DOBRO JUTRO NA GORUĆEM TANKERU

Nada Gašić
Autor 15.12.2012. u 15:26

DOBRO JUTRO NA GORUĆEM TANKERU

Postoje tako neka desetljeća koja ne obilježe ratovi, već ostanu upamćena po zgusnutim nesrećama koje pogode gradove, države, čitave regije. Te nesreće pamte preživjeli i njihove obitelji, očevici i spasitelji, a zašto ih svijet, susjedi, pa čak i poznanici nastradalih brzo zaboravljaju vjerojatno pripada fenomenu selektivnog sjećanja koji čovjeku omogućava da lagodnije živi. Fukušime se gotovo nitko ne sjeća, žrtve tsunamija ne pamtimo zbog brojke od 200 000  poginulih nego zbog europskih turista i njihovih video zapisa, prema žrtvama Catrine ravnodušna je i rodna Amerika, pa zašto ne bismo bili i mi. No, sjećanje na  Titanik njegujemo već punih stotinu godina i to ne zbog brojnosti žrtava, kojih je, bez obzira kako to  zvučalo, bilo zanemarivo malo u odnosu na velike katastrofe, već stoga što je ova pomorska nesreća bila slutnja skorih katastrofa neslućenih razmjera koje su uskoro zahvatile svijet. Istina  o brodolomu poprimila je oblik legende i zato što je Titanik bio simbol nesalomljivog i bogatog, a prerastao u simbol nezaustavljivosti katastrofe  kad se ona jednom pokrene: prvo se  pokrenuo ledeni brijeg kojeg je netko s broda morao vidjeti, ali nije, brod je morao usporiti, ali nije, pozive za pomoć netko je morao čuti, ali nije. Konačno, potresa nas i to što čamaca za spašavanje nije bilo dovoljno, a kad su se oni postojeći otisnuli, udaljili su se poluprazni da ih vrtlog broda koji tone ne bi povukao  za sobom. Samo dvije godine nakon Titanika prvo Europa, a za njom i čitav svijet uvalili su se u rat  u kojem je poginulo, pretpostavlja se, sedamnaest milijuna ljudi, a obogaljeno barem trostruko više. Španjolska groznica dovršila je dobar posao u Europi, a  dvadesetak godina poslije pokrenula se nova, još uspješnija klaonica u kojoj su u konačnici nastradali čitavi narodi; prvo oni određeni za istrebljenje, zatim oni napadnuti, a na kraju i sami pokretači rata. Mir je uspostavljen 1945. godine i u tom miru oplemenilo se novo lice Evrope  u kojem su već ranih pedesetih potpisani prvi međusobni ugovori koje će sve do danas zemlje nove Unije marno producirati.  Već početkom šezdesetih, Njemačka, koja je iz rata izašla i moralno i materijalno devastirana, dovoljno se oporavila tako da je bila sposobna prihvaćati stotine  tisuća stranih radnika, a i u tadašnjoj Jugoslaviji stalo se živjeti bolje, ili bar manje siromašno. Pomicali smo se polako prema bogatijem razdoblju kojeg ćemo dosegnuti poslije dvadesetak godina čemu je itekako doprinio egzodus tisuća naših radnika koji su krenuli prema novim evropskim ekonomskim velesilama, a kući se, bar povremeno, vraćali s onim što su zaradili. Baš tada kad je počela pristizati dragocjena švercana roba iz Italije i Njemačke, prvi šuškavci, plisirane terilenke i najlon košulje, kad nas je uzbudio Gagarin, otvorilo se desetljeće nesreća: ubojstvo Kenedya danas se doima kao svojevrsno predskazanje onoga što je slijedilo: potres u Skopju materijalno je devastirao čitavu bivšu zajedničku državu, a samo godinu dana nakon njega, u noći između 25. i 26. listopada 1964. godine, nakon višetjednih kiša, nabujala Sava probila je nasip, poplavila južne dijelove Zagreba u kojima je živjelo 180 000 stanovnika, srušila i oštetila  8676 kuća i odnijela živote 17 naših sugrađana. Poplavu u Zagrebu ne spominje nijedan školski udžbenik, a mediji je se sjete usputno i to uglavnom na okrugle godišnjice. Danas za nju ne znaju svi Zagrepčani što nikako ne bi smjelo izazvati čuđenje, jer je i tada, kad je poplava potpuno odvojila južne dijelove grada od užeg centra, doživljavana po modelu onoga što su označavali zečji nasipi: netko je izgubio sve, netko ništa i zanimanje o razmjerima poplave i postradalima trajalo je vrlo kratko. Samo nekoliko godina nakon poplave susretali smo sugrađane s Tuškanca i Medveščaka koji su naše trešnjevačke priče o poplavi doživljavali s dozom sumnjičavosti. Današnjim generacijama poplava je jednako udaljena kao što nam je svima udaljen veliki potres u Zagrebu 1880.; znamo da se dogodilo, ali čini nam se vrlo, vrlo, davno. Ali, osim Titanika, koji se odlično drži u medijima modeliranom kolektivnom sjećanju, postoji još jedna, nama mnogo bliža pomorska nesreća s početka šezdesetih godina koja se  rijetko spominje, jer više nikom nije dovoljno atraktivna. Prije puta u Istambul drugi put sam iščitavala autobiografsko djelo Orhana Pamuka,  majstorsku sublimaciju zatvorenog kruga grad/pojedinac/obitelj/grad, a kako je svako ponovno čitanje zapravo otvaranje nove knjige i traženje novog teksta, ovog sam se puta zaustavila na opisu strašnog požara koji je 14. 12. 1960. podigao na noge usnuli grad na Bosporu. Pamuk mi je posudio svoje sjećanje na  eksploziju koja je probudila sva bića u   Istanbulu, a koju je izazvao sudar grčkog tankera i kerozinom napunjenog tankera Petar Zoranić koji je plovio pod zastavom Jugoslavije. Opis promatranja džinovskih buktinja Petra Zoranića, uzmicanje promatrača od plamenih zublji kad ih strašne bosporske struje stanu usmjeravati prema onima koji gledaju sa suhog, otputovao je sa mnom u Istanbul. Ploveći Bosporom po vedrom danu, od azijske do evropske obale i natrag, nisam se sjetila zapaljenog broda. Noću, stojeći uz mračne vode Bospora, nije me napuštala priča, ali vratila se kao slika devedesetih kad smo bili putnici na upaljenom tankeru kojim smo udarali o obale evropskih mirnih i tada sitih zemalja, a njihovi nam se građani primicali onoliko koliko im je bilo zanimljivo, a odmicali kad bi osjetili da bi upaljena buktinja mogla zapaliti i pokoju njihovu kuću. Pamuk o požaru kaže: Nismo se mogli oduprijeti neodoljivoj privlačnosti tog prizora… I još: Odmah nakon što je izbio požar pristigli su prodavači halve, pereca, vode, koštica, ćevapa i voćnih sokova, ni danas mi nije jasno otkud, te su u toj gužvi počinjali prodavati svoju robu.

Europska unija, koja je samu sebe nagradila za očuvanje vlastitog mira Nobelovom nagradom za mir 2012. godine, nije više bogata Europa s početka devedesetih. Ulicama europskih gradova više ne kroče užurbani strani radnici koji strepe da će zakasniti na posao. Ako i hodaju, trude se da ne budu uočljivi kako ne bi iritirali domaćine. Uzmanjkalo je radnih mjesta, zabrinutih je na sve strane. U takvu zabrinutu Uniju, vjerojatno, uskoro ulazi i Hrvatska, ali sve zabrinutija i zabrinutija. Ulazimo u zajednicu koja je zaslužila Nobelovu nagradu za svoj mir.

Ne znam otkud, prikralo mi se sjećanje na davnu, trivijalnu činjenicu da je neposredno pred raspad zajedničke države, Jugoslaviji dodijeljena potpuno nezaslužena trivijalna, pobjednička nagrada na trivijalnoj pjesmi Evrovizije.

I motaju mi se oni Pamukovi prodavači pereca, koštica i vode. Oni su prodavali samo onima na obali, a ranih devedesetih poneko je iz te Unije i brodolomcima koješta prodao. U gužvi svašta čovjek kupi, a svašta i proda. Poneko i Patriju bez obzira je li ova riječ napisana velikim ili malim slovom.

TEKST JE POD NASLOVOM DOBRO JUTRO PRIJE POPLAVE PROČITAN U EMISIJI PRASKOZOR III PROGRAMA HRVATSKOGA RADIJA.

 

Nada Gašić
Autor 15.12.2012. u 15:26