poštujmo životinje i njihovo pravo na život

Jelena Paunović
Autor 4.10.2014. u 12:30

Snežana Vidović: Poštujmo životinje i njihovo pravo na život

Cijeli svijet 4. april obilježava Svjetski dan napuštenih životinja. Ni više od pet godina nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH, situacija sa napuštenim i nezbrinutim životinjama na ulicama bh. gradova i dalje je teška. O Zakonu, mogućnostima rješavanja ovog problema, kao i ulozi udruženja za zaštitu životinja razgovarali smo sa Snežanom Vidović, predsjednicom Udruženja za zaštitu i spašavanje životinja „Šapa“ iz Zenice.

Razgovarala: Jelena Paunović

Danas je 4. oktobar, Svjetski dan zaštite životinja, kako gledate na ovaj datum?

Udruženje ŠAPA Zenica već godinama na svjetski dan zaštite životinja i u svjetskoj sedmici zaštite životinja koja traje do 10. Oktobra, organizuje prigodne sadržaje, info štandove, dijeljenje letaka i drugih edukativnih materijala, organizuje vikende sterilizacija, projekcije filmova, radionice za djecu, školski čas i slično, a sve s ciljem da široj javnosti, našim građanima kao i onim najmlađim približimo sam pojam zaštite životinja, razmislimo zajedno o svom odnosu prema životinjama, potrebi da ih poštujemo i štitimo, te potcrtamo ideju da je zaštita životinja bitno društveno pitanje. Ovo su dani kada podsjećamo građane na ulogu koju životinje imaju u našim životima, načinu na koji obogaćuju i oplemenjuju naše živote, kako ih tretirati i postati odgovorno društvo.

Više nego ikad, potrebno je da smo glasni, jedinstveni, vidljivi u borbi za prava onih čiji smo mi glas.

4. oktobar nije dan za slavlje, nego za borbu, za jasne poruke da društvo koje tolerira nasilje nad životinjama, zapostavljanja, zlostavljanja, kršenja zakona, zloupotrebu životinja u najrazličitije svrhe kao i njihovo istrebljenje, a što jeste naša svakodnevnica mora za to i da odgovara.

Želja nam je da konstruktivno djelujemo u pravcu stvaranja zdravog društva lišenog nasilja. Dok god ne prihvatimo vlastitu odgovornost za svoje postupke, i ne shvatimo da se rješavanju svakog problema mora pristupiti savjesno, stručno, te učiniti sve da shvatimo ko ili šta problem generira, pa da ga i rješavamo polazeći od uzroka, a ne praznim obećanjima i eliminacijom posljedice bez djelovanja na uzrok, ne možemo ni očekivati da isti možemo riješiti na dobrobit svih kojih se tiče.

Svakodnevno slušamo kako Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja BiH nije dobar, te da ga treba mijenjati. Da li je zaista tako? Da li bi promjene dovele do rješenja?

Nažalost, svjedoci smo da se o Zakonu priča pet godina, a da se isti od strane nadležnih ne provodi ili djelimično provodi, budući da pet godina neko opstruira donošenje pod zakonskog akta vezanog za identifikaciju kućnih životinja, da pet godina niko nije kažnjen zbog napuštanja vlasničkih životinja koje se napuštaju, po stopi koja je najviša u Evropi, da pet godina niko nije kažnjen zbog zlostavljanja životinja, da pet godina nema sistemskog pristupa projektima sterilizacija na nivou BiH, da pet godina niko od inspekcijskih organa širom BiH ne vrši inspekcijski nadzor nad radom navodnih skloništa koja su logori i mučilišta za životinje a postoje pod veoma dubioznim i gotovo kriminalnim osnovama i higijenskih servisa niti izriče mjere propisane zakonom i podzakonskim aktima, da pet godina BiH nema centralni registar kućnih životinja zbog čega ćemo uskoro kao država nedvojbeno biti na udaru sankcije EU, da pet godina BiH nema etički komitet i stručni savjet, da pet godina većina općina nije niti pristupila provođenju projekata sterilizacija, izgradnji skloništa i osnivanju higijenskih servisa, da pet godina niko nije sankcioniran jer opstruira provedbu zakona, i da nam pet godina nadležni pričaju kako ne mogu da provode zakon a da pri tome nismo čuli niti jedan valjan razlog zbog čega osim što sami zaključujemo da su uzroci nesposobnost, nerad, neznanje, nepostojanje želje da se iskorijene dokazano loše višedecenijske prakse. Odgovorna društva ne debatuju o tome da li ili ne provoditi Zakon, odgovorna društva provode propise koji su na snazi i nalaze rješenja za probleme koja su u osnovi sama i stvorila.

Kod nas, nadležni puštaju da problem eskalira, doprinose polarizaciji javnosti, i na krilima huškačke medijsko-propagandne mašinerije zagovaraju sada nakon pet godina nerada provođenje ad hoc metoda za istrebljenje, eliminaciju, uklanjanjanje životinja jer valjda su to u njihovim glavama preventivne mjere, a sve krijući se iza tobože brige za sigurnost građana. Ni riječi o uzrocima, ni riječi o tome zašto se zakon nije provodio pet godina, ni riječi o vlastitoj odgovornosti. Višegodišnji nerad i nesposobnost sada u predizborno vrijeme treba upakovati u hinjeni aktivizam vlasti kao odgovorom na rastući pritisak javnosti.

Kampanja koja se vodi protiv zakona je pokazatelj nezrelosti BiH društva i nespremnosti kako vlasti tako i struke da prihvati odgovornost za rješavanje problema koje društvo samo generira. Ovaj Zakon ne tretira samo pse na ulici, mnogo je tu bitnih segmenata kojima se trebamo baviti a ne bavimo se od uvjeta transporta, uvjeta na farmama, dobrobiti, uzgoja, zaštite divljih životinja, laboratorijskih životinja, osnivanja etičkog komiteta i slično.

Ovaj Zakon nam je pokazao koliko je bijedno stanje u veterinarskoj struci i koliki uopće broj veterinara i veterinarskih inspektora je kapacitiran da shvati svoju ulogu u provodebi ovog propisa, te da shvati trendove u oblasti zaštite I dobrobiti životinja. Pa mi još imamo veterinare koji vlasnike kućnih životinja savjetuju protiv sterilizacije, inspektore koji ne shvataju na koji način se registrira životinja ni čemu služi mikro čip, ko vrši nadzor nad kojim dijelom provedbe ovog i svih relevantnih propisa. Struka koja u većini BiH gradova svjedoči i dalje mučkom strijeljenju pasa na ulici kao da nikad nisu čuli da je zakon donesen ne poduzimajući radnje iz svoje nadležnosti, stavlja se u ulogu pukog izvršioca političkih nezakonitih odluka, ili ulogu nijemog posmatrača.

Svaki se Zakon dakako, može mijenjati ali ako ulazimo u izmjene bilo kojeg propisa onda se prvo treba raditi odgovorna analiza propisa, njegove dosadašnje primjene, te ići u poboljšanje Zakona na način da se pooštravaju sankcije, pojašnjava pravna norma, instrukcije, uvode nove zabrane. I to se radi kroz javnu raspravu, stručne debate, slušajući iskustva drugih, kako unutar tako i van BiH. Ovo je stručan zakon koj itrebaju da provode svi oni koji su nadležni za njegovo provođenje i nadzor.

Zakon se svakako ne može ine smije mijenjati na način kako su to pojedini representi pojedinih političkih stranaka osmislili, selektivno, ne doprinoseći rješenju, doprinoseći širenju konfuzije i pravne nesigurnosti, u želju da apslutno aboliraju sebe za višegodišnji nerad, zadržavajući sve tobože neprovodive odredbe a uvodeći samo dodatne obaveze koje ne predstavljaju preventivne mjere i slično, onemogućavajući udomljavanje životinje, ne stavljajući akcenat na preventivne mjere i eliminaciju uzroka problema, krijući se iza tobože neprovodivih i skupih odredbi zakona, zaboravljajući da pri tome objasne izbornom tijelu da njihovim problemom nikad problem neće biti riješen nego da će se kao i prije 2009. iz godine u godinu samo izdvajati veće i veća sredstva za ubijanje. Jer ovdje se zapravo radi o izboru između provođenja preventivnih mjera u svoj svojoj ukupnosti a koje bi do rješenja dovele u srednjem roku ili konstantnog i kontinuiranog izdvajanja sredstava za ubijanje. Znači preventivne mjere nismo mogli provoditi jer tobože, su skupe, ali para za ubijanje će biti iz godine u godinu, jer glasačkom tijelu još niko nije poručio da će pasa na ulici biti uvijek dokle god je loših vlasnika, nelegalnih uzgajivača, nesposobnih inspektora, veterinara, organa reda, ali to nije bitno, lakše je ubijati nego se istinski uhvatiti u koštac sa stvarnim generatorima problema, graditi sistem i stvoriti istinske pretpostavke za provođenje između ostalog i kaznene politike kojom bi se uostalom punio budžet države.

sv1

Snežana Vidović

Ko je odgovoran za stanje sa napuštenim životinjama na ulicama bh. gradova?

Oni koji su već pet godina tobože, zatečeni ovim Zakonom i koji pet godina pričaju kako eto nisu stečeni preduvjeti, pa su nastavili da ih NE stvaraju i narednih pet godine. Oni koji 5 godine nisu mrdnuli prstom da provedu registraciju, kažnjavaju i onemoguće napuštanje životinja, oni koji nisu provodili sterilizacije, oni koji su učinili sve da problem eskalira, a kako bi sada izvršili zamjenu teza i refocus sa vlastitog nerada i neodgovornosti na pse na ulici. Riješit problem ne znači uklonit pse sa ulice, eliminirat, ubit. Ali očito nije u skladu sa populističkom retorikom kojoj smo svakodnevno izloženi reći građanima, da će pasa na ulici biti, da sistemsko rješenje podrazumijeva konsolidirani pristup uz uvezivanje svih kockica mozaika od registracije, kažnjavanja, sterilizacija vlasničkih i napuštenih životinja, osnivanje skloništa, te da se moraju stvoriti uvejti za fnkcioniranje sistema.

Zagovaranje ad hoc nezakonitih rješenja, ili izmjena zakona na tragu onoga čemu smo svjedočili prošle godine ne doprinosi izgradnji sistema dobre prakse, ne eliminira uzrok problema, ne diže standard veterinarske struke, no baca prašinu u oči svima kojih se ovo tiče. Samo dosljednom provedbom postojećeg zakona uz focus na preventivnim mjerama možemo ovaj problem rješavati.

7 godina kontinuiranog ubijanja jedva smanjuje populaciju pasa na ulici za 32, 5 posto, dok pet godina primjene preventivnih mjera sterilizacije uz preventive nastanka nove generacije napuštenih životinja smanjuje populaciju za 95 posto. Računica je jasna, egzaktna i nedvosmislena.

Ali kod nas se niko ne bavi analizom apsorpcionog kapaciteta jedne sredine, analizom structure pasa u vlasništvu na ulici, svih segmenata koji doprinose rastu populacije, uključujući mentalitet, navike držanja životinja u vlasništvu i slično. Problem o kojem govorimo neophodno je posmatrati sa socijološko fenomenološkog aspekta.

Kakvo komentarišete situaciju u Saraejvu?

Ono čemu svjedočimo da se dešava u Sarajevu od početka izborne kampanje, je otvorena sezona lova na pse, tipičan bez presedana lov na vještice, anarhija, fragmentacija, i najdrskije kršenje zakona do sada, za koji se nadamo da će odgovorni odgovarati pred sudovima ove države.

Od ponedeljka pravna država ili od ponedeljka Sarajevo bez pasa, je najsramnija politička podvala i predizborno obećanje koja je inim higijenskim servisima dalo odriješene ruke da neselektivno hvataju sve pse bez razlike, odvode u nepoznatom pravcu, na opskurne lokalitete koji niču po Sarajevu kao koncentracioni logori u koje se dovode ili možda i ne dovode uhvaćeni psi. Inspekcija šuti, gleda, krivične prijave koje će kad tad biti procesurirane se gomilaju, Sarajevo puni novinske stupce kao grad u kojem se vrše pokolji nad životinjama.

Sve čemu svjedočimo kao dijelom nedvojbeno preizborne kampanje, će imati reprekusije na stanje na terenu, i bespovratno uništiti i onako male šanse da se vrati povjerenje u sistem i u struku, a u konačnici neće voditi rješenju.

Neko će morati odgovarati ko hvata koje pse, s kojih lokacija, po čijem nalogu, sterilisane ne sterilisane, gdje nestaju kujice s štencima, po čijoj dojavi za agresivost, kakvim dokazima, gdje ih odvodi, ko ih posmatra, gdje završavaju, koji je broj eutaniziran i gdje su leševi. Neko će veoma brzo morati odgovarati za ove radnje i dati odgovore na sva ova pitanja.

Sistem je dakako, neophodno uspostaviti, centralizirani pristup i način vođenja humanog upravljanja populacijom pasa u KS, ali ovakvim djelovanje se ne gradi sistem i ne vraća povjerenje u isti. Ovako se ne provodi Zakon, sa isključivim naglaskom na članak 14. koji je dio Zakona ali njegovu očito zloupotrebu. Zakon se provodi u svojoj ukupnosti i primarno sa ciljem sprečavanja nastanka uzroka, i preventivnim mjerama, kroz provođenje nadzora i kaznene politike.

I umjesto da gradimo sistem, društvo tolerancije, uz huškačke pokliče, širenju društva straha i mržnje, nerazumijevanja, priključuju se nastvnici, odgajatelji nekako odveć sinhrono da bi bilo slučajno sindikati nastavnika i slično. Nekako psi su uvijek tu, vidjljivi, laka meta i lak refocus sa svih drugih gorećih izbornih i neizbornih pitanja. Pitanje je do kad biračkom tijelu možete podvaliti jedan isti refocus, opet i iznova. Pri tome apsolutno ne negiram postojanje problema, samo ističem da ovo nije put kojim se ovaj problem rješava. Ovo nije pitanje ljubavi, nego pitanje izbora izmedju dobre i loše prakse uz puno uvažavanje činjenice da građani žele magičnim štapićem grad bez životinja, ovaj problem se ipak rješava postupno a ne preko noći, tim više što ga neki drugi građani generiraju. Svako drugačije obećanje nije ozbiljno i samo je jedna u nizu laži koje nam se podmeću. Lakši put nije i pravi put. Sve što se dešava u Sarajevu danas i brojnim drugim gradovima širom BiH, paradigma je stradanja napuštenih životinja uz prećutnu saglasnost nadležnih, što ga čini zločinom bez presedana.

Brojne svjetske studije metodu uhvati-steriliši-pusti smatraju najefikasnijom kada je u pitanju kontrola populacije napuštenih životinja. Zašto kod nas ta metoda nije dala rezultate?

Metoda uhvati-steriliši-pusti uistinu jeste najefikasnija prelazna mjera kontrole populacije u kratkom i srednjem roku. Ali ona kao i druge mjera izolirano, sama po sebi, ne može dovesti do rješenja, no mora pratiti registracija, dakle popis svih vlasničkih životinja, kažnjavanje napuštanja, dakle provođenje kaznene politike, edukacija u pogledu praksi držanja životinja, sterilizacija vlasničkih životinja te promocija udomljavanja napuštenih životinja. U situaciji u kojoj raditi sterilizaciju postojeće generacija napuštenih životinja a pristiže vam nova generacija bilo kroz napuštanje potomstva valsničkih nesterilisanih pasa, bilo kroz napuštanje novih vlasničkih životinja, bilo kroz slobodno migrirajuću populaciju što vlasničkih, što napuštenih životinja i njihov eventulani priliv iz drugih sredina, nećete imati zadovoljavajuću stopu opadanja populacije, nego u najboljem slučaju stagnaciju. Psi migriraju, psi se dovlače iz drugih sredina, apsorpcioni kapacitet je nepromijenjen, uslovi sredine takođe, i zato nezadovoljavajući rezultati. Ne možete raditi sterilizacije u samo par gradova u BiH i očekivati uspjeh, kao što ne možete raditi samo sterilizaciju bez kontrole populacije vlasničkih pasa. Neophodan je istinski sistemski i konsolidirani pristup, zbog čega se mi godinama borimo za usvajanje državne strategije za provođenje programa uhvati –steriliši- pusti. Sigurno je da bi BiH imala veliku podršku i stranih organizacija, i moguće povlačenja sredstava iz IPA fondova pogotovo jer bi takve velike projekte pratila i obavezna vakcinacija protiv bjesnila. Takođe, je neophodan kontinuitet, da bi sterilizacije dale što bolje efekte, preporuka svih svjetskih autoriteta iz ove oblasti jeste da se moraju raditi na način da imate što veći obuhvat populacije u što kraćem vremenskom periodu, a kako biste osigurali upravo da vam dok radite postojeću generaciju na ulici, ne pristiže potomstvo dvije populacije koju niste obuhvatili jer vam projekat dugo traje. Dakle kontinuitet, plus široki obuhvat u uz maksimalnu koncentraciju.

Sklanjanjem jednog psa sa ulice na njegovo mjesto dolazi drugi, to je empirijski i naučno dokazano.

7 godina kontinuiranog ubijanja jedva smanjuje populaciju pasa na ulici za 32, 5 posto, dok pet godina primjene preventivnih miejra sterilizacije uz preventive nastanka nove generacije napuštenih životinja smanjuje populaciju za 95 posto. Računica je jasna, egzaktna i nedvosmislena.

sv3

Svi mediji su prenijeli informaciju da se u Zenici gradi prihvatilište za napuštene životinje. Vrijednost projekta je 250 000 KM, a kapacitet 60 pasa. Da li je po Vašem mišljenju potrebano ulagati toliki novac? I, smatrate li da će se otvaranjem azila riješiti problem?

Generalno vlada pogrešna percepcija o svrsi i funkciji skloništa za životinja. Skloništa nisu sama po sebi mjera za rješavanje problema napuštenih životinja, ali su nam potrebna, predstavljaju neophodnu kockicu u mozaiku koji se zove upravljanje populacijom napuštenih životinja, uz to je njihovo otvaranje i zakonska obaveza. Dobra skloništa građena u skladu sa standardima struke i uvjetima propisanim zakonom i pod zakonskim aktima koštaju, ali još bitnije od izgradnje dobrog standardiziranog skloništa je njegovo dobro upravljanje u skladu sa standardnim operativnim procedurama i dobrim praksama. Što bolje skloništa i što bolje upravljanje istim, veća sigurnst za životinje, njihovo zdravlje, manji rizik od širenja bolesti, manji troškovi liječenja. Sklonište u kojem se o životinjama vodi računa, u kojem se životinje veterinarski obrađuju, hrane, skloništa u kojem se održavaju standardi higijene su veći garant boljoj prohodnosti, većoj stopi udomljavanja i slično. U neki projekat morate uložiti novac da biste dobili pozitivne sinergijske efekte. Mi se dakako ne možemo u ovom trenutku izjašnjavati o još uvijek nedovršenom projektu skloništa u Zenici, ali smo svakako kao i na početku bili i jesmo spremni pomoći u edukaciji, i u instaliranju dobrih praksi, pripremi vodiča, isntrukcija i slično.

Skloništa su nam potrebna kako bi se određene kategorije životinja sklonile s ulice, bilo da se radi o onim koje su potencijalno bihevioralno nestabilne pa nad njima treba provesti odgovorno posmatranje i socijalizaciju, bilo one kojima je neophodno liječenje, bilo one koje su kandidati za udomljavanje poput štenaca, malih pasa koji se teško mogu snaći i opstati na ulici…. Funkcija skloništa i njegova svrha nije akumiliranje velikog broja životinja na jednom mjestu, uz narastajuće troškove. Sve pse nikad ne možete ad hoc skloniti s ulice, niti je to svrha skloništa. Funkcija skloništa je da nam pomogne u sklanjanju onih koji na ulici više ne mogu opstati iz gore pomenutih razloga, te dizanje profila udomljavanja. Skloništa nisu čekaonice smrti i sabirni centri dok životinje čekaju u redu za “eutanaziju”. Skloništa nisu Alkatrazi modernog doba, nego moraju biti mjesta koja njeguju politiku otvorenih vrata, transparentnost, odgovornost i etiku u radu, mjesta gdje želite doći da udomite psa. U međuvremenu, upravo jer je finansijski održivo moraju se nastavljati projekti uhvati-steriliši-pusti, i raditi na registraciji vlasnika svih kućnih životinja, uzgajivača i sl., a kako bi se uspostavio centralni registar i sankcioniralo napuštanje. Ovo je jedini pristup uz edukaciju, mijenjanje svijesti i loših navika držanja životinja, dizanja standarda veterinarske struke i edukacije veterinara, kontrole otpada, kontrole sredine koji može dati rezultate u srednjem roku, dakle konsolidovano provođenje svim poznatih preventivnih mijera.

Problemu napuštenih životinja se mora psitupiti sa socijološko fenomenološkog nivoa, analizirati šta sve generira problem, kakve su navike ljudi, struktura vlasnika životinja, struktura vlasničkih životinja po spolu, starosti, steriliziranosti, kakve su navike držanja životinja stan, kuća i lanac, koji su motive nabavke kućnih ljubimaca i slično. Analiza strukture napuštenih životinja na uzorku od 100 pasa npr. nam pokazuje da je 80% pasa poznatih vlasnika napušteno, i rasnih pasa i mješanaca, i pasa u mladoj dobi dakle, potomstva odrasle jedinke i starih bolesnih pasa. Moramo educirati vlasnike životinja, mijenjati kulturu držanja životinja, odnosa koji imamo prema životinjama. To je process, a u tom procesu važnu ulogu imaju svi građani, vlasnici životinja, nevladine organizacije, veterinari, dakle struka, koja nažalost još uvijek nije odgovorila ovom problemu na odgovoran i etički način vođena uzusima struke.

Da li se, po Vašem mišljenju, manipulira ujedima pasa?

Ujedima pasa se svakako manipulira, bilo statistički gledano bilo u političke svrhe, jer ta i takva politika služi svrsi zastrašivanja građana, sakrivanja vlastite nesposobnosti nadležnih da riješe problem, i prikazivanja da je problem nerješiv bez dakako bavljenja uzrokom problema, služi kao svojevrstan refocus sa drugih problema ili generatora ovog problema.

Gotovo da imate pa i likovanje u dijelu javnosti i političkih elita, što je u graničnom području psihopatologije nad činjenicom da je danas neki pas nekog ugrizao, jer bi to valjda trebalo da posluži kao opravdanje za ovaj lov na vještice kojemu svjedočimo, pa se po ko zna koji put bavimo posljedicom a ne bavimo se uzrocima problema zbog kojih su psi na ulici.

Statistike u vezi ugriza i napada se prečesto koriste da opravdaju širenje društva straha, i jednu sveopću mas histeriju koja s nesmanjenom žestinom traje, doduše u prekidima, ali traje već godinama. Problem se pušta da eskalira, pa kad eskalira, sva druga razumna rješenja se čine nemogućim kako to sjajno detektira naš poznati novinar Ozren Kebo nedavno u članku za magazin Gracija, i onda se svi vješto kriju iza tobože nemogućnosti da se problem riješi i agituju za ad hoc “rješenja”, čitaj masovne pokolje. Pri tome niko nikom ne odgovara zašto se zakon ne provodi 5 godina, i zašto problem eskalira, i ko pušta da eskalira, i ko sprečava provođenje niz preventivnih mijera koje zakon prepoznaje jasno i nedvojbeno. Ne. jer valjda je lakše ubijati sakriveni iza tobože brige za sigurnost građana, nego provoditi zakon i preventivne mjere, uspostaviti sistem, vratiti povjerenje u sistem i struku, registrovati, kažnjavati neodgovorne pojedince pa i time puniti budžet države. Ali to bi ipak podrazumijevalo da neko radi svoj posao, a to je očito ili nemoguće ili teško jer, neko bi trebao da za početak građanima saopći istinu da će pasa na ulici biti dokle god bude bilo neodgovornih vlasnika, ilegalnih uzgajivača, loših veterinara, inspektora koji ne rade svoj posao, policije koja ne radi svoj posao, političara koji ne rade svoj posao, te da se problem koji ljudi generiraju decenijama u najboljem slučaju da svi zapnemo rješava nekoliko godina, a ne u mjesecu predizborne kampanje.

Nerijetko dobar dio procenata ugriza otpada na vlasničke pse, a gotovo nikad nemamo analizu okolnosti koje su dovele do napada ili procjenu da li je x napada infliktiran od strane iste grupe pasa. Takva analiza je neophoda da bi se problemu pristupilo odgovorno i sa ulice sklonile one životinje koje opetovano pokazuju nestabilan bihevioralni model ponašanje te isključivo te životinje sklonilo sa ulice, posmatralo.

Na čelu ste Udruženja „Šapa“ . Od 2009. godine ste imali skoro 23.000 intervencija na terenu, udomili preko 700 napuštenih pasa, vodite niz edukativnih kampanja, djelujete kao neformalni info centar, u programima uhvati-steriliši-pusti veterinarski ste obradili preko 2000 životinja. Kako ste sve to uspjeli postići? Da li Općina Zenica finansijski podržava vaš rad?

Udruženje ŠAPA Zenica je mali tim vrijednih, lojalnih, posvećenih i motivisanih volontera, koji evo od 2009. godine nesebično cilju za koji se borimo, poklanjaju svo svoje slobodno vrijeme, ljubav, novac, radeći u veoma često vrlo neprijateljskom okruženju, i bivajući pri tome izloženi i napadima, uvredama, dakle prijetnjama ličnoj sigurnosti, kao i brojnim objedama. Za početak opstati u takvom okruženju, sačuvati Udruženje koje nije samo sebi svrhom no je institucionalan okvir borbe za prava životinja, i partner svim drugim interesnim skupinama, smatram izuzetnim postignućem. Odoljeti svim napadima, svim izazovima, pokušajima fragmentacije, očuvati taj jedinstveni front u Zenici, gradu koji ima možda i najvišu stopu napuštanja pasa što unutar općine što iz okolnih općina, je nešto na što smo jako ponosni. ŠAPA tim karakteriše velika unutarnja snaga i jedinstvo, shvatanje uvijek velike slike, svijest o odgovornosti koju smo dobrovoljno preuzeli na svoja leđa kao grupa volontera, želja da opstanemo i doprinesemo cjelokupnoj zajednici u rješavanju svih problema vezanih za životinja, da mijenjamo svijest i da pokažemo da možemo, te od strane nadležnih budemo prepoznati kao jak partner koji nastupa s poziciji izuzetnog pozavanja materije, znanja, iskustva. Opstati je teško jer su izazovi brojni a najveći dio građanstva ne želi da shvati uzroke problema i sagleda situaciju u svojoj ukupnosti, nego posmatra problem selektivno, ad hoc pristupa rješenju i tu je jako teško ljudima pokazati da se problem niti jedan ne rješava preko noći, a pogotovo ne na način koji ne čini ništa po pitanju preventive, i djelovanja na stvarne uzroke i generatore tog problema. Teško je, jer onog trenutka kad odaberete da se kao volonter bavite ovim u današnjem BiH društvu, umjeto podrške imate pokušaje da vas se uništi, kleveta, optuži da ste vi razlog postojanja pasa na ulici, jer valjda da vas nema neko tamo bi ih hladno i dalje mučki ubijao i tako ukrug nikad ne kriveći stvarne krivce za postojeće stanje i bez hrabrosti da se prizna da je jedini i isključivi put naprijed preventiva i provođenje konsolidiranih mijera simultano. Većina ljudi valjada polazeći od sebe i vlastite nespremnosti za bilo kakav društveno koristan angažman, vas mrzi, optužuje ili pak zahtijeva jer brkaju nadležnosti, odgovornosti i obaveze, ne shvatajući da ste vi tu jer to želite, kao volonter, pa i da postoje granice mogućnosti. Udruženje ŠAPA Zenica je oduvijek znalo šta želi, imamo viziju i želju da se ovim volonterski bavimo i u ostatku naših života, jer zaštita životinja nije neki hobi kojim popunjavate slobodno vrijeme kad nemate pametnija posla, kako to neki vide, nego način življenja.

Da odgovorim na drugi dio vašeg pitanja. Općina Zenica ne finansira rad Udruženja ŠAPA Zenica. Rad udruženja, i sve naše aktivnosti finansiraju naši članovi u, i van BiH i simpatizeri, a što uključuje troškove liječenja životinja, brojnih operacija, smještaja za životinje, hrane, lijekova, cjelokupne logistike oko projekata sterilizacija, drugih logističkih troškova, pripreme materijala za edukativne kampanje i slično. Pomoć u konkretnim projektima poput sterilizacija do sada smo dobijali od stranih prijateljskih udruženja a ticala su se plaćanja dijela troškova i obezbjeđivanja liječnika. Općina Zenica kroz djelimično finansiranje troškova projekata sterilizacija provođenih do decembra 2013., ispunjava dakako dio svoje zakonske obveze u provođenju člana 43. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, a koji se odnosi na finansiranje nabavka dijela lijekova i operativnog materijala za provođenje operativnih zahvata u toku projekata sterilizacija, te vakcina. Za liječenje napuštenih životinja Općina Zenica je u dva navrata u 2010. i jednom u 2012. izdvojila dio sredstava za liječenje veterinarskoj stanici, na čemu smo dakako zahvalni a što je pokrilo 20% potreba i troškova u pomenutim godinama samo u Zenici ne računajući operativne zahvate i sve dijagnostičke pretrage na koje se životinje vode iz Zenice u Sarajevo.

Udruženje ŠAPA bez ičije pomoći, isključivim zalaganjem vlastitih članova od 2009. finansira sve logističke troškove ovih projekata od troškova prevoza za hvatanje i vraćanje životinja, hrane, higijenskih sredstava, dijela lijekova, pelena i slično. Godinama sami plaćamo sve troškove rescua u Zenici, i niza drugih operativnih troškova. Imamo narastajući broj slučajeva ranjenih i bolesnih životinja, narastajuće potrebe i potrebna nam je pomoć.

Surađujete li sa stranim organizacijama za zaštitu i dobrobit životinja?

Udruženje ŠAPA Zenica surađuje sa brojnim udruženjima kako u BiH tako i van BiH, na planu edukacije, udomljavanja životinja, projekata sterilizacija, razmjene znanja i iskustava. Svaki dan učimo.

Gospođo Vidović, imate li kućnog ljubimca?

Imam dva psa, curice Tyru i Šušku, obje udomljene sa ulice i to u prvoj godini života moga sina. Tyra je s nama od 2010., spašena kao beba sa teškim povredama nožice i kuka. Šušku smo udomili s ulice takođe kao štene 2011., u dobi od neka tri mjeseca, našli smo je u stanju izgladnjelosti i teškog kožnog oboljenja koje se uspješno izliječilo. One su istinski članovi naše porodice i svakodnevno obogaćuju naše živote, podsjećaju nas da su životinje blagodet. Puno je oko nas predrasuda, u neznanju ljudi tonu u zablude, misle da valjda, ako imaš dijete ne možes imati i psa ili, i dva psa. Sve se može, bez problema i stresa, s malo dobre volje i otvorena srca i uma, a djeca koja rastu uz životinje dokazano postaju bolji, osjećajniji i odgovorniji ljudi. Mi smo neopisivo srećni što su Tyra i Šuška dijelom naših života. Svim ljudima koji razmišljaju da nabave kućnu životinju poručujem da udome napuštenu životinju, da životinje ne kupuju, nego da vrata svog doma otvore psima i mačkama koji su na ulici, a čekaju možda baš na vas. Njihova privrženost i ljubav kojom nas obasipaju su najveći dar.

Poruka za kraj

Poštujmo životinje i njihovo pravo na život. Ne dopustimo da nam drugi kreiraju strahove i mržnju. Ne tonimo u zablude, ne dopustimo drugima da manipuliraju nama. Otvorimo svoje srce i svoj um za druge i drugačije i shvatimo da nismo sami na ovoj planeti, vladari života i smrti.

Jelena Paunović
Autor 4.10.2014. u 12:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija