Svjetsko zlo Istoka i Zapada

Izdvajamo

• Naravno da snage »dobra i zla« nisu u svijetu raspoređene striktno po crno-bijeloj liniji koja određuje države, nacije i mentalitete. Ni istine o državničkoj mudrosti i vojnoj lukavosti nisu tako selektirane. Na tom terenu puko »valjanje klada« nije dovoljno, ma koliko značaj klada postao važniji od kapaciteta »carovanja uma«.

Povezani članci

• Obama: SAD nastavlja pritisak na Putina
• Dubravko Lovrenović – život i djelo
• SAD priprema nove sankcije za Rusiju
• ADIO MAESTRO
• Proces obuke vozača najvažniji je u borbi za sigurnost saobraćaja
• Egipat: Međunarodne organizacije traže istragu ubistva hiljadu civila od snaga sigurnosti

Da »to tamo« na Bliskom istoku, prevashodno u Siriji i oko nje uz direktno koordiniranje cijele ove drame sa Zapada nije postalo dramatično, iz nekakvog analitičarskog ugla promatrano bilo bi samo izuzetno zanimljivo. Unutar svega toga, naravno, ima i udžbeničkih elemenata o dirigovanom stvaranju haosa, ali je još više potpuno atipičnih momenata koji kazuju da standardni zaključci i procjene o ovakvim situacijama više ne važe. Ni povodom  pitanja ko je sa kim, a ko protiv koga i zašto, ko su glavni, a ko sporedni igrači, zašto i otkud jasne poruke pa potpuno nejasni potezi tim tragom… Ni klasične teorije zavjera nisu više izvan pameti, niti su sva prethodna znanja o planetarnoj geostrategiji sama po sebi dovoljna za ključne odgovore na najvažnija pitanja.

Da bi se koliko-toliko približili barem suštinskim spoznajama o svemu što se tamo radi, potrebno je u analizama osloboditi se robovanja onim šemama temeljem kojih je svijet kroz minulo stoljeće funkcionirao. To, naravno, nije lako. Niti je više u pitanju hladni rat dviju suprotstavljenih mega sila, niti se svjetska svrstavanja i dalje odvijaju na tragu samo starih bipolarnih interesa, niti su današnji »partneri« stabilni i dugoročno vjerni jedni drugima (osim onih što su se odrekli identiteta pa se pokoravaju i najmanjem signalu »gazda«), niti je tzv. međunarodni poredak baziran na usaglašenim zajedničkim vrijednostima. Danas im se može otvoreno izrugivati, kao i do jučer neupitnim faktima i činjenicama. Tačno je da je oduvijek postojala stara izreka kako »sila boga ne moli«, ali je podjednako tačno i da je ta mudrost u pristojnoj mjeri bila u okviru nekakvih regula na koje se moglo pozvati recimo u UN-u ili drugim, nekada respektabilnim svjetskim institucijama.

Kada se sve ovo sabere i oduzme, velike i složene aktuelne priče na kraju se, u sasvim pojednostavljenoj formi, svedu na golu istinu sažetu u nekoliko rečenica: rezerve ključnih egzistencijalnih resursa na zemlji – vode, hrane i energenata koje moćni otimaju slabima, prilagođavajući toj otimačini i svjetske »vrijednosti« i strategije, politike, državne granice i odabir poslušnih »lidera« – odnose se danas na bezmalo osam milijardi stanovnika planete. Prije samo nekoliko decenija, na oko tri milijarde. Klasičnim »umjerenim« institucionalnim kolonijalizmom ovo što je preostalo više se nije moglo dovoljno brzo oteti. Vojnu i sistemsku bankarsko – finansijsku otimačinu valjalo je legalizirati rušenjem poretka koji je bar donekle uvažavao demokraciju, ljudska prava, slobode, a u »operativnom« smislu i multilateralizam.

Ispostavilo se, sasvim logično s  obzirom na prostore proizvedenog haosa, da je ova akcija na Bliskom istoku krenula kroz tzv.»arapska proljeća«. U prvoj fazi preko domaćih nezadovoljnika koje potom organizirano preuzimaju proxy teroristi. Uz pomoć mitova o porazima u prošlosti. Mitovi stotinama godina uzgajani uvijek prolaze, pa i usred Evrope. Znamo to. Ipak, u izvedbi aktuelnih preslagivanja silom novi su i problemi: odnosi među moćnim rušiteljima svjetskog poretka ne odvijaju se striktno po liniji starih saveza. Neki od dojučerašnjih poslušnih partnera danas misle na sebe više nego na gazde. Podjednako tako među unaprijed osuđenima na poraz eto i onih što su pretvrd orah svjetskim žandarima.  Novi je fenomen i moć komunikacijske i medijske manipulacije kojom se doslovce i »svojima« i neprijatelju pere um onoliko koliko je potrebno da logika, istina i racio više ne igraju ulogu kao nekada. Proizvode se sasvim nove realnosti, mržnje i ljubavi. I neupitno sugerira unaprijed da će biti ili da je bilo ono što nije, a onda to sve »ovjerava« u lancu najvažnijih svjetskih institucija. Mase su već uvjerene da im oči ne vide što vide, a um ne govori što govori. Ko se tome opire osviće na listama zlotvora i destruktivaca.

U ovakvoj, novoj realnosti, sve je moguće i u analizama današnjeg zla Bliskog Istoka i Zapada. Koje je, zapravo zlo svjetskih razmjera na nivou specijalnog, trećeg svjetskog rata, samo ga tako ne žele zvati. I svim moćnicima zgodno jer nije na njihovom teritoriju, za sada. Zašto Trump, zapravo sile koje ga drže kao njihovog »zarobljenika« sa jasnim zadacima, razvaljuje multilateralizam i kapitalne sporazume u kojima su i Amerikanci učestvovali sve dok im vojno-industrijski kompleks nije potisnut s primarnog mjesta u »sistemu« vlasti i biznisa? Zašto Rusija ne smije da se vrati u svjetsku igru iako Putin nije »komunista« i idol mu nije Staljin već prije nekadašnji carevi i carice? Ko se tu preigrao? Zašto Netanyahu može apsolutno sve ono što ne smije niko na svijetu, uključujući i posjedovanje atomske bombe i legalizaciju aparthejda, a Iran mora biti srušen jer je u stanju da tu bombu napravi? Zašto Erdogan  spašava najcrnje teroriste utrpavajući se u Siriju, a kobajagi je istovremeno i s Putinom i s Amerikancima i u NATO-u? Zašto mu katarski emir poklanja kobajagi tek onako basnoslovni privatni avion na krilu simpatija za »Muslimansku braću« dok se oko Dohe plete mreža zaljevskih sunita na čelu s Rijadom i tamošnjim vehabijama koji se sve otvorenije dodvoravaju Izraelu, a protiv Irana? Indirektno i protiv Palestine kao nekadašnje zakletve arapskog svijeta.

U aktuelnoj sirijskoj storiji, kada se ima makar površno na umu sve ovo, lakše je razumjeti i tamošnja događanja minule sedmice. Poprilično jasno nazire se jedan sindrom ovaj put vezan uz Ruse, a ne tako davno viđen u slučaju Amerike u vrijeme Obame. Uz svu logističku podršku Al Qaedi, pa ISIL-u i desetinama novorođenih ekstremističkih organizacija i kobajagi »umjerenu« Slobodnu sirijsku vojsku (FSA) koje su direktno i indirektno suportirali, dolazak do krajnjeg cilja – rušenje Assada i tamošnjeg režima omela su im tri glavna regionalna partnera. Naprosto zato jer su odigravali odvojeno igre u vlastitom interesu, prije nego u korist Washingtona.

Netanyahu je sa svojim cionistima pad Sirije doživljavao kao šansu u oživotvorenju sna o konačnom dokidanju Palestine i sirijskog Golana, uz nastavak puta prema mitološkim granicama u Mesopotamiji. San uključuje »usput« i pokoravanje Irana kao nedopustivog atomskog konkurenta.

Erdogan je istu priču vidio kao staru patnju ne bi li se konačno megalomanski nadigrao Damask, sutra možda i Bagdad, što nisu uspijevali ni Otomani. Njegovo uglavljivanje u podijeljenu Siriju očekivalo se još od početka tzv. arapskog proljeća. U tome su bile, kao danas u Idlibu, i startne pozicije za čišćenje Kurda na sjeveru Sirije i dalje gdje god ih ima.

Treći samoživi partner Americi tamo je i Rijad, posebno sa mlađanim i fanatično ambicioznim prijestolonasljednikom bin Salmanom, opijenim kasnije i obećanjima da će biti »centar borbe protiv iranskog terorizma«. Nizom suludih  poteza, od Jemena preko Katara pa dalje, princ je pomogao mnogima da shvate smisao bliskoistočnog ludila.

Na neki način bumerang ovisnosti od »partnera« kao da se naslućuje danas i kod Putina. Na stranu što je »odjednom« Rusija na Bliskom istoku frustrirala Zapad povratkom na veliku svjetsku scenu. A ovi vjerovali da je s Rusijom kao ozbiljnim igračem zauvijek gotovo. A sada još s Kinom, Iranom, BRICS-om itd. eto i realnosti novog svjetskog poretka i drugačijeg ovladavanja geostrategijom resursa i prostora. Ipak, u novom balansiranju između velikih ciljeva i taktike kako ih realizirati, Putin kao da se ne obračunava s onima koji ga opasno tamo kljucaju onako kako to od njega očekuju partneri u svijetu, ali i sve zahtjevija opozicija kod kuće. Uključujući i vojne strukture. Ne tako davno, recimo, slušao sam od ozbiljnih ljudi iz vrha Hezbollaha u Bejrutu zamjerke kako je ruski lider »prerano povjerovao da je neprijatelj vojno poražen okrećuči se politici…« Obnovljeni napad na »oslobođenu« Palmiru uz mnoge druge operacije potvrdio je ovu sumnju. I ne samo to. Ovaj utisak kod važnih ruskih partnera postoji i danas kada su u pitanju »popustljivosti« prema Turskoj i posebno Izraelu što mu se zamjera sve otvorenije i kod kuće.

Dodatni uteg u generalnom frontu protiv Rusije je u do sada neviđenom i orkestriranom medijskom pritisku sa Zapada, uz kvalifikacije i prijetnje tim tragom kakve se ne pamte ni u vremenima najkrvoločnijih planetarnih diktatora. Unutar toga, zato, može se čitati i najnovija igra s Turskom i odustajanje od obećanja da se Idlib mora odmah i vojno riješiti. Danas je uočljivo manje onih koji odluku o demilitariziranoj zoni oko Idliba čitaju kao mudrost, nego onih koji je tumače kao slabost. Ipak, u hladnom čitanju cijele igre uz sve prateće opasnosti, Putin ne samo da ne smije odgurnuti Erdogana i time vratiti u krilo Washingtonu i NATO-u. Turska je ionako »u stomaku« Rusiji na Crnom moru. Nije bitno drugačije ni sa Izraelom iz niza mediteransko-vojnih i drugih razloga. Moskva o svemu ovome mora voditi računa.

Ovih dana nije malo analitičara koji smatraju da je dogovor Putina s Erdoganom o pomenutoj demilitariziranoj zoni oko Idliba izdaja Sirije. Posebno spram činjenice da su svi oko Putina koliko jučer tvrdili da »Idlib mora pasti!«

U konteksu svega ostalog tamo to zvuči očekivano. A da li je i na terenu sve baš tako jednostavno? Nije, jer ako se zna da su ovim izvisile već oformljene ekipe za lažni »Assadov hemijski napad na nevine civile u Idlibu«, uz histeričnu podršku zapadnih medija teoriji o rusko-sirijskom zločinu i pripremanoj humanitarnoj katastrofi koja »zahtijeva najodlučniji i potpuni odgovor tiraninu« – ludost je ne vidjeti kuda bi sve to moglo odvesti. Izvjesno u  frontalni napad zapadnih »pravednika« i istočnih vazala sa svih strana na Damask. I njihov konačni obračun s pričom koju ti pravednici ne mogu podnijeti, a to je – njihov jasno naslućeni vojni poraz u Siriji.

Putinovo odustajanje od frontalnog vojnog odgovora bio bi za njega definitivni pad sa svjetske političko – vojne  scene na koju se ponovo uspinje. S definitivnim posljedicama i kod kuće. Na drugoj strani, brutalni vojni odgovor na napad bio bi istinsko otvaranje Pandorine kutije i to na terenu pod prozorima Rusije, a ne u dvorištu zapadne alijanse.

Operacija s tzv. demilitariziranom zonom u kojoj je Erdogan javno prihvatio nemogući zadatak da »razoruža« teroriste Hayat Tahrir Al-Shama i ostale koljače u koaliciji oko Al Qaede uz njihovo »odvajanje« od onih koje smatraju umjerenima (sic!) okreće priču na drugu stranu.

U transparentno razotkrivanje pravih namjera Erdogana, uz operacije selektivnog i dugoročnog čišćenja Idliba od terorista koji su se tamo ugnijezdili. Ovaj put i uz pomoć lokalnog stanovništva kojemu je već jasno ko koga štiti, ma koliko do juče i bili protiv Assada. Istina o tome ko definitivno pomaže, a ko opstruira borbu protiv terorista, šta je tu čiji interes, teško će se prikriti. Ovim se i UN-u i svjetskoj javnosti uz sve medijske mahinacije baca rukavica u lice, ma šta to značilo. Ko tu onda štiti, a ko napada civile? Šta je onda značilo »slučajno« obaranje ruskog aviona Il-20.

Da li je Putinovo opraštanje ovog zločina imalo smisla ili su imali pravo oni oficiri koji su zahtijevali oštar odgovor Izraelu? Odnosno, da li je suština bila u lukavosti da se ovim potezom Izraelu uskrati pravo na kontrolu sirijskog neba, o čemu pišu i izraelske novine.

Otkud odjednom novi manevri ruske mornarice pred obalama Sirije, Libana i u istočnom Mediteranu samo koji dan nakon završetka prethodnih, do sada neviđenih. Pokazuje li se ovim od šake do lakta onima što su se naperili da izvedu glasovito najavljeni »Assadov hemijski napad«. Puno toga ovdje priziva drugačije čitanje one mudrosti koju Zapad sve češće pominje, a koja kaže: »Um caruje, snaga klade valja…« Fokusirajući se na klade!

Naravno da snage »dobra i zla« nisu u svijetu raspoređene striktno po crno-bijeloj liniji koja određuje države, nacije i mentalitete. Ni istine o državničkoj mudrosti i vojnoj lukavosti nisu tako selektirane. Na tom terenu puko »valjanje klada« nije dovoljno, ma koliko značaj klada postao važniji od kapaciteta »carovanja uma«.

Novi list