POLITIČARI KAKVE OVAJ NAROD ZASLUŽUJE

Ivo Anić
Autor 15.5.2020. u 10:05

POLITIČARI KAKVE OVAJ NAROD ZASLUŽUJE

„Narod ima političare kakve zaslužuje“, izreka je stara koliko i svijet. Jedina stabilna politika i država je ona u kojoj su svi pojedinci jednaki pred zakonom. Bez iznimki. Kada se to pravilo prekršilo, kada se prvi put progledalo kroz prste korupciji, ona je postala kolektivna, kolektivna psihodrama. To je krimen koji nose Andrej Plenković i njegovih je četrnaest apostola korupcije koje je za svog mandata bio prisiljen maknuti sa scene. Korupciju kao osnovni dio mehanizma politike, preraspodjelu uloga unutar iste, teško će neutralizirati sada već cirkusantski stožer iz kojeg se pojavljuju možebitne dobitne kombinacije.

Piše: Ivo Anić

Iz korupcije  su naknadno  prirodom stvari izašli svi drugi Plenkovićevi krimeni. Kako se za njegove vladavine zagospodarilo medijima, korporacijama, izbornim manipulacijama za koje se iskoristila koronakriza i ta umreženost se u konačnici manifestirala u pravilne modele funkcioniranja. Korupcija na svim razinama vremenom je postala „hotimično ropstvo“, namjera i sustav te se u određenom periodu krize pretvorila u  manipulativan mehanizam. Glavnu je to poluga podmuklog djelovanja, koju narod na parlamentarnim izborima uvijek kazni. Dojučerašnji  bioteroristi pozivaju se s maskama na birališta, a koruptivni sistem pušta na sve strane. Na vidjelo je isplivala nekompetentnost i stranački nepotizam koji je glave stajao dvadeset ljudi u staračkom domu u Splitu, a nadmašio je Monty Pythona mijenjanjem identiteta u splitskoj bolnici. Time je zabijen i zadnji čavao u lijes kredibilitetu  ove vlasti, ako ga je ikada i imala.

Stoga ne čudi premijerova nervoza i strah kojeg skriva bahatim ispadima, najčešće prema novinarima. Bahatost je odlika kukavica.

Nikada političari sami neće priznati da su beskorisni, ali se vole kititi prefiksima o važnosti svog djelovanja, društvenog angažmana i neophodnih radnji bez kojih bi nastao kaos. Svu beskorisnost i štetnost politika, koje su na vlasti u ovih trideset godina, mogli ste tužno sagledati iz današnje perspektive tih bizarnih događaja u Splitu.  Tvrdoglavost u ustrajavanju da se u svoje ne dira, bez obzira s koliko žrtava i bizarnosti su nas isti spremni suočiti, pokazala je razinu korupcije i nepotizma koji su postali krimen kojeg se, čak i u predizborno vrijeme, teško otarasiti.

Korupcija je ono što ih  spaja, lakmus papir i njihovo kolektivno ropstvo. Korupcija od sitnih entiteta i sitnih korisnosti, kao i korupcija na krupnim obrascima i trenutnim nositeljima dužnosti. Matrica i mehanizam su isti, samo se mijenjaju igrači. To su danas shvatili svi oni koji su, u svojoj semantičkoj iluziji, živjeli svoju zagriženu ljubav prema nacionalnom ponosu kao jedinoj čvrstoj strukturi, kao i uvjerenju da im taj sistem želi dobro, da je u njihovoj službi.

Na banalnom primjeru, koliko su spremni ugroziti život vidljivo je iz toga što puštaju svoje birače iz samoizolacije na birališta, a do jučer bi njihov izlazak iz kuća okarakterizirali kao terorizam. Povlastica, porok i korupcija, taj ukleti dio politike koji donosi moć u ruke pojedinaca, postaje u novije vrijeme obična preraspodjela. S jedne strane ta preraspodjela služi kako bi političari dokazali da imaju stvarnu moć, ne fiktivnu, a s druge da drugi vide da se na tom polju nikoga ne zaobilazi pa ni svoje ljude, ma koliko bili nekompetentni.

Andrej Plenković se tako spreman suočiti s jutrom iza parlamentarnih izbora kad će morati sjesti s desnicom za stol jer je sasvim izvjesno kako se ona konsolidira oko Miroslava Škore i svakim danom postaje sve smislenija. Upravo na toj  mantri o korupciji, kojom su premrežene strukture „duopola“, kako ga nazivaju, tj. neformalnog braka SDP- a i Andreja Plenkovića koji, ruku na srce, iako se ne miluje, počiva na istoj nepotističkoj premisi, istom modelu egzistencije. Kod svih velikih kriza desnica jača i možemo računati na veliki dio birača koji će svoj glas dati Domovinskom pokretu, koji će postati trećom snagom na političkom nebu u Hrvata. SDP, kako znamo, nema taj zamašnjak da pobijedi sad, a nije realno očekivati da Miroslav Škoro izda svoje nudeći se post izborno Davoru Bernardiću.

Što nas dakle u prvom jutru, nakon prvog kruga parlamentarnih izbora, očekuje?

Čeka nas ono na što smo već navikli. Bolje rečeno, na što su nas već navikli trgovci i tezgari, koji će sklapati paktove i koalicije pa nije nerealno očekivati i onu između SDP-a i HDZ-a. Ako je vjerovati Miroslavu Škori, koji drži kako je ista odavno već neformalno sklopljena, a koji bi mogao ostati dosljedan i dovesti do toga, čisto da dokaže kako je bio u pravu odbivši Andrea Plenkovića koji će se okrenuti tada jedinoj mogućoj opciji – Davoru Bernardiću.

Ne sumnjamo da će mehanizam politike, isti onaj koji  vas je u stanju ugroziti za svoje potrebe otvarajući karantenske birače, preraspodjelu uloga unutar iste vidjeti kao nužnost i teško će odustati od bilo kakve opcije neostanka na vlasti jer je u nju uložio podosta. Silna energija i silna sredstva su se, u ovih deset godina, uložila da se promijeni državna paradigma, da se potpuno zagospodari medijima, obrazovanjem, ekonomijom i  društvenom klimom. Silna su nastojanja uložena da se milu nam domovinu vrati na ispravan put, da se ista militarizira i održi u permanentnom stanju ratne spreme, da bi se sve to olako i brzopleto prepustilo nekome drugome.  „Narod ima političare kakve zaslužuje“ , izreka je stara koliko i povijest, a jedina stabilna politika i država je ona u kojoj su svi pojedinci jednaki pred zakonom.

Upravo taj strah od možebitne jednakosti pred zakonom, ono je što ljude očajnički tjera da vas, čak i iz samoizolacije, odvuku na birališta. Jer novo bi vrijeme, nova politika, mogla preispitati vaše zasluge za našu domovinu, kakve su zapravo bile i kako ste se i na koji način, s vaših četrnaest apostola korupcije njima služili.

Ima li nam dakle spasa?

Nažalost nema. Kako god da okrenemo, ne valja. I na ovaj i na onaj način, bukvalno, stvari bi trebale ostati iste. Trgovanjem, tezgarenjem, kupovinom mesa u političkoj mesnici, kako bi stvari ostale u dlaku jednake kakvima su i bile. Samo, možda, sada u turbo domoljubnoj dimenziji opstanka na vlasti jedne kaste koja se okupila oko svog novog estradnog vizionara. Zamislite Hrvatsku kojoj je  premijer Miroslav Škoro, Zlatko Hasanbegović ministar kulture, Željko Pervan ministar policije, a Željke Markić ministrica obrazovanja!

Spas za ovu državu mogao bi ponuditi jedino Zoran Milanović, no poznavajući ga, on to nikada neće napraviti. Nikada Zoran Milanović neće dati ostavku, konsolidirati SDP  i kandidirati se za premijera. Prvo, zato što bi to bio udar na paradigmu političara, drugo, zato što više nema vremena pa bi to, govorim hipotetski, dovelo do tektonskog poremećaja u već predviđenoj igri prijestolja i potpuno poremetilo učmalu atmosferu i davno uspostavljen igrokaz na kojem nam počivaju svaki izbori. Tim, zapravo domoljubnim, činom, da ga je kadar uraditi kao što nije, Zoran Milanović bi rastresao močvaru zvanu „političar kakvog zaslužujemo“, samim time što bi svojih udobnih pet godina vlasti stavio na neizvjesni bubanj narodne volje, a to bi, kao što znamo, među političarima, kakve zaslužujemo, bio presedan.

Ivo Anić
Autor 15.5.2020. u 10:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija