Zadah kolektivne izdaje

prof.dr. Slavo Kukić
Autor 1.9.2014. u 12:51

Zadah kolektivne izdaje

 Na evropskim i svjetskim tablicama penjemo se samo u onome što ne valja. Po percepciji prisutnosti kriminala i korupcije smo, primjerice, na samom evropskom vrhu. Na samom smo, potom, vrhu i po stopi nezaposlenosti – i s najvećom stopom odlijevanja stanovništva prema zemljama Evropske unije.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Nedavno mi do ruku dođe najnovija Webometricsova rang-lista svjetskih sveučilišta – jedna od dviju najrespektabilnijih, u čijoj je bazi podataka moguće pronaći informacije o čak 20 000 svjetskih sveučilišta. U prvih tisuću, vidim, tek četiri su s prostora bivše države – ljubljansko, zagrebačko, beogradsko i, tko bi rekao, novosadsko – a među dvije tisuće najboljih, u skupini sedam njih s istog prostora je, i to na samoj granici dvijetisućitog, i Univerzitet u Sarajevu.

Nije, istina, problem što su ispred najvećeg bh. sveučilišta i Ljubljana i Zagreb i Beograd. Bilo je tako, uostalom, i prije devedesetih – prije, dakle, „provale demokracije“. Ali, problem je ako su  ispred Univerziteta u Sarajevu i riječko, kragujevačko ili novosadsko sveučilište – ovo posljednje skoro čak tisuću mjesta.

Apostrofirani podaci, dakako, govore sami za sebe o tome gdje nam je visoko obrazovanje. Ali, oni nisu i jedini. Neki drugi su, barem što se mene tiče, i porazniji. Među prvih pet tisuća samo su još tri bosanskohercegovačka javna sveučilišta – zeničko, koje je, vjerovali ili ne, prvo nakon sarajevskog, pa onda tuzlansko i banjalučko. Ostalima – dvama mostarskima, istočnosarajevskom i bihaćkom – ni traga, ni glasa.

Ova vrsta usporedbi sa svijetom, zar to treba posebno naglašavati, više je nego poražavajuća. Ali, stanje u visokom nam obrazovanju, koje je takvo kakvo jeste, nije nikakav izolirani slučaj. Naprotiv, ono je samo odraz općeg stanja bosanskohercegovačkog društva. A njega, pošteno govoreći, karakteriziraju odreda negativni trendovi.

Na evropskim i svjetskim tablicama penjemo se samo u onome što ne valja. Po percepciji prisutnosti kriminala i korupcije smo, primjerice, na samom evropskom vrhu. Na samom smo, potom, vrhu i po stopi nezaposlenosti – i s najvećom stopom odlijevanja stanovništva prema zemljama Evropske unije.

Po svemu ostalom, međutim, na samom smo evropskom dnu. Među zemljama smo s najmanjim bruto-društvenim proizvodom, najmanjom stopom gospodarskog rasta, najmanjom razinom nade da bi u bližoj budućnosti moglo biti bolje. Uostalom, i prema najnovijim pokazateljima Svjetske banke, BiH i danas ima najsporiji rast u čitavoj regiji – a prema procjenama, trebat će joj 30-40 godina, prosječan, dakle, radni vijek kako bi dostigla prosječnu trenutačnu razvijenost zemlje članice Europske unije.

Prošli tjedan je, potom, u Berlinu, uz dirigentsku palicu njemačke kancelarke, održana i konferencija posvećena zapadnom Balkanu – a cilj joj je da se preko regionalnih projekata dade poticaj novoj dinamici međusobne suradnje zemalja ove regije. U njezinoj pripremi sve zemlje sudionice nominiraše i neke od projekata s predznakom regionalnih. A Bosna i Hercegovina? Koji su njezini regionalni projekti?

Na skupu regionalnih premijera u Cavtatu, predsjedavajući Vijeća ministara upozori kako bi projekt Jadransko-jonske autoceste dosta dobrog donijeti mogao čitavom regionu – i njegovu uvezivanju s Evropom dakako. No, da bi njegove riječi imale i realnu težinu neophodan je unutarnji politički konsenzus. Postoji li, međutim, on? Po onome što se dalo čuti i pročitati – ne. U prilog tome, uostalom, svjedoče i izjave prvog čovjeka RS-a kako ovaj dio BiH ima prijedloge koje će na konferenciji u Berlinu nominirati njihov čovjek u državnom izaslanstvu – Južni tok, mreža autoputova u RS-u i slično. I, što onda znače javno izrečeni sudovi prvog čovjeka Vijeća ministara? Krajnje pojednostavljeno – ništa. Slijedom iste logike, koga bi oni mogli obvezivati? Po trenutačnom stanju stvari – nikoga. Uostalom, Bevandu je Dodik, čim je shvatio da ovaj ne svira bezuvjetno po njegovim notama, javno ismijavao – da se, zapravo, radi o propalom premijeru propale države, i da njegovi stavovi nemaju nikakvih obvezujućih učinaka za Republiku Srpsku.

Ako je tako, a jeste, ne čudi da su izvještaji EU o napretku BiH sve češće negativni – kao što je izvjesno da će negativan biti i prvi slijedeći, planiran za studeni ove godine. Jer, već sada je nedvojbeno da će u njemu biti prigovori u vezi s presudom Sejdić-Finci, nazatkom u primjeni propisa o borbi protiv pranja novca, u vezi s udaljavanjem od Evropske energetske zajednice, zbog neusklađivanja vanjske politike s Bruxellesom i tako redom. A to, u konačnici, znači da u vodu padaju i snovi pusti o priključivanju BiH Evropskoj uniji – i da bi okončanje tog procesa moglo probiti i daleku 2024. godinu.

Ako, pak, još uvijek ima i onih koji vjeruju kako bi sve to moglo zabrinuti i vladajuću političku bulumentu, grdno se vara. Jer, pitanjima te vrste ona se sve rjeđe i inače posvećuje. Dovoljno je, uostalom, obratiti pažnju na politički vokabular zadnjih mjeseci. Pitanja realnog života su, primjerice, apsolutno marginalizirana. U prvom planu su, i to intenzitetom jačim no svih prethodnih godina, ponovo pitanja nacionalne ravnopravnosti, nacionalnog opstanka i samobitnosti. I ponovo se „puškara“ po svima koji su na putu tomu cilju. A oni ovaj put nisu samo među drugima, nego i među „svojima“, onima koji su prijetnja produženju vijeka njihova vlastitog političkog trajanja.

Sve to, u konačnici, radikalizira društveni ambijent. Svaki, recimo, poziv Mustafe Cerića tipa „ili uspravni ili pognuti“ – ali i Izetbegovićevo izručivanje ove zemlje sljedbenicima osmanske filozofije – novi je poticaj islamskom radikalizmu. I, onda se ne treba čuditi da u javnom prostoru imamo i otvorene pozive muslimanima za pridruživanje oružanim grupama terorističke organizacije Islamske države u Iraku i Siriji. Ali, ništa bolje od toga nisu ni svakodnevni sudovi kako je Republika Srpska zasebna država – ili, kako nedavno čitavu tu priču malo ublaži aktualna premijerka ovog dijela BiH – „država u nastajanju“. Konačno, drugačije puno od toga nisu ni najave „hrvatskog odgovora“ sredinom mjeseca – kojeg bi, koje ironije, skovati trebalo u Kupresu. Baš tamo gdje su ne-Hrvati u zadnjem krvoproliću listom „počišćeni“. Znači li odabir Kupresa za novi „hrvatski odgovor“ da bi i on trebao biti na istom fonu?

Na koncu, pogrešno bi se bilo zadovoljiti tezom kako čitavu ovu halabuku ne treba uzimati srcu – jer njezin rok trajanja je, kao, baždiran na zatvaranje biračkih mjesta na slijedećim izborima. Kamo sreće da je tako. Problem je, međutim, što se time priča i ne zatvara. Naprotiv. Sve očiglednije socijalno nezadovoljstvo, koje je eskaliralo tijekom veljače, eksplodirati bi moglo i nedugo nakon parlamentarnih izbora. Nisam siguran da postojeća politička klasa, koja neće izgubiti na snazi ni tada, na to ima i adekvatne odgovore. A to, opet, znači da bi, u nedostatku pravih, mogla pribjeći rješenjima koja je i dalje održavaju u „sedlu“ – da bi nasrtaje na sebe mogla pokušati usmjeravati prema međunacionalnim sukobima.

Ako bi priču pojednostavio, u zraku je sve prepoznatljiviji zadah kolektivne izdaje. Za dio političke klase, istina, ta vrsta ocjena nije bogzna kakva novina – jer, sa zemljom se ona kocka već četvrt stoljeća. Ali, važnost zemlje, kako stvari stoje, pada i u očima drugih – onih koji, koliko do jučer, nastupaše za ime čovjeka a danas mu otvoreno pretpostavljaju interes etniciteta ili taj interes potajno postaje sastavnica njihova „trećeg puta“.

Postoji li uopće politički odgovor takvom trendu. Teorijski – postoji. Ovih dana, recimo, naletjeh na obraćanje Željka Komšića građanima BiH. Širom naše zemlje građani mu, čitam, „govore da im je dosta korumpiranih političara koji pozicije u vlasti koriste isključivo za povećanje osobnog bogatstva dok naš pošteni i vrijedni narod jedva sastavlja kraj s krajem“. S time se, veli, slaže i on sam. Nema dvojbe da se, nastavlja Komšić, pohlepni političari neće „libiti ničega da zaštite ono što su pljačkom stekli“. Istodobno, međutim, historija „je pokazala da obični narod koji radi zajedno može uraditi nevjerojatne stvari“, pa i zemlju „u kojoj ćemo živjeti dostojanstveno od svog rada“. A to, onda, znači da i naredne izbore treba iskoristiti kako bi našu vlastitu zemlju oteli „iz kandži parazita i kriminalaca“ i sami odlučili „kako će izgledati naša budućnost“.

S apostrofiranim tezama se, dakako, slažem bez ostatka. Jesu li, međutim, one došle i do ušiju obična svijeta? I, dali ih je on još uvijek spreman i poduprijeti? E, to je pitanje na koje, bar u ovom času, ni sam nemam odgovora. Ali, na njega neće trebati ni dugo čekati. Izbori su, uostalom, pred vratima. Potpora Komšićevu „pozivu u pomoć“ znači i šansu za definitivan spas – kao što je i njegovo ignoriranje otvaranje vrata za svih devet krugova pakla.

prof.dr. Slavo Kukić
Autor 1.9.2014. u 12:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija