ŠTRAJK NAŠ NASUŠNI

Enver Kazaz
Autor 9.9.2014. u 13:58

ŠTRAJK NAŠ NASUŠNI

No, zašto je štrajk sarajevskog univerziteta jedan od najvažnijih društvenih događaja u zadnje vrijeme. Naprosto zato što se njime prekida pupčana vrpca između političkih oligarhija i akademske zajednice, koja im je do sada poslušno davala ideološke i političke narative za bezočnu vlast i time legitimirala njihovu predatorsku suštinu. To znači da vlastodršci ne mogu od sada računati na cjelokupnu akademsku zajednicu, već samo na onaj njen dio inkorporiran u sistem vlasti. Na poslušnike, koji po devizi gaća, čarapa, diploma zarad vlastitih uništavaju interese studenata, akademske zajednice u cjelini, ali i budućnost ove zemlje, jer visoko obrazovanje bi moralo biti ključnim faktorom njenog izlaska iz postojeće krize i daljnjeg razvoja, a ne njenog uništenja, duge i tihe svakodnevne smrti.

Piše: Enver Kazaz

Prije nekoliko mjeseci činio se nemogućim, a danas je tu, među nama, zbunjuje, plaši, otvara dileme, traži odgovore, nudi mogućnost za zasnivanje nove društvene stvarnosti u BiH. Ponekad ukazuje kao dugo žuđeni događaj koji može promijeniti društvene norme. Pisca ovih redova obradovao je kao februarska pobuna građana u kojoj su vlastodršci prvi put u ovoj zemlji osjetili šta znači socijalni bijes. Još samo da nije bilo paljenja društvene imovine.

            Štrajk sarajevskog univerziteta otvara Pandorinu kutiju iz koje izlazi leš politike kao bezočne prevare, a dekanati, senat, rektorat i upravni odbor ove institucije morali su skinuti maske univerzitetskih radnika i pokazati da su političke sluge. Zato svaka vrsta poštovanja sindikatu koji je, nakon gotovo dvodecenijske šutnje, postao konačno vidljiv i svojim preciznim zahtjevima vlastodršcima budi nadu da je moguće spasiti ne samo sarajevski nego i druge univerzitete u BiH.

            Analiza sindikalnih zahtjeva vodi zaključku da se za njih moraju boriti rukovodeća tijela univerziteta, jer oni proističu iz zakona o visokom obrazovanju, do kojeg političke partije na vlasti drže kao do lanjskog snijega. Kao i do svakog drugog zakona, uostalom. Tri su ključna zahtjeva sindikata:

–          uvrstiti sarajevski univerzitet u kantonalni budžet i time ga učiniti ravnopravnim drugim subjektima od društvenog značaja,

–          izjednačiti plate na univerzitetu sa onim u organima uprave i omogućiti potpisivanje kolektivnog ugovora uposlenika sa kantonalnom vladom,

–          depolitizirati univerzitet i omogućiti mu konačno autonomiju u odnosu na političku moć kao preduvjet za nesmetan razvoj ove institucije.

            Svi drugi zahtjevi proističu iz ova tri i konačno su učinjeni javnim. Ono što je morao uraditi sadašnji i svi prethodni rektorati, svaki dekanat i svi dosadašnji upravni odbori, učinio je sindikat jedinom mjerom koja mu je preostala nakon što je uvidio da je vrag odnio šalu i sad sjedi i u političkim partijama, i onim na vlasti i onim izvan nje, ali i u njihovim poslušnicima koji upravljaju univerzitetom.

            Krajnje je licemjerna i potpuno društveno neodgovorna reakcija rektorata, senata i upravnog odbora univerziteta koji traže da se štrajk odgodi sve dok se ne završi predizborna kampanja. Naravno, nije ih u njihove stolice metnula politička moć da vode brigu o dugoročnim interesima do sada mirne i pokorne akademske zajednice i studentske populacije, nego o volji partijskih oligarhija u kojima, između ostalih, sjedi i nekolicina univerzitetskih profesora. I ne samo da to traže, nego i prijete štrajkačima, a vjerovatno će naložiti i provođenje montiranih istraga, kako to čine svi totalitarni vlastodršci, e da bi kažnjavanjem neposlušnih ugušili svaki vid neposluha i otpora. Zato i režimski mediji u svojim izvještajima neprestano podcrtavaju nejedinstvo u sindikatu, i više-manje otvoreno zagovaraju sukob između rektorata, senata, upravnog odbora i sindikata, te naglašavaju da svi fakulteti nisu stupili u štrajk. Drugim riječima vlastodržački mediji spinuju, tj. lažu, vrše medijsku harangu, namjesto da izvještavaju i analiziraju.

            Sjetimo se, ljetos, u julu mjesecu, kada vlasti nisu isplatile tri i po tranše, kako se to kaže vlastodržačkim jezikom, univerzitetu, rektorat, senat i upravni odbor dali su podršku sindikatu i donijeli odluku da u septembru otpočne štrajk. Danas, nakon što su te tri i po tranše uplaćene, jer se kantonalna vlada uplašila štrajka u predizborno vrijeme, upravna tijela univerziteta tvrde da su se stekli minimalni uslovi za početak nastave. Kakvo licemjerje. Kakav bezobrazluk. Vlastodržačke sluge i njihovi naredbodavci, poručuju akademskoj zajednici da ne treba imati ista prava kao uposlenici u npr. kantonalnoj administraciji i da treba raditi u minimalnim uslovima. Drugim riječima, vođeni parolom: gaća, čarapa, diploma, oni univerzitet guraju ne u podanički, već u ropski položaj prema vlastima. Ako ne bude stavljen u budžet i izjednačen sa drugim budžetskim korisnicima, univerzitet može očekivati da mu svako malo vlast uskrati finansijska sredstva. Ako ne potpišu kolektivni ugovor sa vladom uposlenici univerziteta prihvataju svoju sadašnju neravnopravnost sa npr. sekretaricama ili vlastodržačkim vozačima.

            A kad je riječ o tobožnjem nejedinstvu unutar univerzitetskog sindikata, onda je nužno istaći da Filozofski fakultet u Sarajevu nema sindikalnu organizaciju zahvaljujući njenom negdašnjem predsjedniku Enveru Imamoviću, historičaru koji se bavi genima bosanskih kraljeva, i svim dekanatima od trenutka gašenja sindikata, jer zašto bi npr. Ivi Komšiću, koji se busa da je socijaldemokrat, trebao sindikat na fakultetu kojim upravlja, kad mu je važnije da bude grdonačelnik (bez slovne greške je ovo napisano) Sarajeva i slika se i slikucka, trguje i trgucka svojom političkom pojavom. Ali i na tom fakultetu postoje inicijative za pokretanje štrajka, a neki odsjeci su već donijeli odluku da stupaju u štrajk, ne samo u znak podrške kolegama sa drugih fakulteta, već i zato što su im kao i drugima na univerzitetu ugrožena prava. Doda li se tome da studentska organizacija ovog fakulteta podržava štrajk, onda je jasno koliko je štrajk važan. A to znači da jedinstveni univerzitetski sindikat ima značajnu podršku i na fakultetima koji nisu zvanično u štrajku.

            No, zašto je štrajk sarajevskog univerziteta jedan od najvažnijih društvenih događaja u zadnje vrijeme. Naprosto zato što se njime prekida pupčana vrpca između političkih oligarhija i akademske zajednice, koja im je do sada poslušno davala ideološke i političke narative za bezočnu vlast i time legitimirala njihovu predatorsku suštinu. To znači da vlastodršci ne mogu od sada računati na cjelokupnu akademsku zajednicu, već samo na onaj njen dio inkorporiran u sistem vlasti. Na poslušnike, koji po devizi gaća, čarapa, diploma zarad vlastitih uništavaju interese studenata, akademske zajednice u cjelini, ali i budućnost ove zemlje, jer visoko obrazovanje bi moralo biti ključnim faktorom njenog izlaska iz postojeće krize i daljnjeg razvoja, a ne njenog uništenja, duge i tihe svakodnevne smrti.

Enver Kazaz
Autor 9.9.2014. u 13:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija