(Ne)sloboda izbora

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 12.10.2014. u 22:27

(Ne)sloboda izbora

Foto: Radiosarajevo.ba

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

“Glas navoda”, iznimna je analiza građanske obaveze i(li) prava izbora koju je napisao Viktor Ivančić. Iz nje se, kao i iz svake dobre analize, može pročitati više aspekata problema. Jedan od njih su i zloupotrebe ovog građanskog prava i ucjene građana. Svemu tome smo svjedočili i svjedočimo i u BiH samo na jedan malo drugačiji način. Nepolemičan i strašan. Naime, konzumiranje građanskoga prava glasa je u svakom društvu simptom. I to vrlo važan simptom. No, krenimo redom.

Bosna i Hercegovina je u februaru mjesecu ove godine gorjela kao nikada nakon rata. Narod, izluđen dvadesetogodišnjim čuvarima nacionalnih interesa, privatizacijskim lobiranjima, radom na minimalcu, radom na crno, tranzicijskim pravdama, tricama i kučinama koje su građanima nakon obustave rata nastavile piti krv nesmanjenom žestinom, je odlučio reći svoje. Kotrljale se nisu glave već fotelje. Padale su kantonalne vlade, a i federalna je bila na rubu. Vlastodršci su se dosjetili onoga što najbolje znaju. Laži. Kovale su se teorije zavjere. Odjednom su oko Sarajeva i Tuzle viđani srpski specijalci, oko Banja Luke i Zapadnog Mostara strani agitatori i mudžahedini. Bilo je tu još i Mosada, stranih diplomata, vanzemaljaca, džina i šejtana. Samo, nije bilo njihove krivice. Oni su pohitali na TV da nam objasne kako mi zapravo nismo ljuti niti gladni. Suznim očima prizivali su 1992. godinu, plašili nas da ulazimo u početak ko zna čega. A pobunjeni narod se polako hladio od demonstracija. Kontraobavještajna djelatnost vlastodržaca u BiH prema svom narodu, njihove krokodilske suze i prećutna obećanja da će se popraviti neuvjerljiva poput đačkih pravdanja, kao i priče o tome da su oni zapravo skromni a da nas u njihovu bahatost ubjeđuje neprijatelj zemlje (neprijatelj nikad ne spava, jelte?), ući će u anale manipulacija.

Rastjerani građani, uplašeni nestancima struje i izgorjelim zgradama koje su u svijest nužno prizivale užase s kojima smo se suočavali u ratu su u sebi obećavali nikada više. Neka, neka, likovali su građani. Bit će jednom izbori a onda ćete vi upamtiti. I izbori su došli. A oni nisu “upamtili”. Otuda se vrijedi pitati šta se desilo? Je li se to kvaliteta naših života promijenila od februara naovamo? Naravno da nije. Naprotiv.

U februaru su vladajuće stranke jedva nekako uspjele da zadrže vlast. U svojim naumima su uspjele. Svi smo se nadali do oktobra, a onda smo te nade sami iznevjerili. Blesavo ali istinito.

Šta se zapravo dogodilo ostat će enigma. No, dvije stvari su za sada sigurne.

Prva je da su vladajuće stranke već davno sebi osigurale određeni broj glasova i to zapošljavanjem (podobnih) u državnoj administraciji i komunalnim sektorima. Sada kada je ta administracija prekoborojna, niko nije lud da glasa za promjene koje bi se u nekim fantazmagoričnim reformskim vremenima i njega mogle ticati. Građani BiH su mahom nezaposleni jer je realni sektor mrtav. Otuda se u većini porodica onaj ko radi u državnoj službi, zasluženo ili nezasluženo, tretira kao hranitelj porodice. Ako bi taj hranitelj izgubio posao ionako ugrožena egzistencija bi došla u pitanje. Zato je bolje tražiti promjene i neprestano insistirati na njima ali ih nikada ne izglasati. Dakako, bitno je napomenuti da navedeno ne podrazumijeva nekakav vrijednosni stav prema građanima BiH koji su uposleni u državnoj službi. Ti građani su ucijenjeni od vlasti svojim radnim mjestima. Ne zaboravimo da se kod nas sve od vrtića i osnovnih škola pa do sveučilišta i bolnica upošljava organizira na principu partitokracije. To podrazumijeva i piramidalnu odgovornost koja znači da uposlenici odgovaraju menadžmentu, a menadžement stranci a ne građanima ili, naposlijetku, samoj državi.

Drugi razlog iznevjerenja želje za promjenama je u moćnoj mantri na kojoj se odgajaju generacije u BiH. Svi su oni isti. A ako su svi oni isti, onda je svejedno ko će biti na vlasti. Ovo je samo još jedan od načina na koji se građani discipliniraju. Od malih nogu u školi djeca se uče da ako im učiteljica učini nažao i oni se požale od toga nema ništa. Ovakva pasivnost nas je dovela do toga da nikada i nigdje ne konzumiramo svoja prava, kako se to korektno politički kaže. U školi, kod ljekara, na fakultetu, u mjesnoj zajednici, na općinskom šalteru, u trgovini.

U sve ovo se nekako uklapaju pozivi na apstinenciju, poništavanje glasačkih listića i slične kontra-izborne aktivnosti od kojih su koristi imali samo oni koji su na vlasti i protiv kojih se, navodno, borimo. Kad se podvuče crta dobije se sljedeći rezultat. Apstinenti/poništači glasačkih listića+oni koji glasaju za stranke na vlasti jest jednako ubjedljiva pobjeda onih koji vladaju nad nama. Doslovno, vladaju nad nama.

A to nas dovodi do nekoliko zaključaka. Prvi je da februarski protesti za koje su građani mislili da će, ako već ne prerastu u revoluciju, postati barem realno zvono na uzbunu – propali. I to ne u februaru nego u oktobru. Trebali bismo se zapitati, jesmo li to odustali od normalne zemlje? I jesmo li svjesni da su vlastodršci koje nisu svrgli ni februarski protesti ni oktobarski izbori sada moćniji nego ikada prije?A ti bi moglo značiti da je naša zemlja na pragu potpune oligarhizacije.

I još nešto. Jedina stolica koja se ozbiljnije zaljuljala je bila Dodikova. Činjenica koju treba stalno ponavljati jeste da ni opozicija nije daleko odmakla od ideološke agende Milorada Dodika – baštinjenja genocida i samostalne RS. No, isto tako je činjenica da su građani RS smogli snage da barem pokušaju kazniti opciju koja ih je pljačkala. Cinici bi rekli: Dodikova tvrdnja da je RS bolji dio BiH danas je zaživjela. Makar na tren.

Sve u svemu rezultat izbora je betonirao vladavinu onih koji su već tu. A tome je kumovala naša (ne)sloboda odlučivanja.

 

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 12.10.2014. u 22:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija