ZAŠTO SVOJU DJECU MORAMO UČITI TKO SU BILI USTAŠE, A TKO PARTIZANI?

Povezani članci

• Predstavljeni Izveštaj o sprovođenju Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina
• Letu štuke, letu avione; padaju MIG-ovi, padaju Kiowe…
• SNS lomača za ložača kovinske bolnice
• Faris Šehović: SDA moralna policija na studentima trenira strogoću
• Zagušeni glas većine
• Na Cetinju povrijeđeno najmanje četvero građana, policija ih pogodila suzavcem

Trebamo, kao roditelji, svi zajedno pokazati ološu da je ološ. Na demokratskim izborima. Svom ovom ološu koji nam djecu truje s naših dalekovidnica i mijenja nam povijest, svom ovom ološu koji nam mijenja sadašnjost i  prekraja budućnost. To je ološ koji želi od naše djece napraviti monstrume, a na nama je da od njih napravimo ljude. Naši  su djedovi to jednom napravili. Oslobodili su svijet ološa i ostavili nam svima u amanet da ološ prepoznamo, osudimo, uklonimo iz života svoje djece. I da, kao i oni, smognemo hrabrosti ološ očistiti iz svojih života i ostaviti ga u mraku da tamo sam egzistira, u svojim tamnicama mržnje, isključivosti, šovinizma i nacionalizma.

Piše: Ivo Anić

Toma Bebić jednom je rekao kako je danas najteže biti čovjek.

Do te životne istine i do toga što je govorio taj usamljeni bard s Matejuške i nisam držao puno dok nisam i sam postao roditelj. Jednom svi moramo odrasti i jednom, kao ljudi, moramo prihvatiti odgovornost. Odgovornost za svoju djecu, njihov odgoj i odrastanje u kojem smo ključne osobe.  U onom finom, filigranskom mehanizmu koji se zove roditelj.  Onaj koji brani kada mora, koji educira kada treba i, što je ključno, u momentima kada  institucije, društvo i škola, zakažu.

Roditelj je  onaj koji bezuvjetno voli i kojega je isto toliko bezuvjetno strah da mora uzeti stvar u svoje ruke. Da ću morati uzeti stvar u svoje ruke, shvatio sam kada je ovom zemljom, njenim institucijama bolje rečeno, zavladao ološ koji ne mari za odgoj djece u Hrvatskoj, koji ne mari za vašu djecu i njihovu budućnost uopće, koji gleda samo sebe i svoj materijalni uspon. Taj ološ koji je zavladao ovom zemljom, zavladao je po sistemu straha i kompromisa. Licemjeri su uspostavili straže, oportunisti su uspostavili moral, a ološ je izgradio matricu po kojoj današnje društvo egzistira.

Ološ, da se razumijemo, manipulira vama, a vama je najlakše manipulirati kada su u pitanju vaša djeca.

Pripadnik sam generacije osamdesetih. I sam u krdu, upoznao sam njegovu toplinu, a kada imaš petnaest ili malo više, samo ti krdo donosi potvrdu da postojiš, istu onu potvrdu koju svi adolescenti traže van svojih domova, u urbanoj kulturi ulice, u identitetu i svrstavanju u određene skupine s kojima se identificiraju. Svima nam se dogodila negativna identifikacija i za to ne krivim nikoga.

Mladost će  se uvijek tražiti i mladost će egzistirati u svom krdu, ma kakvo ono bilo. No, ološ je u Hrvatskoj to prepoznao i stavio se na čelo tog krda. Besramno je ološ manipulirao tom mladošću pozivajući se na jednu drugu mladost, onu mladost moje generacije koja je donijela svijet u kojem je  ološ mogao prosperirati. Čast, viteštvo, poštenje, razum, nestali su iz ovoga svijeta, a mojom su zemljom zavladali najgori među nama. Ološ najgore vrste.  Priznajem, kao prištavi adolescent izvikivao sam parole koje strašno zvuče, veličao sam svoje krdo koje je uglavnom veličalo i zagovaralo nacionalizam.

Danas se toga ne sramim jer sam i tada znao da to nije u redu i da nikada neću biti onaj koji će s tih adolescentskih  parola prijeći na djela. Bio sam samo pripadnik krda i htio sam osjetiti njegovu toplinu, pripadnost i onaj osjećaj zaštićenosti koje krdo, u pravilu, pruža.

Od tada je prošao čitav jedan život, koji sam uglavnom proveo u učenju. Učenju povijesti, koja je učiteljica života. Povijest je linearna,kao što je i vrijeme linearno, pa iako je pišu pobjednici, teško se ista može promijeniti. Ma koliko se trudili, u današnjem vremenu imamo dovoljno izvora informacija da nam tuđa glava i tuđa pamet ne trebaju. Imamo svoju i imamo, hvala dragom Bogu, povijesti koliko nam duša želi na zanimljivim medijima, puno edukativnijim od onog kojeg mjesečno plaćamo 80 kuna.

Da nešto nije u redu s poviješću naše domovine, spoznao sam kada mi je pripadnik moje vlastite obitelji, sličnog krda koje egzistira u sličnom kvartu kao što je i vaš, izjavio kako treba sve Rome i Srbe potjerati iz Hrvatske. Početni šok zamijenila je analiza društva u kojem moj potomak, adolescent, obitava pa zatim analiza škole koju pohađa, vjeronauka u kojem volontira i, na koncu, kuće u kojoj uglavnom gleda zaslon svog mobitela. Alarm koji mi se, kao roditelju, upalio nije bio samo tipična reakcija. Mom prijatelju, čovjeku kojeg neobično poštujem i volim, njegov je potomak, par dana prije, pred školom istukao školskog kolegu po nacionalnosti Roma.

Kada sam upitao svog potomka što misli i kani poduzeti, odgovorio mi je da Rome istinski mrzi i da ih je spreman tući do smrti. Ta me rečenica šokirala. Tući nekoga do smrti samo zbog toga što je pripadnik druge nacionalnosti, druge vjere ili drugačijeg svjetonazora, što nije pripadnik njegovog krda?

U tom momentu, toj milisekundi, shvatio sam koliko smo podbacili kao društvo, koliko smo podbacili kao narod i koliko sam, na koncu, podbacio  i sam kao roditelj. Vjerovao sam u institucije, u školu koju pohađa i profesore, u crkvu u kojoj uči o ljubavi. Kao idiot sam vjerovao kako ga svi oni uče da voli, a ne da mrzi, ikoga. Institucije su te koje su ključne u odgoju, a on mora biti ispravan. Po svim civilizacijskim uzusima, ako se dogodi i jedna tragedija, krivnju jednako snosimo svi, a institucije najviše. Svi oni koji su nacionalizam, fašizam, šovinizam i isključivost koristili u svoje jednokratne svrhe, bile one političke naravi ili za potrebe egzistencije, koju mnogi vide najugodnijom u čoporima.

I tada sam uzeo stvar u svoje ruke.

Ne razumijem ljude koji drže da se trebamo okrenuti budućnosti, a ne živjeti u prošlosti.

Takav sam bio i sam, takvim su me načinile strukture. Ostavi se ustaša i partizana, slušao sam iz dana u dan, ostavi se politike, živi svoj život i ne zamaraj se prošlošću. Prošlošću, odzvanjalo mi je u mislima dok sam gledao svog adolescenta koji je mrtav hladan kazao kako za Rome i Srbe nema nikakve empatije i kako su to nametnici koje iz ove zemlje treba istrijebiti kako su to učinili i komunisti koji su pobili toliko naših vojnika na Bleiburgu. Naših vojnika na Bleiburgu? Moj sin tada nije znao tko su bili naši vojnici na Bleiburgu, a tko izdajnici svoje zemlje, ubojice i koljači svog naroda.

Od tog dana prošlo je deset godina.

U dekadi koja je iza mene svoju sam djecu prvo naučio da ne mrze. Nikoga. Shvatio sam kako ih drugačije uče u školi. Shvatio sam kako ih drugačije uče u crkvi. I uradio sam ono što svaki roditelj uraditi mora. Na svom primjeru sam ih educirao iz dana u dan. Učio sam, shvaćao razmjere negiranja fašizma i holokausta, besramno revidiranje povijesti.  I shvaćao prirodu tih nakana, zašto to rade.

Mijenjao sam prvo sebe, gledajući svjedočanstva ljudi koji su ološu dopustili da zavlada svijetom.

Ološ.

Bernhard Rilke bio je zapovjednik u Aushwitz Birkenau. Jednom, a to opisuje Primo Levi u svom romanu „Anus mundi“, Bernhard je doveo svoju obitelj, suprugu i troje svoje malodobne djece, da prisustvuju gušenju plinom, u komori za tuširanje, Židova koje su netom doveli u Aushwitz. Dijeca Bernharda Rilkea u dobi od devet, deset i trinaest godina gledala su kako se njihovi vršnjaci guše plinom. Nakon toga ih je otac odveo na večeru koju je posluživao Primo Levi. Na toj večeri nije bilo spomena o užasu kojem su prisustvovali jer je djeci Bernharda Rilkea bilo sasvim jasno da su djeca Romi, Židovi i ostali koje su ugušili plinom netom prije, namtenici u njihovoj domovini. Štakori koje treba istrijebiti. Djeca Bernharda Rilkea nisu znala da je njihov otac ološ najgore vrste, držala su svog oca za heroja koji čisti njihovu domovinu od nametnika.

Da stvar bude gora, jedan od sinova Bernharda Rilkea i dan danas smatra da je njegov otac samo vršio svoju dužnost i da se besmisleno stalno vraćati na ustaše i partizane te kako treba živjeti svoj život bez takvog opterećenja, objavljujući smiješne stvari na društvenim mrežama, kloneći se politike i uživajući u svom životu.

Tog monstruma sam pokazao svojoj djeci i upitao ih misle li oni da bi, nakon priče koju su čuli, trebali, kao ljudi, reagirati?

Obojica su mi rekli da bi trebali.

Tada sam shvatio da sam, kao roditelj, uspio.

Trebamo li se stalno vraćati na ustaše i partizane? Naravno da trebamo. Zbog ološa koji nam djecu truje i koji nastoji prikazati svakoga drugačijeg kao prijetnju, nametnika, štakora.

Trebamo, kao roditelji, svi zajedno pokazati ološu da je ološ. Na demokratskim izborima. Svom ovom ološu koji nam djecu truje s naših dalekovidnica i mijenja nam povijest, svom ovom ološu koji nam mijenja sadašnjost i  prekraja budućnost. To je ološ koji želi od naše djece napraviti monstrume, a na nama je da od njih napravimo ljude. Naši  su djedovi to jednom napravili. Oslobodili su svijet ološa i ostavili nam svima u amanet da ološ prepoznamo, osudimo, uklonimo iz života svoje djece. I da, kao i oni, smognemo hrabrosti ološ očistiti iz svojih života i ostaviti ga u mraku da tamo sam egzistira, u svojim tamnicama mržnje, isključivosti, šovinizma i nacionalizma.

I danas su naša djeca pretukla nečiju djecu u Vukovaru.

Jednom će nas naša djeca pitati zašto od njih nismo napravili ljude.