Trgovanje činjenicama

Heni Erceg
Autor 20.6.2015. u 10:28

Izdvajamo

  • Jest, zločini nad civilima u Stocu, Čapljini, Livnu..., logori, nasilna preseljenja stanovništva, rušenje istočnog Mostara, zatvaranja i mučenja u Bugojnu, itd., te konačno uspostava hrvatske paradržave Herceg-Bosne, kao realizacija dogovora Tuđmana i Miloševića, sve to u sebi sadrži upravo one elemente koje je hrvatski premijer arogantno odbacio u svojoj poruci Sarajevu. Od režimskog zločinačkog scenarija, sistematičnih napada na civile i gradove, do uključenosti u agresiju brojnih pripadnika hrvatske vojske, policije, obavještajnih službi, političara, sve s ciljem pripojenja dijelova Bosne Hrvatskoj. Stoga je porukom susjedima “neka gledaju svoja posla“ Hrvatska dotakla samo dno povjesnog revizionizma i stala uz bok Srbiji koja također ne priznaje plansko ratovanje u Bosni, pa je i pokolj u Srebrenici službeni Beograd jedva priznao, ali tek kao zločin, nipošto kao genocid nad osam i pol tisuća tamošnjih Bošnjaka.

Povezani članci

Trgovanje činjenicama

Zanimljiv je zato proces približavanja Zagreba i Beograda baš kroz zajedničko minoriziranje zločina u Bosni, te inzistiranje na frazi o tek „pojedinačnim zločinima“, kojom trenutačne vlasti oportuno, ali za vlastite narode dugoročno nesretno, prikrivaju fašističku prirodu bivših režima i njihovu zapovjednu odgovornost za strašne ratne događaje u Bosni. Onemoćaloj državi, kojoj se suradnja Hrvatske i Srbije izgleda opet obija o glavu.

Zamislimo na trenutak nemoguće, to jest političare koji će poduzeti sve za spas države, čak krajnje nepopularne mjere, i po cijenu gubitka izbora, umjesto birokrata spremnih stalno se kockati s dobrobiti vlastitih građana zbog  osvajanja novoga mandata, onako kako to sada radi hrvatska vladajuća ekipa. Zbog arogantne samoobmane i odbijanja da prizna smrdljive otpatke svoje prošlosti kako bi se konačno pročistila, Hrvatska odavno plaća visoku cijenu, a rezultat takve društvene autodestrukcije svakako je i onaj kukasti križ iscrtan nedavno na nogometnom stadionu u Splitu za održavanja utakmice između Italije i Hrvatske. Kao novi čin mučne fašizacije zemlje.

Netočno je, međutim, da je isključivi krivac za ozbiljnu regresiju države samo nacionalistička desnica, nego falsificiranju povjesti, uz predizborno, pazarsko, trgovanje činjenicama pribjegava i takozvana ljevica. Njen prvi čovjek i premijer, u najboljoj maniri svojih političkih oponenata, ovih se dana grubo poigrava nacionalističkim stereotipima i pojačava dojam svoga domoljublja neočekivano agresivnom retorikom prema vladi u Sarajevu. Kojoj je, kao moćni gazda maloj sluškinji, poručio da neće prihvatiti zamolbe njenih pravosudnih tijela za suradnju u procesima za ratne zločine počinjene od strane hrvatske vojske na području Bosne. Jer da su „one sadržajem neprihvatljive, vrijeđaju pravni poredak Republike Hrvatske, pune su političkih inkriminacija i fraza“, pa stoga, zaključio je Milanović, „više nećemo primati političke optužnice i upozoravamo susjede da gledaju svoj posao“. Jednoglasnom odlukom Vlade time je još jednom potvrđena sramotna Deklaracija o domovinskom ratu, donijeta 2000., za vrijeme vlasti socijaldemokrata, kao grubi povjesni falsifikat u kojemu se tvrdi kako Hrvatska u Bosni nije vodila agresivni rat, nego su hrvatski vojnici tamo bili valjda isključivo kao dobročinitelji. Ako se međutim zbog osvajanja simpatija dijela biračkog tijela jačaju nacionalistički mišići upravo na štetu ionako destruirane Bosne i Hercegovine, a koja je takva zahvaljujući između ostaloga i hrvatskoj politici devedesetih, onda doista valja svijećom tražiti minimum razlike između fašistoidne desnice i tobožnje ljevice. Štoviše, šef socijaldemokrata uporno veliča kobnu politiku diktatora Franje Tuđmane, unatoč činjenicama koje će, i nakon ovih izbora, opet svjedočiti u prilog tome da je Hrvatska zajedno sa Srbijom htjela devedesetih komadati Bosnu, otimati teritorije te suverene države, a Bošnjacima ostaviti tek „malu zemljicu Bosnu“, kako im je morbidno tepao hrvatski predsjednik Tuđman.

Stoga kada Milanović, govorom olinjalog nacionaliste, odbija danas priznati hrvatsku agresiju na Bosnu i ignorira pravosudnu suradnju s tom državom, onda je to nastavak istog kolektivnog mentaliteta zatiranja istine, od one o ilegalnim deložacijama srpskih građana iz njihovih stanova, pljački i zločina nad civilnim srpskim stanovništvom u Hrvatskoj, do tolikih pojava današnje fašizacije zemlje.

Pa jesu li sistematični napadi na bošnjačko stanovništvo, zločini u logorima Dretelj i Helidrom ’93. i ’94. godine, počinjeni od strane hrvatske vojske, bili tek nasumični ispadi, a ne strategija tadašnjeg političkog vrha Hrvatske? Je li nasilno preseljenje bosanskih Srba iz općine Livno, zatočenje i mučenje njih tri stotine, te ubojstvo njih 13, bio također tek pojedinačni zločin ili dio strateške politike Franje Tuđmana? Jesu li zločini nad ratnim zarobljenicima i civilima u Mrkonjić Gradu bili tek nestašluk nekih hrvatskih vojnika ili podliježu pod odgovornost tadašnjeg zapovjednika toga osvojenog dijela Bosne, generala Gotovine, inače bivšeg haškog optuženika i trenutačno velikog prijatelja premijera Milanovića?

Jest, zločini nad civilima u Stocu, Čapljini, Livnu…, logori, nasilna preseljenja stanovništva, rušenje istočnog Mostara, zatvaranja i mučenja u Bugojnu, itd., te konačno uspostava hrvatske paradržave Herceg-Bosne, kao realizacija dogovora Tuđmana i Miloševića, sve to u sebi sadrži upravo one elemente koje je hrvatski premijer arogantno odbacio u svojoj poruci Sarajevu. Od režimskog zločinačkog scenarija, sistematičnih napada na civile i  gradove, do uključenosti u agresiju brojnih pripadnika hrvatske vojske, policije, obavještajnih službi, političara, sve s ciljem pripojenja dijelova Bosne Hrvatskoj. Stoga je porukom susjedima “neka gledaju svoja posla“ Hrvatska dotakla samo dno povjesnog revizionizma i stala uz bok Srbiji koja također ne priznaje plansko ratovanje u Bosni, pa je i pokolj u Srebrenici službeni Beograd jedva priznao, ali tek kao zločin, nipošto kao genocid nad osam i pol tisuća tamošnjih Bošnjaka.

Zanimljiv je zato proces približavanja Zagreba i Beograda baš kroz zajedničko minoriziranje zločina u Bosni, te inzistiranje na frazi o tek „pojedinačnim zločinima“, kojom trenutačne vlasti oportuno, ali za vlastite narode dugoročno nesretno, prikrivaju fašističku prirodu bivših režima i njihovu zapovjednu odgovornost za strašne ratne događaje u Bosni. Onemoćaloj državi, kojoj se suradnja Hrvatske i Srbije izgleda opet obija o glavu.

mladina.si

Heni Erceg
Autor 20.6.2015. u 10:28