Život otpisanog Damaska

Zlatko Dizdarević
Autor 3.6.2016. u 11:29

Život otpisanog Damaska

Na danas tako dalekom Bliskom istoku gdje je bilo naručeno da sunce zađe, postoji vjerovanje da put u Damask označava prekretnicu u svačijem životu. Meni se ovaj put učinilo da tu prekretnicu, uprkos svemu, Damask počinje da živi. Temeljem čega? Skoro pa niko ne zna. Nema veze, ogromna većina u Siriji nije znala ni temeljem čega su napadnuti.

Koliko god poznavao Damask odavno i posebno ono što se u njemu dešava unazad pet zadnjih ljeta, iznenadim se što ga tamo zateknem onakvim kakav je, mimo svih očekivanja. Kao sada, minulih sedmica. I vazda me pomalo isfrustrira to koliko svjetska priča u međuvremenu radi svoje, pa ti se između dva putovanja u deset mjeseci učini i ono za što znaš da ne može biti. Posebno jer puno toga što se može ispričati o Damasku danas, pa i ranije, uglavnom nije ni nalik na tzv. velike medijske istine o onome tamo.

Ne zato što je bolje ili gore, već naprosto zato što će svako vidjeti ono što hoće da vidi, a ne ono što mu oči kazuju. No, i na to se čovjek navikne. Oguglao sam na to i prije ovog, četvrtog puta u Damask otkako je tamo počeo navodni »građanski rat«. Onaj u kojem su, prema izvještajima iz Ujedinjenih nacija i drugih pravdoljubivih institucija u svijetu, do nedavno bile iste »obje zaraćene strane«. A sada je za njih glavni krvnik onaj što se brani, a demokratska budućnost su oni što kolju, valjda u ime ljudskih prava i sloboda. Ne pamtim kada se i gdje istina toliko narugala međunarodnom poretku, čisti idiotluk logici, a i oči i pamet otišli u toliki raskorak. Farsa proizvedena zarad golih osvajačkih interesa teško da može biti veća.

U Siriju se i dalje »legalno« ide avionom do Bejruta, a odatle putem za Damask. Do lani su vozili samo od aerodroma, sada je dogovoreni automobil spreman da dođe po vas i u hotel u Bejrutu. Bilo je sto dolara po glavi, tih 140 kilometara. sada je dvije stotine. Kažu, to vam je »specijalna cijena«, inače može doći i do tri stotine. Ako sve te marifetluke ne znate, žrtva ste. Ako znate, bit će kako je vazda bilo. Takav je Bejrut koji se uz sve muke u komšiluku i dalje jednim dijelom valja u hedonizmu a drugim u bijedi izbjegličkih kampova. Bivši predsjednik države Michel Sleiman s kojim sam imao dug i prijateljski razgovor temeljem bivših vremena, ne bez razloga govori o nečemu što je za Libanon popriličan paradoks: dok se okolna Sirija guši u ratu i razaranju, drhte i Jordan i ostali, Bejrut održava sigurnost i mir, kako tako. I stabilnu valutu, doduše ne i političku mir ali, dobro je.

Do sirijske granice od Bejruta je četrdeset kilometara, preko brda i kroz dolinu Beka. Kafa u usputnoj Šturi i ništa drugo, Liban je najmanje dva puta skuplji od Damaska, ako ne i više. Zapravo, u Siriji je dolar čudo, u Libanu onako. Narod, naravno, ne živi od dolara već potpuno obezvrijeđene sirijske funte.

Detaljan pregled

U Siriju možete samo uz vizu do koje se danas veoma teško dolazi. Posebno ne vole novinare, opeklo ih, što je, kazao sam im to tamo više puta, za njih kontraproduktivno. Razumljiva je ratna striktnosti u obavještajnim službama, ali i neshvatanje da bi im mnogi hroničari izvana dobro došli jer je istina o svemu odande u mnogo čemu drugačija od onog čime se kljuka Zapad. Sirija je poligon za svekolike montaže. Zato je i za ilegalni i lakši put »dogovorenih posmatrača« kao i terorista, nadležna uglavnom i još uvijek, susjedna Turska. Uz još neke druge.

Na granici je u popodnevnim satima gužva mada ne prevelika. Izbjeglice više ne mogu iz Sirije u Libanon. U zemlji sa malo više od četiri miliona stanovnika već je blizu dva miliona Sirijaca. U staroj i maloj graničnoj zgradi s libanonske strane, oficir lista pasoš bezbroj puta, gleda u bivše sirijske vize pa u mene. Mada vidi da sam i u Libanonu i u Siriji bio ambasador, pita ko sam, pa onda »a gdje ste sad«. Nakon igre malih smicalica želi mi sretan i siguran nastavak puta. Ne pita šta ću tamo. Znaju sve što treba. Putovnica se pokazuje na još tri, četiri mjesta na granici. Kontrole, vojska, carina, »muhabarati« – policije razne. Izašli smo iz Libanona, ali još ne i ušli u Siriju. Granica između dviju država nikada nije precizno ucrtana. Nekoliko kilometara ničije zemlje. Ako ćemo pravo, granice na Bliskom istoku, evo tačno sto godina otkako su ih iscrtali Britanci i Francuzi, de facto više ne važe.

