DOBRO JUTRO NA FISKALNOJ LITICI

Nada Gašić
Autor 29.12.2012. u 13:41

DOBRO JUTRO NA FISKALNOJ LITICI

Ovo je 1620. godina, prvi  od 66 dana koje ćemo kao putnici za Novi svijet provesti na brodu Mayflower.  Jesmo li hodočasnici, ili pobunjenici, nevažno je.  Znamo da  bježimo od neslobode i krajnje nesigurnosti. Očaj koji nas tjera iz domovine toliko je snažan da ganije moguće zamijeniti ničim, osim nadom. Nadamo se da će nas ovaj jedrenjak dovesti do zemlje slobode, a za blagostanje ćemo se sami morati pobrinuti,  jer nigdje nikoga ne čeka bolji život, on se, naime, osim za šačicu povlaštenih, ne nasljeđuje, on se stvara.Mayflower je simbol naše snage i naše volje da se u potrazi zaslobodom otisnemo u nepoznato. A nepoznato je sve, naročito vrijeme koje nas čeka na ovom putu. Ne znamo hoće li nas pratiti sunce, ili će nas sustići urugani. Ali, krenuli smo, jer nema ničeg  strašnijeg od čekanja.

Tako se zborilo na brodu Mayflower.

O vremenu, o uraganima koji su ih mogli čekati i potopiti na putu, ni putnici, ni posada nisu ništa mogli znati.  U zašivenim vrećama bačeni su preko palube oni koje su svladale bolesti i nadljudski napori, apreživjeli su doplovili do druge obale i u Plymuthu započeli noviživot. Samo dvije godine poslije, južnije, doslovno iz blata niknut će grad New Amsterdam kojeg će preimenovati u New York, što će ga kaomjesto useljenika sve od kraja 19. stoljeća puniti i mnogi našizemljaci u nadi  da će se kad-tad vratiti svojim kućama iz kojih ih jeistjerala glad.

Ovo je 1982. Živimo u Hrvatskoj, koja je dio šire zajednice, a zove seJugoslavija. Na svašta smo navikli, ali ovo sa štednjom prevršilo jegranice normalnog. Nestalo je kave, ulja, higijenskih potrepština, mrkli je mrak po ulicama, trepere svijeće po stanovima, navikavamo se na redukcije struje.  Vozi se par- nepar:  jedan dan oni kojimatablice završavaju parnim brojem, zatim oni neparni.  Ali, za razlikuod cjelokupnog Istočnog bloka posjedujemo pasoše koji ovih,osamdesetih, najbolje kotiraju na svjetskom crnom tržištu dokumenata,slobodno prelazimo granice i ovo je pravo vrijeme da se krene u Novi svijet. Da pobjegnemo od torture par-nepar. Oni koji će imati snageotići, a znanja kako uspjeti, s nešto sreće živjet će i u New Yorku idočekati da se grad s predgrađima proširi na 17 milijuna stanovnika,
otprilike onoliko koliko je imala zajednička država koju su napustili.

Ovo je 2012. godina. Svijet se sabio u globalno selo. Nove tehnologije učinile su svoje: ono što se događa u Siriji i Kabulu postat će istog trenutka vijest u New Yorku, samo ako ima dovoljno mrtvih. I bolesnih.Jer, rado slušamo vijesti o epidemijama nepoznatih pošasti.  Ali,postoji jedna još uvijek neregistrirna  bolest;  zove se ovisnost o prognozi  vremena. Kao i svako oboljenje počinje benignim simptomima: ovo,  jutarnjim praćenjem  prognoza, a u poodmakloj fazi bolest semanifestira neprestanim slušanjem prognostičara i manijakalnim mijenjanjem radio stanica koje lukavo objavljuju podatke o trenutnim temperaturama zraka i tlaka u različito vrijeme. Oni kojima više nema izlječenja kombiniraju radio i televizijske vijesti s internetskim podacima, pa sa supatnicima razmjenjuju informacije o šamanskim podacima takozvane bio-prognoze. Rezultat je svekolika informiranost onečemu na što nitko nije u stanju utjecati. Od svega poznatog u
prevenciji posljedica postoje samo kišobrani  koje histerizirani pacijenti  ionako zaboravljaju ponijeti. Jednako je i nama i onima s druge strane Atlantika.

Prije nekoliko tjedana New York je bio izudaran uraganom, struje je nestalo, podigli su se neviđeni valovi, a samo dan kasnije nešto slično zadesilo je i nas. Kako koga, kao gdje, ali bilo je i poplavneplime koja se ne pamti otkad je mjerenja. I sve smo znali unaprijed. I mi i oni. A uglavnom, osim pećinskog skrivanja po mjestima s kojih nas nisu mogle odnijeti poplavne vode, nismo uspjeli učiniti ništa. Rezultat: u New Yorku danima nije bilo struje, nije se moglo do
benzina, a  gradonačelnik se dosjetio kako smanjiti redove nabenzinskim postajama u gradu: uveo je varijantu par-nepar sličnu onoj u Jugoslaviji osamdesetih kad je vladala nestašica goriva. Neki vjeruju da je imao savjetnike koji su odrasli u bivšoj državi.

I to je sve što se učinilo, bez obzira na praćenje prognoze.

A novootkrivena bolest opsesivnog praćenja prognoze ima simptome katatonog stupora u kojem bolesnik u stanju potpunog gubitka spontanog i aktivnog pokretanja, satima ukočeno miruje, gleda u prazno, ali REGISTRIRA  sve što se oko njega događa, jer mu svijest NIJE pomućena.

U svom prvom postizbornom i posturaganskom govoru Obama je objavio naciji da Amerika stoji na fiskalnoj litici s koje će, ne učini li se dramatičan zaokret, 1. siječnja 2013. povući  u ambis čitav svijet. Uragan je zaboravljen, litica nije. Na toj litici nad provalijom, pred samu Staru godinu, sva svjetska i ekonomska i fiskalna pamet, teškooboljela  od  katatonog stupora, miruje i zuri u prazno dok dvije bejzbolske momčadi, s isukanim palicama, vitlaju iznad naših glava.
Momčadi se zovu Republikanci i Demokrati, a ishod utakmice ovisit će samo o tome koliko se i što i jednima i drugima isplati.

Svi ostali su nevažni. Tome su nas već podučili.

Čitave su se nacije i države ukočile i čekaju da fiskalni uragan pohara nekog drugog, a njih poštedi.  I mi, naravno, u akutnom stanjukatatonog stupora niti se mičemo, niti govorimo, samo registriramo danas zastrašuju propašću novca i cjelokupne ekonomije, pokušavamo se sjetiti  bilo čega što bismo zabilježili kao pozitivan rezultat vlastitih napora u 2012., ali osim kojekakvih javnih blamaža koje suse ugasile zajedno s godinom koja nestaje ne možemo se sjetiti ničega,
pa u pomanjkanju vlastite zrele pameti, upravo slušamo savjetedojenčeta. To što mu je ime Isus nema utjecaja na njegovu dob.

Mnoge ne zabrinjava mogućnost fiskalnog kolapsa.  350 000 nezaposlenih u Hrvatskoj odavno ne stoji na litici. Bez upotrebe bejzbolske palice,
držeći ruke u tuđim džepovima, njih je, ležernim udarcem noge, netkoveć gurnuo u ambis.

Ostali? Nitko ni makac. Nema više obala prema kojima bi mogao zaploviti Mayflower. Nema više vlakova koji nas mogu odvesti u bogatije zemlje Unije. Ondje više nitko nikoga ne čeka.  Kako sepomaknuti, kamo pobjeći iz ovoga grada u kojem se “nesposobnakorumpirana gradska uprava pod vodstvom gradonačelnika unatoč velikomzaduživanju ne može nositi s problemima?  Iz grada koji će uskoroproglasiti bankrot.” Ne bojte se. Dvije posljednje rečenice ne odnose
se ni na Zagreb, ni na bilo koji grad u kojem se nalazite. Rečenice supreuzete iz Wikipedije, a odnose se na New York, na uzroke i posljedice katastrofalne  krize iz 1929. godine .

Čini se da je budućnost napravila puni krug i u formi automobilske registarske tablice vratila nas u prošlost koja nas je dočekala zblenute, s praznim kanisterom u jednoj ruci, kako s drugom, slobodnom, igramo par – nepar na prognozu vremena.  Većina stavlja svena nisko, depresivno polje.

Tagovi:
Nada Gašić
Autor 29.12.2012. u 13:41