Zlo pred kojim čovjek nema riječi

Ivo Anić
Autor 26.1.2019. u 18:01

Izdvajamo

  • Isti taj kardinal koji godinama tolerira neviđeni povijesni revizionizam, grubo i sustavno kršenje Ustava, otvoreno i javno veličanje ustaštva i fažizma, promocije skandaloznih knjiga i projekcije filmova, te svete mise za glavne aktere Holokausta, najvećeg zločina u povijesti čovječanstva, kojeg se on, kako tvrdi, toliko i s pijetetom sjeća.

Povezani članci

Zlo pred kojim čovjek nema riječi

Foto: dnevno.hr

Što je, i ima li veće nakarade i cirkusa da ljudi koji drže mise i javno slave aktere holokausta, danas isti obilježavaju, sjećaju se žrtava, odavaju sućutnu počast?

Uvijek kada čovjek pomisli kako katolička Crkva u Hrvata ne može pasti niže, ona se potrudi da me razuvjeri. Ta nesretna Crkva koja je napokon dobila vlast, nakon dobrih pedeset godina zaslužene izolacije, pokazala se po onoj narodnoj, daj ljudima vlast pa ćeš vidjeti kakvi su. I ovaj ih je narod napokon vidio. U svom punom sjaju, zlatu i tamjanu, koji su brižno godinama skrivali duboko zavučeni u svoje samostanske zidove. U svakom odrastanju postoje procesi. U mom, proces odrastanja činio je patrijarhat, nedjeljom zamijenjen jedinim autoritetom jačim od onog muškog, autoritetom koji dolazi iz transcedentalnog, nezemaljskog, autoriteta koji je bio razumljiv sam po sebi. Kako je život čudna pojava, tako se uglavnom pobrine da ti raskrinka sve autoritete, a u mom slučaju pobrinuo se iznimno rano. Onom neupitnom autoritetu s oltara, naime, moja je obitelj s punim povjerenjem povjerila jednog svog člana.

I taj se nastrani demon pobrinuo da neupitni moralni i svaki drugi autoritet iz sakristije meni još u ranoj dobi postane obična laž, prevara i nastranost najgore vrste. Na neupitne i moralne autoritete generacije prije moje, generacije koja me odgojila, gledao sam isključivo s prezirom. A oni su se nastavili ponašati potvrđujući sve moje sumnje, bolje rečeno zdravorazumske zaključke. Crkva u Hrvata pobrinula se u ovih trideset godina da ostane ono što zapravo jest, monetarna organizacija koja egzistira na strahu svoje pastve. Generaciji prije moje strahu od neba što će joj pasti na glavu, mojoj generaciji perfidnije i mudrije, materijalnoj egzistenciji.

Skupljajući brižno mladost oko sebe u takozvane zajednice, uskoro se ta ista našla u toplini krda, računajući na zajedništvo u ovim teškim vremenima. Mlade obitelji iskorištene su tako na najpodmukliji način, nudeći im zaštitu, tu i tamo financijsku pomoć i potporu, dobilo se ono što se od početka i namjeravalo, poslušno i bogobojazno stado o kojem je brinuo brižni pastir. No trebalo je žurno misliti na one što dolaze. Na najmlađe. I osigurati im kroz infrastrukturu školstva, obrazovanja, adekvatan kršćanski odgoj, drugim riječima, trebalo je generaciji moje djece pravovjerstvo utjerati od malena u kosti. I na tome se sustavno radilo, na tome se sustavno uostalom radi i danas.

Toj agendi nisu bili podložni samo školstvo i obrazovni sustav. Kompletna infrastruktura jedne države upregla se u projekt nazvan „Domoljubnim preobraćenjem“ koje je trebalo jedan cijeli narod dobrano protresti i zaokrenuti za 360 stupnjeva. Narod koji je pola stoljeća s pravom držao kako je toj istoj Crkvi mjesto u samostanima, ne na veleučilištima, u školama, vrtićima. Narod koji je imao svoj Ustav kao odrednicu, te narod koji je u kičmi tog istog Ustava imao sekularnost, sekularnost koja je garantirala kako se bilo koja vjerska organizacija neće i ne može upletati u osnovne poluge društva, znanost, obrazovanje, školstvo. No Crkva u Hrvata otišla je i dalje od samog gaženja Ustava i odabira da pomno nadgleda odgoj novih generacija koje je namjeravala oblikovati po svome. Crkva u Hrvata uspješno je zavladala i medijima koristeći ih u iste i slične propagandne svrhe kao i školstvo. Novine, jednom simbol Dalmacije i Splita, slobode i prkosa koje držite u ruci postale su bjihovo puko glasilo.

No ono najgore zapravo se dešavalo u Crkvi samoj. U njenim strukturama, u njenim stoljetnim zidovima. Zla pred kojima čovjek nema riječi. Zla iza kojih ostaju samo bol, suze i šutnja. I takvih je slučajeva sa kojima sam se nažalost susreo i u svojoj obitelji, bivalo sve više kako je jačala moć, kako je jačala vlast. Crkva u Hrvata je jedina organizacija koja vam može danas srediti egzistenciju. Posao. Strukture vlasti „slizane“ uz svete halje odazovu se na svaki telefonski poziv iz sakristije. Te javne tajne postale su kao i javne kurve. Svima dobro znane, no svima, naposlijetku i normalne. Prirodne. Tako to u ovom svijetu funkcionira i nije bez vraga da toliko mladih ljudi danas upravo okupljaju vjerske ili obiteljske zajednice, kako ih oni već zovu. Doktrina je postala tabu, a tabu je naposlijetku postao većim od same institucije države. Samom sebi dovoljan. Crkva u Hrvata postala je tako simbolom, simbolom korupcije, simbolom razvrata i nastranosti, te na koncu simbolom licemjerja, laži i nakaradom.

Nakaradom, jer paradoksalno u svojoj suštini jedan sustav koji treba biti dijametralno suprotan, kada postane svoje naličje, postane na koncu nakarada. I to je na žalost Crkva u Hrvata i postala. Nakarada koja se dira u sve i odlučuje o svemu. Nakarada koja vas maltretira po medijima, dok listate novine, gledate televiziju. Nakarada koja brani i spriječava sve ono što je u ljudskoj prirodi zapravo. Žudnja za znanjem, edukacijom, tehnologijom, korakom za svijetom. Nakarada koja je odredila granice preko kojih ovo društvo ne smije, gabarite u kojima mora egzistirati, kao u kazamatu kojeg se tako plaši, kazamatu u mnogočemu gorem od onog u kojem je sama bila pedeset godina.

I tu smo nakaradu danas vidjeli još jednom, u svom punom sjaju, u preko pedeset metarskom natpisu postavljenom preko zagrebačke katedrale, na hrvatskom i hebrejskom jeziku. Tu jedinstvenu nakaradu u tridesetak dugoj povijesti Crkve u Hrvata, od kada je ona van samostana naravno, moram priznati da još nismo vidjeli u toj mjeri i u tim gabaritima i po mnogo čemu ostat će upamćena kao jedinstven događaj, svojevrstan presedan, a zapravo običan, nakaradan cirkus. Jer što je ako nije cirkus i nakarada kada Katolička crkva obilježava i organizira Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta? Što je ako nije nakarada i cirkus veće od tog događaja kojem još jedino nisu nazočili uvaženi monsignori Košić i prcela pa da nakarada i cirkus budu kompletni? Što je, i ima li veće nakarade i cirkusa da ljudi koji drže mise i javno slave aktere holokausta, danas isti obilježavaju, sjećaju se žrtava, odavaju sućutnu počast?

Što je to ako nije nakarada i cirkus najgore vrste?

“Dragi prijatelji, postoje zla pred kojima čovjek nema riječi. Ostaju bol, suze i šutnja. Jednako tako postoje dobra koja ne trebaju riječi, nego je dovoljna blizina, zahvala i blagoslov. Na našoj prvostolnici ostavljamo ovaj spomen-natpis kao sliku suza zbog žrtava Holokausta, sliku vapaja koji uzdižemo zbog grijeha čovjeka. Ostavljamo ovaj natpis i kao svoju molitvu i zaziv nebeskoga blagoslova na živote nas koji ostajemo jamstvo i zalog da ćemo se zauzimati za istinu i za svjetlo, da se tama i zlo ne ponovi”, komentirao je ogromni baner koji mu je visio nad glavom Zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić, dok ga je njegova pastva gledala sa prozora katedrale, a okupljeni novinari u čudu.

“Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom. Na tome je tragu neprihvatljivo dopustiti da se danas ponovno budi bilo koji oblik antisemitizma. Nama kršćanima sasvim je jasno – kako je rekao i papa Franjo – da kršćanin ne može biti antisemit. Kršćanstvo i bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugom narodu, jedno drugo isključuju,” nastavio je u istom stilu kardinal, kako bi nakarada  i cirkus bili kompletni.

Isti taj kardinal koji godinama tolerira neviđeni povijesni revizionizam, grubo i sustavno kršenje Ustava, otvoreno i javno veličanje ustaštva i fažizma, promocije skandaloznih knjiga i projekcije filmova, te svete mise za glavne aktere Holokausta, najvećeg zločina u povijesti čovječanstva, kojeg se on, kako tvrdi, toliko i s pijetetom sjeća.

Uvijek kada čovjek pomisli kako katolička Crkva u Hrvata ne može pasti niže, ona se potrudi da me razuvjeri. Ta nesretna Crkva koja je napokon dobila vlast, nakon dobrih pedeset godina zaslužene izolacije, pokazala se po onoj narodnoj, daj ljudima vlast pa ćeš vidjeti kakvi su. I ovaj ih je narod napokon vidio. U svom punom sjaju, zlatu i tamjanu, koji su brižno godinama skrivali duboko zavučeni u svoje samostanske zidove. U svom punom sjaju razvrata, žudnje za vlasti, bjesomučna gomilanja zlata i nekretnina, i na koncu nakarade. Nakarade koje su postali, i za koju držim da vjekovno jesu. Nakarade koja se zove licemjerje. Jer samo licemjerni mogu plakati nad tolikim žrtvama, dok istovremeno egzekutorima drže mise. Samo licemjerni mogu zazivati pravdu, istinu i poštenje, dok su u isto vrijeme i porobljuju, i lažu, i bave se svim samo ne poštenim radom. Samo licemjerni mogu gledati svoj dom iz kojeg je toliko mladih otišlo, i iste te mlade zazivati da ostanu nudeći im egistenciju u zamjenu za lojalnost. I samo licemjerni mogu istupiti pred svoj narod i staviti pedeset metarski baner o žrtvama holokausta na svoju katedralu, dok se iz nje čuje – Za dom spremni!

Kakav je dakle tvoj dom kardinale?

Zlo pred kojim čovjek nema riječi.

Ivo Anić
Autor 26.1.2019. u 18:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija