Spomenik zvjerstvu, kenotaf miru

tačno.net
Autor 27.9.2020. u 17:27

Spomenik zvjerstvu, kenotaf miru

foto: Anadolija

Ne treba čekati da čemerne jesenje kiše speru pozlatu s mjedi “Spomenika miru” u Srebrenici, pa da ta izraslina na srcu ubijenog grada zasja svom tamom svoje estetske i civilizacijske ružnoće. Jer svima je jasno – a to i jest ono što najviše rastužuje – da infantilni kič u središtu Srebrenice nije nikakav spomenik, nego simtpom vremena u kojemu mir nije mir, u kojemu se nepravda predstavlja pravdom a istina skriva lažju, i u kojemu svakodnevica pulsira negacionizmom na jednoj i frustracijom na drugoj strani, sva prekrivena pokrovom licemjerja istkanim u dugim godinama banjalučkog nagrđivanja duha Daytonskog sporazuma.

Na ovogodišnji Međunarodni dan mira, 21. septembra, na prilazu središtu Srebrenice, otkrivena je mjedena tvorba nazvana “Spomenik miru”. Odluku o njezinoj gradnji usvojila je Skupština općine Srebrenica 5. marta 2019, a odluka je u Službenom glasniku općine objavljena 29. maja. U toj odluci spomenik se opisuje kao “umjetnička skulptura koja predstavlja ruke na čijim dlanovima se nalazi zemljina kugla, na čijem vrhu stoje četvoro djece zagrljenih ruku u krug”. Visoka je tri metra, a djeca predstavljaju “simbol pripadnosti svim narodima koji žive u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj zagrljenih ruku u krug”. “Skulptura će se izraditi od mesinga i biće postavljena na betonski postament obložen mesinganim limom”, propisali su iz općine. Jer nije, kao što vidimo, raspisan natječaj u kojemu bi umjetnici osmislili djelo primjereno zahtjevnom zadatku simbolizacije mira na mjestu genocida, nego su šefovi općine i aktivisti stranke koja čuva poslijeratni srebrenički status quo, odredili kako ima izgledati simbol mira po njihovoj volji.

Kakav motiv, takvo i objašnjenje. Ovako stoji u Službenom glasniku: “Razlog za donošenje Odluke o izgradnji ‘Spomenika miru’ nalazi se isključivo u želji i potrebi Opštine Srebrenica da na jedan primjeren i adekvatan način oformi-izgradi prostor koji će ljude pozivati isključivo na mir, koji će biti uređen na takav način da će ljude svih nacija, narodnosti i vjeroispovjesti prihvatiti, gdje će postojeći Trg Mihajlo Bjelaković dobiti potpuno novi izgled i sadržaj, noseći osnovnu poruku pobjede mira nad ratom, pobjede dobra nad zlom, opomenu, znak pobjede života. Mjesto koje će podsjećati ljude na najznačajnije, a to je svakako život i mir.”

“Život i mir?” “Ljude pozivati isključivo na mir?” “Prihvatiti ljude svih nacija, narodnosti i vjeroispovijesti?” Može li se poželjeti ljepša poruka? Ali, kako onda to da su otvorenje spomenika demonstrativno bojkotirali predstavnici Bošnjaka? I kako to da načelnika općine Milana Grujičića ta činjenica nije zabrinula, kad mu je već toliko stalo da Srebrenica “prihvati ljude svih nacija, narodnosti i vjeroispovijesti”?

Pa, eto, nije, jer krivo je – Sarajevo. “Žalosno je to što uvijek neko bojkotuje, čak i oni koji su podržali ovu ideju, ali ogroman je pritisak na Bošnjake u Srebrenici, pogotovo u ovom predizbornom periodu, kada su osjetljive teme, onda Sarajevo uđe više u Srebrenicu nego što je to inače, da pomogne Srebrenici, Bošnjacima, uvijek se vrate da pokvare što smo zajednički uradili”, kazao je na otvorenju spomenika načelnik općine Mladen Grujičić, lukavi Dodikov povjerenik za Srebrenicu, dok mu se licemjerje cijedilo iz svake izgovorene riječi.

Jer, koje su to “osjetljive teme”, preko kojih tako olako prelazi Grujičić? I, ako su osjetljive, zašto se o njima ne raspravlja, ako nam je već stalo do “pobjede mira nad ratom”? Zašto se otkriva spomenik miru dok te “osjetljive teme” nisu do kraja razjašnjene, a zaključci zajednički usuglašeni? Kako to Srebrenica može dobiti “prostor koji će ljude pozivati isključivo na mir”, i “biti uređen na takav način da će ljude svih nacija, narodnosti i vjeroispovjesti prihvatiti”, kad već ni na njegovo otvorenje predstavnici Bošnjaka ne dolaze, a s njima bogme ni itko tko drži do elementarne čestitosti?

Sve su to, dakako, retorička pitanja. Svak zna, a Mladen Grujičić najbolje, da je to što govori bezobrazna i prijesna laž. Da bi to postalo jasno, dovoljno je podsjetiti na dva događaja iz ljeta ove godine koji jasno ilustriraju u kakvoj to “mirotvornoj” atmosferi živi Srebrenica, gradić koji je prije 25 godina bio poprištem jedne od najtežih opsada od Drugoga svjetskog rata, okončanom najkrvavijim ratnim zločinom što ga je Europa poslije Hitlera vidjela.

Prvi se od tih događaja zbio nešto više od dva mjeseca prije otkrivanja spomenika, 10. jula, nakon općinske komemorativne sjednice ratnim žrtvama. Poslije sjednice, načelnik Grujičić dao je izjavu u kojoj je rutinski, po navici, negirao genocid te iznio temeljni postulat politike koju zastupaju on i njegova stranka, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) neprikosnovenog vladara Republike Sprske, Milorada Dodika. “Cilj i suština naše politike”, rekao je Grujičić, jest “da stvorimo uslove koji će omogućiti ne da se prošlost zaboravi, već da se potisne u stranu.”

Da se prošlost potisne u stranu”? Čekajte – a genocid? Nije li Haški sud u nizu presuda potvrdio da je vojska Republike Srpske, u julu 1995, u Srebrenici počina genocid nad Bošnjacima? “Svakodnevno se pojavljuju dokazi koji negiraju sve ono što se dešavalo na onakav način kako se to prezentuje”, odgovara na to pitanje Grujičić. Jer, “pravda nije zadovoljena, selektivna je. Haški tribunal koji je formiran da bi pomirio narode u BiH, stvorio je još veći jaz između naroda. Stavio se otvoreno na stranu jednog naroda da bi pečat stavio na drugi narod. Ne može se tako doći do konsenzusa kojem mi težimo, a to je dobar život”.

Kako bi taj “dobar život” trebao izgledati, vidjelo se vrlo brzo: 19. avgusta, u povodu pravoslavnoga vjerskog praznika, pred pravoslavnom crkvom u Srebrenici s razglasa su se orile četničke pjesme: “Zove narod koji pati/ pop-Đujića da se vrati/ Da nam dođe ovih dana/preko Tihog okeana”. I ova: “Oj Alija crno ti se piše/Ne pomažu ni Arapi više/Zapamtićeš naše bestrzajce/Snagu dali Maglaj i Jajce/Zapamtićeš Srpsku Republiku/Oj Alija tvoju li ti sliku”.

Nitko nije ugasio razglas, nitko zaustavio to prijeteće urlanje pred crkvom i nadomak srebreničke džamije. Ni riječi protivljenja nije rekao načelnik Mladen Grujičić. Naravno da nije: takvi su incidenti, uz prešutnu podršku SNSD-a, dugo već “novo normalno” u Srebrenici i istočnoj Bosni, u kojoj je veličanje četništva već nekoliko godina uobičajen način ulijevanja straha u kosti svima kojih se to tiče.

Atmosferu u Srebrenici opisao je bivši načelnik općine Ćamil Duraković u izjavi kojom je objasnio zašto predstavnici Bošnjaka nisu došli na otvorenje spomenika. “Tenzije se osjećaju u zraku. Ne možete razgovarati o ambijentu mira ako imate četnička orgijanja, vrijeđanje i zastrašivanja Bošnjaka, pjevanje pred lokalnom crkvom pjesme ‘Ne volim te Alija’ – a onda Grujičić najavi spomenik mira”, rekao je.

Duraković ne osporava da Srebrenici treba mir, “ambijent mira”, kako se lijepo izrazio. “Trebalo je to raditi drugačije”, kaže o spomeniku. “Ne sporim činjenicu da u Srebrenici treba ulagati napore u izgradnji ambijenta mira. Ali, spomenici dolaze na kraju”, kazao je Duraković.

Točno tako – spomenike treba graditi na kraju uspješne izgradnje mira, kada se sve zajednice slože da je za to uistinu stigao čas. Ali, u namjernom kršenju toga postulata dobre volje i jest sva zloća Dodikove i Grujičićeve vlasti, u Srebrenici naročito. Jer, da bi se izgradio istinski “ambijent mira”, zajednica bi, prvo i najvažnije, morala do posljednjeg detalja priznati što se sve dogodilo, a potom i iskrenom, samokritičkom odlukom podnijeti sve, baš sve posljedice koje bi iz tog priznanja nužno proizlazile. Bio bi to prvi i nezaobilazan uvjet za “ambijent mira”, koji bi potom, slijedom odgovorne humanosti i kolektivnoga preispitivanja ništa manje nego kaznenopravnih procesa, rezultirao gradnjom istinskoga spomenika koji bi odražavao stvarnost pomirenog grada. Jer da – “spomenici dolaze na kraju”.

Ničeg od toga sada nema. Štoviše – ne samo da vlast RS-a permanentno provocira negirajući genocid te tolerira, pa i ohrabruje, konstantne protubošnjačke i antimuslimanske incidente i tenzije u Srebrenici, nego takvu politiku mržnje pokušava proglasiti mirotvornom politikom budućnosti. Spomenik miru u Srebrenici najbolji je simbol takve strategije – i u tome je istinska, upravo zastrašujuća infernalnost te mesingane strahote u središtu grada: iz djetinjaste kič slike koju predstavlja toptanje metalne djece po kugli zemaljskoj, izbija neka pritajena agresivnost koju autori skulpture kao da nisu htjeli ni prikriti.

I zato, pogledajte pažjivije: u metalnim, bezobličnim lišcima te djece lako ćete prepoznati poglede nekih budućih, još nedozrelih ratka mladića, radovana karadžića, biljana plavšić i mirjana marković. Dok željeznim nožicama gaze kuglu zemaljsku, ta dječica udaraju ritam “cilju i suštini”, a bogme i konačnom trijumfu politike svojih tvoraca: slaviti posljedice zločina a pritom tvrditi da stvarate mir. Ruglo u Srebrenici, jednom riječju, spomenik je zvjerstvu, a nadgrobni znak nepronađenoj žrtvi, kenotaf, miru; ono je znak vremena u kojemu ljudskost pred besramnošću ostaje bez riječi.

tačno.net
Autor 27.9.2020. u 17:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija