BUJANEC – SRBINE 1950

Ivo Anić
Autor 30.8.2016. u 11:48

Izdvajamo

  • Sada bi mudriji kolumnist naglasio kako javni poziv na linč djeteta od četrnaest godina može razumjeti u kontekstu čina koje je to dijete napravilo. Ja ga jebiga ne razumijem. Ja niti sam mudar kolumnist, niti sam toliko pametan da takve stvari razumijem, opravdam ili ih pokušam uvijeno objasniti. Netko tko ima četrnaest godina je samo dijete i ja imam takvo, isto, slično, potpuno blesavo dijete kojem vladaju pubertetski hormoni. To dijete svakako zaslužuje šamar, dobre batine ili kakvu kaznu tipa da sadi cvijeće idućih pet mjeseci oko tog spomenika, ali jebiga, bilo ono Srbin, bilo Hrvat, bilo Eskim to je dijete koje je samo jebeni četrnaestogodišnjak i svakako ne zaslužuje da ga neki klipan javno, na televiziji okarakterizira kao terorista, stavi mu ime i prezime na tjeralicu i pozove cjelokupnu populaciju križara da ga linčuju, spale na križu obješenog za noge, nauče mu oca i majku pameti, spale mu kuću i ustrijele psa i kornjaču.

Povezani članci

BUJANEC – SRBINE 1950

Foto: SNV

Mrzim one koji huškaju. Mrzim one koji zagovaraju mržnju i ratove, a posebno mrzim one koji takve stvari rade na djeci, bila ona bilo koje nacionalnosti i bila ona blesava koliko su im blesavi i očevi koji nisu na vrijeme shvatili što su im djeca u stanju, ili ih svojim primjerom potaknuli na vandalizam.

Mudriji kolumnist počeo bi ovakav tekst uz neizbježne ograde, da se razumijemo ovo, da se razumijemo ono, naravno da ne podržavam vandalizam, posebno usmjeren protiv naših spomenika, svetinja, stvari u koje se ne dira. U drugom redu, drugoj crtici, mudriji kolumnist naglasio bi svoj ratni put, brigadu, ratišta koja je obišao, broj čizama i vrstu puške koju je dužio. No meni je iz nepoznatih razloga takva vrsta unaprijed ograđenih opravdanja da bi stotinjak budala zamišljeno klimali glavom prije nego te uvrijede, jebu ti mater ili te proglase četnikom, šupačka, nedostojna novinarstva i unaprijed osuđen tekst na zaborav.

Mudriji kolumnist dvosmisleno bi rekao što misli, nekom krasnom metaforom opisao stanje stvari da ga ceo svet ne razume već samo lucidni pojedinci, mudriji i iskusniji kolumnist zaradio bi svoju koricu kruha prevarivši urednika, čitaoca i onog kome je tekst upućen i mudriji kolumnist svakako bi zadovoljno otvorio pivo i pospanoj ženi objasnio kako ih je sve veličanstveno zajebao i kako je jedini on imao muda da kaže što se, jebiga, nitko nije usudio ali nitko nije ni razumio.

 I tu dolazimo do te sitne razlike.

Naime mudriji kolumnisti koriste mozak, a ja ga iz meni potpuno nepoznatih razloga isključim, meni je dosadno tražiti uvijene staze kojima ću kazati ništa i meni je nevjerojatno naporno kroz intelektualnu bravuru provući poantu koju nitko neće shvatiti. Jebiga, psujem i psujem sebe, svoju ludu glavu koja jedina neuvijeno, bez početnih ograda, navlačenja uniforme iz devedeset prve koja će me braniti od psihopata, sirovo i bukvalno kaže kako jedan pojedinac u ovom društvu javno poziva na linč, daje imena i prezimena, ulične brojeve i adrese ljudi koje bi trebalo povješati uz plamteći križ, bez da itko od nadležnih, itko od institucija, policije ili pravosuđa kurcem mrdne, i kako to ni civilizacijski, a boga mi ni ljudski, jednostavno – nije u redu.

Sada bi na ovom pasusu mudriji kolumnist naglasio kako potpuno razumije pravedan bijes ljudi koji su puno izgubili, ljudi koje je taj čin posebno pogodio i mudriji kolumnist tako bi opet šupački razoružao sve one budaletine žedne njegove krvi po tipkovnici. Sada bi mudriji kolumnist čak podvukao da razumije kontekst predizbornog vremena u kojem su takva čuda moguća, no ja nisam mudar kolumnist i ja u svojoj potpunoj i jednostavnoj imbecilnosti sam sebe pitam, a ovim putem i vas, koji kurac sve to ima veze sa počinjenim kaznenim djelom? Koji kurac sve to ima sa javnim, neuvijenim, dokumentiranim, na javnoj televiziji rečenim pred milijunskim auditorijem pozivom na linč? Što mi živimo u doba prije građanskog rata u Americi i zemljom vlada Ku Klux Klan? Što je umjesto tehničke vlade na vlasti Inkvizicija i zemljom kruže kaznene skupine koje spaljuju vještice?

Što takav čin u jednoj uređenoj zemlji u dvadeset i prvom stoljeću nije kazneno djelo?

U kojem stoljeću mi živimo?

U svim međunarodnim dokumentima koji govore o ljudskim pravima i slobodama, a samim tim i o potrebi borbe protiv rasizma i rasne diskriminacije, a kojih je Hrvatska potpisnica, također se govori i o potrebi sprečavanja “govora mržnje”, jer “govor mržnje” potiče, opravdava ili veliča diskriminaciju na osnovu rase, etničke, spolne, vjerske, jezične ili neke druge razlike. Najvažniji od tih međunarodnih dokumenata su dokumenti Ujedinjenih naroda i Vijeća Evrope, jer se Hrvatska kao njihova potpisnica obavezala na poštivanje i provođenje svih temeljnih načela iz tih dokumenata.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima člankom 20 nalaže svim potpisnicama da “zakonom zabrane svaku ratnu propagandu”, te “svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja poticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”. Isto tako, člankom 26 svim ljudima, bez obzira na gore navedene razlike, jamči se jednaka zakonska zaštita od diskriminacije.

U preporuci Vijeća Evrope o “govoru mržnje” (No. R (97) 20) iz 1997. godine, Ministarsko vijeće ove institucije za potrebe ovog dokumenta definiralo je “govor mržnje” kao “sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promoviraju ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla”. Republika Hrvatska taj je dokument usvojila u svoj Ustav, supotpisnik je tog dokumenta i on je stupio na snagu isti dan kada ga je Republika Hrvatska usvojila kao svoj zakon.

Zakon.

Sada bi mudriji kolumnist naglasio kako javni poziv na linč djeteta od četrnaest godina može razumjeti u kontekstu čina koje je to dijete napravilo. Ja ga jebiga ne razumijem. Ja niti sam mudar kolumnist, niti sam toliko pametan da takve stvari razumijem, opravdam ili ih pokušam uvijeno objasniti. Netko tko ima četrnaest godina je samo dijete i ja imam takvo, isto, slično, potpuno blesavo dijete kojem vladaju pubertetski hormoni. To dijete svakako zaslužuje šamar, dobre batine ili kakvu kaznu tipa da sadi cvijeće idućih pet mjeseci oko tog spomenika, ali jebiga, bilo ono Srbin, bilo Hrvat, bilo Eskim to je dijete koje je samo jebeni četrnaestogodišnjak i svakako ne zaslužuje da ga neki klipan javno, na televiziji okarakterizira kao terorista, stavi mu ime i prezime na tjeralicu i pozove cjelokupnu populaciju križara da ga linčuju, spale na križu obješenog za noge, nauče mu oca i majku pameti, spale mu kuću i ustrijele psa i kornjaču.

Pošto nisam mudar kolumnist već otac jednog takvog hormonalnog poremećaja koji me već sutra može uvaliti u nezamislive neprilike, koji može dočekati slične budalaše na autobusnoj stanici iz Rijeke, baciti prema njima Molotovljev koktel ili bengalku, s pravom se pitam, javno i privatno, što mogu očekivati od institucija koje plaćam, uredno svaki mjesec na bušti od koje mi se otkidaju porezi i prirezi? Što mogu očekivati od policije koja nije podnijela kaznenu prijavu protiv takvog javnog poziva na nasilje i linč, što mogu očekivati od pravosuđa, institucija i na koncu od same države koja se pravi blesava i nije u stanju, barem anonimno zaštititi maloljetnika od linča?

Svi  se zapravo u tom nizu prave blesavi. Doslovno svi. Od mudrih kolumnista, do istančanih državnih službenika koji bi trebali zatražiti nalog i rečenog agitatora mržnje pospremiti na hlađenje u kakvu ustanovu iz koje bi trebao pred svojim odvjetnikom i sucem se izjasniti: časni sude nisam / ili jesam kriv?

Da nevolja bude veća taj slučaj niti je jedinstven niti je usamljen pa je prošao neprimjećen od medija ispod radara. Taj gospodin već uredno, mjesecima objavljuje javne tjeralice, daje novčane nagrade za glave bandita (ne podsjeća li vas to barem na scenu iz filma Valter brani Sarajevo kada nacistički oficir partizane naziva banditima?), skida javnim linčom urednice nacionalne televizije (koja zgrožena izostankom reakcije institucija sama daje otkaz), traži od naroda mjesta u zadarskom zaleđu u kojem je išaran spomenik da se organizira, da upali baklje i uzme motike, vile i puške i da sam uzme pravdu u ruke. Da nevolja bude veća taj se gospodin već toliko osilio nedostatkom bilo kakvog otpora ili daleko bilo procesuiranja, da već sada drsko i hrabro ucjenjuje ljude na novčane iznose, javno im objavljuje mjesta prebivališta i broji krvna zrnca te naposlijetku jedno dijete od četrnaest godina izlaže takvom strahu za život i dugogodišnjoj stigmi u društvu?

Zar to ne bi trebale obaviti socijalne službe? Tiho i nenametljivo izolirati slučaj, pokrenuti sve mehanizme uključujući psihologe, psihijatre i dobro tom djetetu proučiti stanje u obitelji, pa tek onda izvršiti nakon takve jedne stručne analize korektivnu mjeru ili u najgorem slučaju dom za maloljetnike?

Zar se u jednoj uređenoj državi takvim vandalizmima ne bave institucije, a ne vandali? I sada govorim o vandalizmima s bilo koje strane i u bilo kojem kontekstu, devastirali oni bilo čiji i bilo kakav spomenik u bilo kojem spomen parku, livadi ili stratištu? Nisu li isti takvi četrnaestogodišnjaci devastirali i uništili toliko spomenika NOB-a po Hrvatskoj i nikome, nikada nije palo na pamet da ih javno razotkriju novinari, da im se potjernice izdaju na javnoj televiziji i da se gnjevni narod pozove na linč?

Svaki vandalizam je ništa drugo do vandalizam i produkt je društva, vremena i u velikoj mjeri obiteljskih prilika ili neprilika, kazat će vam mudar kolumnist i zadovoljno otvoriti pivo. Ja jebiga nisam mudar kolumnist, ja sam običan i glup otac koji potpuno razumije hormonalne poremećaje jer ih se nagledao za dva života. Ja sam običan i poprilično blesav otac koji se s pravom pita zašto dovraga nitko, ali baš nitko nije pokušao razumjeti tog malog i blesavog nesretnika koji se vjerojatno samo htio kurčiti i svojom akcijom zadiviti prijatelje, kakvu curu na koju otkida i takvu vrstu idiotizma staviti na instagram, viber ili na koji već kurac oni to stavljaju?

Zar smo kao društvo toliko potonuli da više nitko nema hrabrosti kazati otvoreno, kazati istinu bez uvijanja i toga i toga, onoga koji je to nesretno dijete izložio linču u svrhu svoje promidžbe, gledanosti, svoje nenadjebivosti treba jebiga, javno osuditi, prokazati ga kao huškača i kao čovjeka koji širi nacionalne netrpeljivosti, zagovara mržnju i nove sukobe, ratove i na koncu ga zakonski procesuirati.

Mrzim one koji huškaju. Mrzim one koji zagovaraju mržnju i ratove, a posebno mrzim one koji takve stvari rade na djeci, bila ona bilo koje nacionalnosti i bila ona blesava koliko su im blesavi i očevi koji nisu na vrijeme shvatili što su im djeca u stanju, ili ih svojim primjerom potaknuli na vandalizam.

Ne podnosim bilo kakav oblik linča prema bilo kome. Evo recimo, najnoviji primjer linča i to u mom kvartu. Na zidu stoji grafit koji su ispisali slični neki četrnaestogodišnjaci prepuni mržnje prema jednom gospodinu koji se, zamislite, usudio biti kum jednom Srbinu.

Taj sramotni grafit još možete iščitati ako vas put nanese na Pujanke. Tog nesretnika splitska je Torcida prije nepuna dva mjeseca javno grafitom osudila i pozvala narod da ga linčuje, da ga probode vilama i javno spali na lomači. Točno na okuci koja vodi prema crkvi fino, velikim štampanim slovima stoji:

BUJANEC – SRBINE  1950

U takvoj mi zemlji živimo. Ni spomenik čak nesretnik nije išarao.

Čovjek samo bio kum Srbinu.

Ivo Anić
Autor 30.8.2016. u 11:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija