Zemlja

Goran Sarić
Autor 12.5.2017. u 10:19

Izdvajamo

  • Mali, ljudski gestovi. I, u “vunenim vremenima”, ona gromoglasna šutnja i duboki san urednog čovjeka. Otud, valjda, i ova pjesma o zemlji, konačno “iskopana” iz košmarnog sna. Ipak je to, po strani od svih pobjeda i poraza, i moja zemlja.

Povezani članci

Zemlja

 

Zašto smo odustali da budemo bolji

 

Već neko vrijeme me muči jedna pjesma. Važna i čudna, a oštra kao kamenčić u čizmi. Njeni me stihovi, peckanje rane, bude usred noći. Pokušam ih zapamtiti, ali mi ne daju mira. Siđem u prizemlje, po čašu vode i malo čokolade, to me malo smiri, pa katkad i zaspim. Ali je ne zaboravljam.

Biće da je zbog ovog mjeseca. Prvi maj, kojeg i ovdje slavimo, i to odlaskom preko “grane”, na jednu lijepu livadu u obližnji Elten. U Njemačkoj je to, naime, i dalje praznik, za razliku od Holandije, gdje je samo par dana ranije Kraljev dan. Pa im je, valjda, preskupo po naški spajati praznike.

Pa onda, četvrti maj, Njegove smrti. A ovdje, u Zemlji Lala i Kanala, Dan sjećanja na žrtve ratova koje je Holandija vodila, ili i kao potrčko NATO-a, i dalje ponegdje vodi.

Peti i deveti maj, naš i njihov Dan pobjede nad fašizmom.

I onda, pri kraju, bivši Dan mladosti. Dan davne mladosti.

Ovih dana čitam puno prigodnih tekstova o svim tim datumima. Najviše o pobjedama, herojskoj borbi i žrtvama, porazu fašizma …

No, danas sve buja, pa i fašizam. Ili, budimo malo oprezniji, šovinizam i totalitarizam. Eno ih u Americi, gdje kreten smjenom direktora FBI-ja riskira novu “aferu Voltergejt”. Eno ga u Rusiji i Turskoj, gdje su nezavisni mediji stjerani u “mišiju rupu”, Sjevernoj Koreji, na Bliskom istoku… Mrve se, pod teretom “čvrste ruke”, “mali” ljudi i države. Samo da se, na koncu, ne smrvi i cijela planeta.

Nemoguće, mislite? Razum će, kao, ipak, prevladati? Nismo li i mi, devedesetih, tako mislili? Pa nas evo, raštrkanih, širom dunjaluka. A oni koji su ostali u zavičaju, barem oni koji nisu inficirani zlom i znaju na stvari gledati svojim očima, njima je najteže. Oni se, htjeli-ne htjeli, gotovo svakodnevno susreću sa “crnim” zlom.

Dvije škole pod jednim krovom. Pitanje zajedničkog jezika. Koncert notornog ustaše pod Bijelim Brijegom, i to – vidi “iznenađenja”! – pod “blagoslovom” katoličke crkve! Četnici s priznatim statusom “boraca Drugog svjetskog rata”… Je li to ta naša pobjeda?

Moram priznati da je meni nekako najteži šovinizam na strani na kojoj sam svjesno ostao. Jer, ako smo (bili) bolji, a mislim da jesmo – jer su se oni drugi otvoreno borili za cijepanje, a dobar dio Armije, posebno običnih boraca, za zajednički život – onda se trebamo oštrije odnositi prema zločincima iz naših redova. Rehabilitovati nevino nastradale, njihovim imenima uresiti imena ulica, trgova, javno se izviniti  potomcima…

Idealizam, naivnost? A šta je čovjek bez ideala? Jalovi dvonožac? Krava je mnogo korisnija od njega, ona barem daje meso i mlijeko.

Da bih ovo pojasnio, mučen majskim dilemama pobjede i poraza, daću jedan primjer iz mog rodnog kraja.

Ovih sam dana, naime, dvojicu tamošnjih prijatelja zamolio da mi provjere dvije stvari.

Prvo, je li kraj puta za selo Spiljani, na mjestu gdje su zločinci u uniformama Specijalne policije Stanice javne bezbjednosti Konjic 10. jula 1992. godine pobili kompletnu porodicu Golubovića: prosvjetne radnike Đuru i Vlastu, i njihova dva maloljetna sina ikada postavljeno neko obilježje?

I drugo: ima li njihovih imena na velikoj spomen-ploči sa imenima žrtava rata, ispred robne kuće u Konjicu?

Iz dosta izvora sam, naime, čuo da je odgovor na oba pitanja negativan. I to me, naravno – pod uslovom da je tačno, kao čovjeka i kao Konjičanina užasno pogađa.

Jer, ako ne nacionalistička, poslovično korumpirana vlast, zlata vrijednu inicijativu za takvo što trebali bi, mislim, preuzeti obični ljudi. A oni danas – čast rijetkim pojedincima i nevladinim organizacijama – uglavnom šute. I time čine veliki grijeh, između ostalog i prema svim onim borcima Armije BiH koji su, braneći Konjic, branili i sve svoje komšije i susjede u njemu.

Strah i poltronizam su čudne rabote. Najgori je, u teškim vremenima, san urednog čovjeka.

Reakciju dvojice prijatelja još nisam dobio. A ako je odgovor na ova pitanja doista porazan, i sebi i drugima postavljam pitanje: zašto smo odustali da budemo bolji? Zašto smo se odrekli ogromnog moralnog kapitala napadnutog, žrtve?

Možda i, što bi rekli Holanđani, “kucam na otvorena vrata”. Postavljam pitanja na koje svi znamo odgovor. Ali, ponekad ih – naročito u ovakvim danima – možda nije suvišno postaviti. Naprosto da znamo zašto smo tu gdje jesmo. Zašto baš i nismo sasvim pobijedili.

Za one druge znamo. Oni hoće, ili bi rado htjeli, otcjepljenje. A mi? Zbog famozne “fildžan-državice”?

Mali, ljudski gestovi. I, u “vunenim vremenima”, ona gromoglasna šutnja i duboki san urednog čovjeka. Otud, valjda, i ova pjesma o zemlji, konačno “iskopana” iz košmarnog sna. Ipak je to, po strani od svih pobjeda i poraza, i moja zemlja.

Z e m l j a

 

Zemlja se voli kao siroče
čiju su majku davno oglodali vuci.
Za očuhom,
sijačem nesloge,
još se uvijek traga
širom dunjaluka.

 

Zemlja se, ova,
voli tužnom ljubavlju
i kad,
slazeć’ niz Bradinu,
jugu,
gledaš a nećeš da vidiš,
gomile smeća,
starudija,
čak i na suncu kao pokislih
medara kraj ceste.

 

Ova se zemlja, ćurak naopako,
svojom ćuti i dok gledaš zadriglog taksistu
kako papir, masan od bureka,
baca pod noge prolaznicima,
uvjeren da uvijek ima neko drugi
da ga pokupi.

 

Voli se, Zemlja,
i kad Grad čije je žitelje za rata
do posljednjeg slova
viteški branio,
na sud izvede Prvog Kavalira Poljske konjice,
i to zbog,
navodno,
neplaćenog grijanja!

 

Na koncu,
ova se zemlja,
sve sa Humom,
voli kao nekoć slavni fudbalski klub,
koga sad,
u seoskoj ligi,
prati šačica najvjernijih fanova,
i ne primjećujući da im
na vrhovima štapova
na od vjetra i kiše ispranoj zastavi,
odavno više nema ni one boje,
ni petokrake.

 

Goran Sarić

 

Goran Sarić
Autor 12.5.2017. u 10:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija