Dioklecijan ni mrtav u Split!

Stefa
Autor 2.7.2015. u 09:17

Dioklecijan ni mrtav u Split!

Od neumorno zamorne hrvatske priče o ustašama i partizanima dosadnija je valjda još samo kuknjava onih što jednako neumorno i jednako zamorno mantraju kako ta priča služi samo tome da bi odvratila pažnju sve siromašnijeg pučanstva od životno važnijih tema i problema, a pritom su spremni već u sljedećoj rečenici opsovati nekome oca, majku i čitavu familiju ustašku ili partizansku, ovisno o psovačkim afinitetima.

Piše: Predrag Lucić, novilist.hr

Splićanima se ovih dana pružila prilika da se od sporenja na ustaško-partizanskoj osnovi odmore tako što će se s istim žarom i sličnim vokabularom sporiti oko cara Dioklecijana iz čije je palače nastao grad koji i danas živi od rentijerstva nad njezinim ruševinama. Povod novim sukobljavanjima oko imperatorova lika i djela – najžešćim nakon obilježavanja 1.700 godina Splita – pronađen je u velikome kipu Dioklecijana čiju je izradu naručio, s namjerom da ga pokloni gradu, najveći splitski zanesenjak i najpredaniji čuvar gradskoga sjećanja, čudesni čovjek po imenu Karlo Grenc.

Splitoman kakav je Karlo Grenc, naravno, neće biti iznenađen time što će mnogi – nazovimo ih tako – građani Splita hraknuti i na njega, i na njegov poklon, i na samoga cara čiju je skulpturu isklesao akademski kipar Đani Martinić. Jer njemu je – kao neizlječivom zaljubljeniku u Split i strastvenom kolekcionaru svega i svačega što je grad, iz nemara ili s prezirom, već odbacio iz svoje memorije ili što još uvijek odbacuje – odavno jasno da takva zahvala sljeduje svakome tko je dovoljno lud da spašava sve što bi oni koji kao mjerilo pameti nameću uspješnu skrb o vlastitoj guzici prepustili propasti i zaboravu.

Neće tog čovjeka koji iz ljubavi prema gradu radi ono što ne bi odradilo ni deset bogato dotiranih institucija iznenaditi ni najnovija haranga protiv Dioklecijana i postavljanja spomenika caru tamo gdje mu je i mjesto – negdje u blizini njegove palače čijim je pregrađivanjem i rušenjem stvorena autodestruktivna naseobina koja se danas naziva Splitom. Neće ga iznenaditi – možda samo iznova rastužiti – ni povika protiv »spomenika krvniku i zločincu koji je kršćane u krvi trijebio s lica zemlje«, ni moralizatorsko zgražanje nad idejom da se kip rimskog imperatora nađe »u društvu koje čini četiri petine kršćana, tih istih progonjenih«… Kao da su preci tih današnjih velikih kršćana u Dioklecijanovo vrijeme uopće čuli i za samoga Dioklecijana, i za salonitanskog mučenika Dujma koji će kasnije biti proglašen svecem i splitskim patronom, i za Isusa Krista i za tu njegovu skarednu vjeru u jednoga Boga koji je umislio da je moćniji od onih njihovih stotinjak bogova groma, kiše i ostalih meteoroloških pojava u Zakarpatju…

Kada Karlo Grenc danas pročita kvazikršćansko mudrovanje da se »zločinaštvo Dioklecijanove krvožednosti zgrušalo u tobože kulturološki aksiom iz kojeg su saliveni fundamenti splićanistike i splitoslovlja«, prepoznat će u njemu natruhe ne tako davnih palamuđenja jednoga župana splitsko-dalmatinskog kojemu nije bilo drago »da se to tako impostira da je proslava 1.700 godina Splita vezana za početak gradnje Dioklecijanove palače«, jerbo »1.700 godina Splita ne bi smjelo biti apoteozom cara Dioklecijana«, budući da je gospon župan »proučavajući povijest došao do uvjerenja da je Dioklecijan za kršćane tiranin, satrap i krvnik«.

Prepoznat će u tim današnjim riječima isto ono što je na misi u čast svetoga Duje prije nekoliko godina drvio jedan biskup: »Rimsko je Carstvo u svom zapadnom dijelu završilo egzistenciju 476. godine. Ali nije uopće odumro Dioklecijanov antikršćanski duh. Ne progoni taj carski duh danas ognjem i mačem, nego medijskim prekomjernim zavodništvom slike i riječi po našoj ljudskoj svijesti, čak i unajmljenim glasom iz Crkve, kojemu je do vlastite ekshibicije, a ne do promocije Crkve Božje.«

Podsjetit će ga to i na zagriženost nacional-klerikalnih kolumnista koji su pomirbu živih uvjetovali discipliniranjem mrtvih, te ovako pametovali: »Da, pomirba je moguća, ali samo pod jednim uvjetom: da se Dioklecijan preobrati na kršćanstvo. Samo se pod tim uvjetom mogu pomiriti sv. Dujam i njegov poganski progonitelj Dioklecijan!«

I znat će Karlo Grenc da mnogi od tih današnjih boraca za prava kršćana pod Dioklecijanovom vlašću danas ne bi ni prstom mrdnuli – kao što su, uostalom, već i pokazali – kad bi se pred njihovim očima proganjali ljudi čija su uvjerenja službeno ozloglašena kao što su bila ona kršćanska u vrijeme tog rimskog cara. Po čijemu spomeniku danas pljuju kao što bi za njegova života pljuvali po kršćanima.

Stefa
Autor 2.7.2015. u 09:17