Onaj veliki, sjajni, luksuzni free-shop prepun svega, kao usred Evrope, otvoren kao vazda ovih godina. Unutra tek pokoji putnik pred najpoznatijim svjetskim vinima, rakijama, viskijima, konjacima, sada posebno popularnim votkama…pa likeri, cigare, čokolade razne, skupi satovi i nakit, foto aparati i kamere, luksuzna penkala, kravate, čuveni sirijski kolači, italijanske cipele i francuski parfemi…Dovoljno za razne ratne matematike.

Na izlasku odatle, malo niz cestu, zaustavlja nas nekoliko vojnika u uniformama nalik američkim marincima. Jedan nasmijan kroz otvoren prozor pruža trešnju. Vidi da sam iznenađen pa zahvati rukom u veliku kesu iz koje izvadi punu šaku. Drago mu i maše za sretan put dalje. Odatle prema Damasku na mnogim mjestima nanovo asfaltom presvučen široki put ! I kao nekad uz cestu improvizirane tezge na kojima se nudi voće i povrće i barem ponešto od prijašnjih poznatih sokova, džemova, voćnih sirupa. Prividna normalnost kuca na vrata. Do Damaska od granice manje od sata. Dva – tri kontrolna punkta, a najrigorozniji pregled kod vojnika generala Mahira Assada, brata predsjednikovog, donedavnog komandanta elitne Četvrte oklopne Divizije i Republikanske garde. Kažu da je uvijek bio k’o zmija, posebno otkada je izgubio nogu i jedva ostao živ u bombardovanju Damaska. Mnogi mislili da je mrtav, a bio liječen u Moskvi. Kod njegovih je detaljan pregled gepeka, motora, sjedišta, pragova…

Kod ostalih je uglavnom dovoljno pokazati dokumenta.

Na ulasku u grad sve isto

Sjetio sam se kako me je lani jedan mladi oficir priupitao, kao usput – a što se to Bosna svrstala od početka na stranu »neprijatelja Sirije«. Kazao sam, kao naivno, »pa to su bili prijatelji Sirije…« Slatko se nasmijao tom vicu. Unutar grada je sada ipak mnogo više kontrolnih punktova, na ulicama i bulevarima. Nekoliko eksplozija auto-bombi upozorilo je na opuštanje nakon vojnog uzleta što su ga donijeli Rusi. Razarajući efekat ISIL-ovih samoubojica u Latakiji prije neki dan, u ruskom uporištu Tartusu i u Džablehu promijenilo je dosta u tamošnjoj atmosferi. U Damasku su mi kazali da »Rusi ipak previše vjeruju u diplomaciju i to će sada preispitati…Na drugoj strani je drugačije. Amerikanci su zaustavili vetom u Vijeću Sigurnosti UN-a zahtjev da se Jaish Al Islam i Ahrar Al Sham, najstrašnije džihadističke organizacije stave na popis terorista…«

Na ulasku u grad sve je kao da sam otišao prije neki dan. Jedino je novi kontrolni punkt pred Bab Tumom, jednom od kapija u zidinama Starog grada iza koje je kvart s hotelom Beit Al Wali u koji idem godinama. Na ulici u sumrak očigledno življe nego prije. Puno je mladog svijeta, nakinđurenih cura, s maramom ili bez nje, u farmericama ili suknjama iznad koljena. U velikoj su većini nad mladićima. Kasnije ću saznati da je nakon ruskog dolaska i striktnog discipliniranja podosta onemoćale domaće »vojne komponente«, blizu trideset hiljada mladića pokupljeno s ulica, iz restorana, barova ili sa raznih poslova i odvedeno na obuku pa na front. Doduše, mnogi od njih su u zanimljivoj vojno-radnoj kombinaciji izvan kasarni. Podosta mi je taksista kazalo kako su tokom dana određen broj sati u uniformi, a nakon toga mogu da rade i ponešto zarade. U situaciji u kojoj plata relativno visoko pozicioniranog državnog službenika ne prelazi sto pedeset dolara, svaka je funta itekako vrijedna. Za vožnju taksijem od oko pola sata, recimo od Bab Tume do starog mitskog Hotela Cham Palacea u centru grada nagodniji taksista zatražit će 500 funti. Kurs se minulih dana vrtio oko 600 za dolar!

Voće i povrće – na komad

U starom predivnom hotelu Beit Al Wali, ovaj put s podosta gostiju, svi su ostali isti osim jednog konobara. Drago im što sam opet došao, kažu to je dobar znak. Vele, sve je ok, neka ste nam došli, samo nemojte govoriti da će brzo biti gotovo…mi u to više ne vjerujemo. U sobi, uvijek istoj, servirano moje piće na stolu i poruka dobrodošlice. Internet radi, struja, topla voda, sapuni od raznih biljaka i ulja… Pitaju šta ću za doručak. Sutradan ujutro izbrojao sam četrnaest tanjira »svega«. Plus jaja po želji nakon što se poslužiš »njihovim« namazima, sirevima, đakonijama od povrća, džemovima. Na neki način bude čovjeku i neprijatno, zbog onog napolju. Kažu, ove godine rodilo opet k’o vazda u ratu, ali su granice za Irak, Jordan, Saudijsku Arabiju i Tursku preko kojih se izvozilo sada zatvorene ili se do njih ne može doći, pa se sve sa plodnih prostora oko Damaska sručilo na domaću pijacu. Jagode, trešnje, krompir, mahune, patlidžani, salata, bamja, loza za japraka, paprike, paradajz… Maslina u izobilju. I sve, preračunato, za samo nekoliko kuna kilogram. Ljudi, ipak, kupuju na komad. Cijene preko dolara – euri ih ne interesiraju – smiješne su. Direktna trgovina dolarima je strogo kažnjiva, a nove funte su štampane u Rusiji i dobijete ih kod mijenjanja najčešće složene po serijskim brojevima.

Iznad Damaska se minulih sedmica ne čuju ni pucnji, ni granate, ni nadlijetanja aviona. Više je svijeta na ulicama i, osim petkom, ogroman je haos. U grad je došlo oko tri miliona izbjeglica iz ostalih dijelova Sirije i promijenili su vidljivo sliku grada. Zapravo, selo je pritislo grad. Došljaci su očajni i ne bi se reklo da pokazuju veliku patriotsku ljubav prema prijestolnici. Prosjaka je na svakom koraku. Malo ih je kakav je Jakov, Turkmen, 13 godina. Nosi sa sobom kutiju sa nekoliko krema i moli da vam očisti cipele. Daj šta daš, on je presretan. Ne smijem da prosim, kaže, ako se sad naviknem nikada ništa drugo neću raditi.

Damask – grad iznad kojeg je na brdu Kasjum Kajin ubio brata Avelja, u čijoj su Umayyad džamiji pokopani i Ivan Krstitelj i šiit Hussein Ibn Ali i veliki vojskovođa sunit Saladin, gdje je Sveti Ananija pokrstio Svetog Pavla a kapija Bab Tuma dobila ime po Thomasu, jednom od 12 apostola – osuđen je na smrt jer se nije povinovao sili. U jednom od najluksuznijih restorana starog Damaska, »Naranju«, prije malo više od pet godina tamošnjim su poguzlucima i uz pedesetak raznih meza, te sjajno sirijsko vino gostili, sa suprugama, predsjednik Bashar al-Assad i John Kerry. Amerikanac je pokušavao da privoli Sirijca da »pređe na njihovu stranu«, uglavnom radi gasovoda i naftovoda. Ali ne samo toga. Nije išlo. Samo koju sedmicu kasnije počela je »revolucija«, reklo bi se ‘nako, spontano…A Assad proglašen krvnikom. I tako do danas.

Interes ne bira sredstva

Od tada do danas, svijetska politika i mediji ispisuje neke od svojih najsramnijih stranica. Mali nekadašnji sirijski obavještajac Osama Ali Suleiman, »kupljen« u Londonu od tamošnjih službi u »redovnoj« proceduri te vrste, 2006. danas zvani Rami Abdulrahman, postaje zapravo glasnogovornik terorističkih organizacija u Siriji, inicijalni »server« za slanje laži, tekstom i slikom svake vrste, ali vjerodostojan na Zapadu pa i u nas kao izvor »informacija« iz Sirije. Njegov navodni »Sirijski opservatorij za ljudska prava«, glasoviti SOHR, družba je jednog lica, u stanu u Londonu. Servisiraju ga i plaćaju čak i fondovi iz EU, uz domaćine, kako bi svijet »sazno sa lica mjesta« podatke o desetinama i stotinama hiljada civila koje Assad, eto, ubija brutalnije od samog ISIL-a. I to je realnost »internet planete«. Interes ne bira sredstva.

Sve se to prepoznaje danas na neki način na ulicama grada kojeg se otpisalo, ali se on ne da. Mladi umjetnici dobili su osušena stabla u parku podno Hotela Four Sesions, skulptor Mustafa Ali pravi čudovišne partije u svojoj kući i ateljeu uz živu muziku i scenografiju kakve se ni u New Yorku ne bi postidjeli. Prihod ide klincima u komšiluku za loptu, slatkiše, za iluziju normalnosti. Unaokolo je sve više poznate stare užurbanosti. Najstariju kafanu Bliskog istoka Nofaru, podno zidina Umayyad džamije, opsjeda mlada raja potiskujući tradicionalnu gospodu. Iz Damaska sam i razglednice pokušao da pošaljem mojima i prijateljima u Evropu. Bit će istorija jednom. Kažu, doći će kad – tad »ako pošta u Evropi prihvati marku sa ‘teroristom Assadom’ na markici«. Nisam dokučio da li su se šalili.

Muka i stari duh se sustižu na svakom koraku. Dani u Damasku opet su, kao i lani, bili košmar između pritiska tolike istorije na jednom mjestu, kakvu desetine »demokratskih« zemalja ne bi sakupile zajedno, te iluzije normalnosti. Stari bučni sukovi, svila damast i kadifa, slatkiši i suveniri, vjenčanice i pomalo skaradni donji veš, mirisni sapuni, ćilimi i nakiti razni, graja i smijeh zapljuskuju vas skoro kao nekad. Nargile dime na sve strane, interesantno mnogo više pućkaju cure nego momci, ali zebnja, strah, posustali optimizam i pitanje šta dalje – pritiskuju neizbježno. Oni tamo znaju šta im se dešava. Obični ljudi pragmatične srednje trgovačke klase vide da su po ko zna koji put »u krivo vrijeme na krivom mjestu«. Mnogi će reći da su između nezajažljivih ambicija »skorojevića sa Zapada koji o pravom životu nikada ništa naučili nisu«, i »primitivaca iz pustinja Zaljeva koji su do jučer spavali u istom šatoru sa kozama a onda im se crno zlato, ničim izazavano, sručilo u džepove«. Samo normalni to mogu podnijeti.

Damask počinje živjeti

Ljudi koji se bave tamo ozbiljnijom analitikom i istorijom vide što se da vidjeti: zajunili energetski matematičari i crtaju novu geografiju uz poznate alate koji se zovu religija, nacija, etnos. Cilj je milenijski – Zavadi pa vladaj ! Rasturi društvo koje opstoji pet hiljada godina. Onda je lako. Zapad dobro zna koliko je gasa i nafte otkriveno u moru ispred Sirije. Posljednjeg dana u Damasku rečeno mi je i da je Gazprom počeo pripreme za istraživanje velikih količina gasa naslućenih u brdima od Homsa prema Latakiji. Dovoljno za paniku drugim imperatorima. Povijesni interesi su hiljadama godina isti. Samo su nijanse različite.

Damask minulih noći nije osluškivao avione i topove izdaleka pitajući se približavaju li se koljači, oni što su »strana u sukobu« koja treba da razvali jake istočne države gdje se itekako moglo živjeti zajedno, piti vino i moliti svome bogu bez problema. Vijesti govore da Sirijska armija zatvara prstenove i komunikacije na mnogim frontovima. To se osjeća u gradu osuđenom na smrt kojem ne pada na pamet da umre. I to se očigledno ne sviđa mnogima kojima smeta to odbijanje dogovorene smrti.

Danas se tamo, uostalom kao i uvijek podjednako čuju i ezan i crkvena zvona. Diskretno pokrivene djevojke s prijateljicama na čijim je lančićima oko vrata krst zajedno jedu bijeli sladoled »bagdash« u Hamadije suku, pravljen od specifičnog kajmaka, na ledu nekada dovlačenom na magarcima s dalekih planinskih prevoja Hermona, i kikoću se pred prodavnicama s erotskim rubljem poput onog iz Hiljadu i jedne noći. To je danas Sham, kako tamo zovu stari Damask. Sve jeste pomalo umornije nego lani, ali uz više stare živosti koja ulijeva nadu. I više osmijeha.

Neko kao da se preračunao u procjeni izdržljivosti starca. Bez obzira što kažu da su moćni blizu soluciji za Siriju, ono što se vidi – ta njihova solucija Damaska kao da se ne tiče.

Na danas tako dalekom Bliskom istoku gdje je bilo naručeno da sunce zađe, postoji vjerovanje da put u Damask označava prekretnicu u svačijem životu. Meni se ovaj put učinilo da tu prekretnicu, uprkos svemu, Damask počinje da živi. Temeljem čega? Skoro pa niko ne zna. Nema veze, ogromna većina u Siriji nije znala ni temeljem čega su napadnuti.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 3.6.2016. u 11:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija