“Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” (3): Na ratištu, a jedini bez spomenice

Povezani članci

• Dragan Markovina: Enciklopedija otpora
• “Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” (5): Laku moć, Hrvatska!
• “Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” (4): Jesmo li se za to borili?
• Boris Pavelić: Feral je više od novina – postao je stav, poruka, vrijednost
• Na Sajmu knjiga u Frankfurtu predstavljen »Smijeh slobode«
• Boris Pavelić: Feral nas je naučio da se vrijedi boriti

Slijedeći univerzalna, kozmopolitska načela na kojima se zasniva novinarstvo u slobodnom svijetu, pisci »Ferala« djelovali su kao mnogo iskreniji rodoljubi od niza onih kojima su puna usta patriotskih fraza. Tako je žiri nagrade tjednika »Danas« u veljači 1992. objasnio dodjelu priznanja »Feralu« za 1991. godinu.

   Najtežu ratnu godinu njih su trojica, zajedno sa Zvonom Krstulovićem, Željkom Maganjićem i još nekima, proveli na ratištima, ispisujući dojmljiv, do danas neprepoznat ratnoreporterski opus. Od Slavonije do Dalmacije opisali su što su vidjeli, bez uljepšavanja i opravdavanja, ne prikazujući ratnu patnju lakšom ni potrebnijom nego jest.

   U tim tekstovima, čovjek koji je morao pobjeći iz Aljmaša, a u Dalju ostaviti sina policajca, nije ponosni Hrvat koji dostojanstveno žrtvuje sina, nego očajni i uplašeni otac ogorčen i na taj idiotski rat, i na svoju bešćutnu vladu. Za ratne reportere »Slobodne Dalmacije« rat je prokletstvo, ma koliko bio borba za slobodu.

   No takvo stajalište košta: »Odjednom izbijaju razlike, čak i u najužem krugu. Kreću sumnje: pa je li to baš tako kako vi pišete; svi drugi kažu jedno, vi tvrdite drugo… Toga je bilo sve više i više, i odjednom shvaćaš da se začinje društvo bez javnosti. Slično je bilo i ranije, kad sam se u Beogradu razišao s prijateljima s kojima sam do jučer išao na koncerte »Ekatarine velike«, a danas mi egzaltirano pripovijedaju o Miloševiću kao spasitelju srpstva« – svjedoči Boris Dežulović. Kasnije, zaposleni »Slobodne Dalmacije« odlikovani su spomenicama domovinskog rata – »feralovci«, međutim, nisu. Kada je to čuo njihov ratni drug Željko Maganjić, svoju je spomenicu odbio primiti.

   »Slobodna Dalmacija« Joška Kulušića »Feralu« je ipak sigurno utočište. Dnevnik razotkriva ratno naličje Splita: Nikola Visković upozorava na mučenja u Lori, Zvonimir Krstulović na ubojstvo srpskog para u Žrnovnici, Viktor Ivančić na gradsko nasilje. Otkriveni su i drugi zločini: likvidacija obitelji Zec, nestanci Srba u Gospiću, Drago Hedl piše o nasilju u Osijeku… »Feralova« satira ne posustaje, žigošući podjednako miloševićevsku agresivnost i tuđmanovsku nedemokratičnost.

   I vlast diže čizmu: »Slobodna Dalmacija« je jugounitarističko i antihrvatsko glasilo. Glavni i odgovorni urednik Joško Kulušić izdaje svoje privatne novine u kojima objavljuju monstrumi poput onih iz »Feral Tribunea« – govori 30. svibnja 1992. dužnosnik HDZ-a Drago Krpina, i najavljuje podržavljenje.

   Sljedećih osam mjeseci proteći će u neravnopravnoj borbi »Slobodne Dalmacije« protiv autokratske Tuđmanove vlasti u usponu. »Dok smo mi ovdje, ‘Slobodna’ neće nikada biti krpina!« – govori tih dana glavni urednik Joško Kulušić na jednome od brojnih zborova pobunjenih novinara. U ožujku 1993. »Slobodna« zbog štrajka ne izlazi; pet dana kasnije, uzdrmana unutarnjim trzavicama, opet je na kioscima. HDZ je pobijedio. Ivančić razočarano piše: »Ako jednom budemo realno progovorili o hrvatskome novinarstvu danas, sigurno je da ćemo ga se morati prisjetiti s primjerenim stidom«

Novi list