Amer Tikveša odgovara Tanji Miletić Oručević: Za Sebiju i Dušanku

Amer Tikveša
Autor 1.4.2013. u 08:35

Amer Tikveša odgovara Tanji Miletić Oručević: Za Sebiju i Dušanku

Zamislimo Tanju Miletić-Oručević u situaciji da za neku političku poziciju bira između Slavka Jovičića Slavuja i Dušanke Majkić. Po njenom iskazu odabrala bi Dušanku. Amer Tikveša bi rekao: Eto vas tamo. Živo me zanima šta Tanja Miletić misli o izboru Sebije Izetbegović za direktoricu Opće bolnice Prim dr. Abdulah Nakaš.

Moja namjera, kad sam pristao na polemiku s Tanjom Miletić-Oručević, bila je da se što veći broj ljudi uključi u nju. Nakon Tanjinog posljednjeg odgovora, iako sam imao šta reći, odlučio sam zbog njenog poziva drugima da se ne javljam. Međutim, kako drugih nema, odlučio sam još ovaj put da se javim da ispravim neke netačnosti.

Naime, važno je to zbog toga šta jesam i mislim da sam se dovoljno potrudio da se pozicioniram, ali postoji opasnost da me neko ko pročita Tanjin zadnji tekst, a ne i moj, apsolutno krivo percipira.

Tanja kaže da ne razumije moju sintagmu „ravnopravnost fizionomija“ i da je po njoj moja argumentacija prilično nejasna. Mislim da upravo iz toga proizilaze sve ostale zablude u vezi s mojim stavovima.

Nemam nikakav problem da se složim s Tanjom u dosta stvari koje iznosi, koje za mene nisu predmet polemike. Da, u BiH postoji ideološki raznolik feminizam, a to, donekle, potvrđuje i ova polemika. Ja sam feminist-marksist, dakle ideološki bitno drugačiji od dominantnog feminizma u BiH. To Tanja tumači kao moju uskost gledanja na stvari, pa čak i totalitarizam, ali ja ne vjerujem u ideološki neutralne pozicije niti u univerzalne perspektive, iza njih se uvijek krije neki partikularizam. Svoju poziciju, pogotovo u polemikama, za razliku od Tanje, jasno obznanim, ne da bih bio meta za odstrel ideološkim protivnicima, već da bih onome ko čita jasnije predočio eventualne prednosti mog ideološkog pogleda na stvar o kojoj polemiziram, što isto očekujem od supolemičara jer javni, polemički prostor je ideološko bojno polje a ne bojno polje na kojem pojedinci rade retoričke vježbe, na šta se kod nas polemike nerijetko svedu.

Dakle, slažem se da postoje feministi i feministkinje različitih ideoloških provenijencija, postoji svašta. Međutim, to što postoji svašta, ne znači da to svašta ima utjecaj na društvene promjene, jer, kad je feminizam u pitanju, i dalje stojim iza toga da u javnosti, a odredio sam šta je to u prošlom tekstu, kao ni u političkom djelovanju nije prepoznatljiv niti jedan drugi koncept feminističkog djelovanja osim liberalnog.

Kad je u pitanju uspostavljanje rodne i spolne ravnopravnosti putem države naveo sam institucije koje se time bave, a Tanja je spočitala da se tu radi o Gender Mainstreamingu koji po njoj nije feminizam iako s njim ima neke zajedničke ciljeve.  Živo me zanima kako to Gender Mainstreaming nije feminizam ili to, pak, Tanja iz svoje uske ideološke perspektive koju spočitava meni uskraćuje pravo da je feminist neko ko se sam deklariše kao takav? Gender Mainstreaming je kao koncept predstavljen 1985 na Svjetskoj konferenciji žena u Najrobiju, a ideja je razvijena u UN-u. Inače, sve što se tiče UN-a i gender priče smatra se najvećim uspjesima feminizma na globalnom planu! Na stranu sad šta ja ili bilo ko o kvaliteti tih stvari – prije svega konvencija i raznih akata – mislio, to je nešto što se tiče rodne i spolne ravnopravnosti a odnosi se na sve zemlje članice UN-a od kojih neke više, neke manje, a neke nikako ne poštuju ono na čemu se u UN-u insistira, ali se definitivno radi o jedinim globalnim gender strategijama koje imaju kakav-takav uspjeh.

Gender Mainstreaming neki smatraju i budućnošću feminizma, a mnogi teoretičari feminizma kažu da je to feminizam inkorporiran u državu.

I, opet ponavljam, feminizam u BiH je raznorodan i bh. feministice rade različite stvari od kojih dosta njih smatram vrijednim, ali to nije ono što je za moj polemički ugao bitno kao takvo, već samo s aspekta koliko se to što rade uspjelo afirmirati u javnosti i pretočiti se u političku praksu. Nažalost, unutar političkih praksi i kao u javnosti prepoznatljiv feminizam, u BiH postoji samo liberalni.

Tanja me nastoji demantirati u nečemu što nisam rekao niti insinuirao, a to je da bi ona branila i ženu koja iznosi radikalne nacionalističke stavove.  Rekao sam da postoji nešto simptomatično za bh. kao i za liberalni feministički diskurs, a to je relativiziranje svega što je neprimjereno a dolazi od žena na način da se kaže kako se to muškarcima toleriše. Ja sam samo to hiperbolizirao i rekao da bi se na isti način mogle braniti i radikalne nacionalistkinje jer, zaboga, muškarcima se radikalni nacionalizam toleriše! I opet ću to uraditi jer Tanja u sljedećem iskazu potvrđuje moj stav: „u svakoj društvenoj situaciji u kojoj mogu birati i odlučivati dat ću prednost  ženi, jer joj moja ‘protekcija’, ili samo blagonaklonost možda može nadoknaditi unaprijed umanjene šanse“.

Zamislimo Tanju Miletić-Oručević u situaciji da za neku političku poziciju bira između Slavka Jovičića Slavuja i Dušanke Majkić. Po njenom iskazu odabrala bi Dušanku. Amer Tikveša bi rekao: Eto vas tamo. Živo me zanima šta Tanja Miletić misli o izboru Sebije Izetbegović za direktoricu Opće bolnice Prim dr. Abdulah Nakaš. Iako sam feminist, ona nije bila moj favorit.

Između takvog feminizma i patrijarhata nema razlike, mijenja se samo predznak totalitarizma, jer se također radi o privilegiranju na osnovu roda. Nije li to ista ona nacionalistička priča o konstitutivnosti, nacionalnom interesu, legitimnosti pojedinih predstavnika naroda i sl., samo prebačena na drugo kolektivni identitet – rod.

Opresija je višestruka i podliježu joj i muškarci i žene. Npr., veliko je pitanje da li u RS-u bolje prolazi Mujo od Fate ili u Federaciji Jovo od Marice. Tj., da li su Mujo i Fata u  RS-u već po defaultu, kao Bošnjaci, izbrisani. Privilegiranost je, s druge strane, uslovljena ili političkom podobnošću ili nacionalnom i vjerskom pripadnošću ili klasom, ili heritageom kako je to skoro  obrazložio jedan ovdašnji estradni trudbenik. Po tim kriterijima jednako su privilegirani i muškarci i žene. I otud proizilazi moja sklonost ka savezništvu potlačenih po različitim osnovama a ne a priori na osnovu spola ili roda.

Nisam rekao, kako Tanja kaže, da se u socijalizmu desila konačna emancipacija žena. Desio se najveći progres u našoj istoriji kad je u pitanju rodna i spolna ravnopravnost. Dosegli smo zavidno visok nivo ravnopravnosti u odnosu na prethodne poretke koji nismo uspjeli zadržati a kamoli unaprijediti, naprotiv, otišli smo nazad zahvaljujući arhaizaciji i repatrijarhalizaciji društva koja se kod nas u većoj mjeri desila zahvaljujući ratu negoli u drugim jugoslovenskim republikama koje ili nisu nikako ili su drastično manje osjetile ratna dejstva.

Čini mi se neumjesnim što Tanja realizaciju Engelsovih stavova o braku poistovjećuje s promiskuitetom a pogotovo što je kao konkretizovanu vidi u nacističkoj Njemačkoj. Promiskuitetu, kao ni prostituciji, brak ne smeta, moglo bi se čak dokazivati da im i godi. Engelsove teze o braku nisu proizvod želje za promiskuitetnošću već za klasnim osvještavanjem žena. Nacistički eksperimenti stvaranja nekakvih idiotskih Arijevaca u ideološkom smislu su biopolitički činovi par excellence neuporedivi su s marksizmom kojem je do genetike kao do lanjskog snijega. To je isto kao kada bismo radikalne feministkinje poredili sa sadomazohističnim eksperimentima preodgoja muškaraca u pornokratskim kvazi zemljama kao što je Other World Kingdom. To, naravno, ne činim nego ilustriram koliko je Tanjina analogija o Engelsu i nacistima neodrživa. Što se, pak, tiče toga da su te teme (pra)historijske te da se danas u drugom razredu feminizma čita Judith Butler, podsjetio bih Tanju da je i sama u prvom tekstu spomenula kako različiti društveni konteksti uslovljavaju različite akcije, a bojim se da je Butler, pogotovo u kontekstu o kojem ja pričam – kontaminaciji javnosti i djelovanjem kroz državu u BiH – apsolutno neprimjenjiva. Time uopšte ne želim umanjiti značaj Judith Butler niti rad feministkinja na produciranju različitih kulturnih praksi, samo je priča irelevantna za ono što mene u ovoj polemici zanima.

I za kraj, sistem u BiH ne smatram liberalnom demokracijom niti razvijenim tržišnim kapitalizmom. Govorio sam samo o liberalnom feminizmu koji, prije svega kroz svoje globalne strategije, ne zarezuje uređenja pojedinih država, radilo se o monarhijama, teokratijama, demokratijama, diktaturama, čemu god, važno je unutar postojećeg sistema ženu kao ženu učiniti vidljivijom, e otud proizilazi ta moja sintagma „ravnopravnost fizionomija“. Dakle, individualna sloboda i pravo pojedinca za šta se liberalizam deklarativno zalaže – s tim nemam problema.

Naravno, iz tog mog stava ne proizilazi želja za ukidanjem bilo čega što mi Tanja spočitava, čak sam i spomenuo da je korisno emancipirati ljude od diskriminacije u smislu da na osnovu spola ne procjenjuju nečiju (ne)sposobnost, ali smatram da bi feminističko djelovanje trebalo ići puno dublje u suštinske izmjene na planu međuljudskih odnosa, vlasničkih odnosa, političke etike, koncepta javnosti koji je kod nas baziran na populizmu iz kojeg se lako zapada u totalitarizam, itd.

I dalje, zaista, neću. Volio bih da se drugi uključe u polemiku ne bismo li u ideološkom smislu uspjeli mapirati feminizme u BiH i procijeniti njihov utjecaj na različite društvene promjene, njihovu avangardnost, ali i retrogradnost.

Amer Tikveša
Autor 1.4.2013. u 08:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija