Grumo Appula

Sinan Gudžević
Autor 19.2.2019. u 14:20

Izdvajamo

  • Kosti ovdje pokopanih partizana su krajem šezdesetih godina prenijete u veliku spomen-kosturnicu na gradsko groblje u gradu Barletta. Tamo počiva više od 800 jugoslavenskih partizana umrlih u ovom dijelu Italije. Ta kosturnica je otvorena uz velike počasti, godine 1970. Ako se, možda, i desilo da kosti nekog partizana umrlog ovdje i nisu prenijete u Barlettu, one su ovdje, eno sa strane ima velika kosturnica, gdje se može vidjeti sila kostiju i lobanja iza staklenog zida.

Povezani članci

Grumo Appula

Gaetano Colantuono i putnik namjernik Gudžević uz spomenik partizanima na groblju u Grumo Appula

Ovdje, u Grumo Appula, Hajduk je, kao reprezentacija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, triput igrao protiv vojne britanske selekcije pod nazivom British Unit i sva tri puta pobijedio: 9:0, pa 9:3, i u posljednjoj utakmici 4:0

amjestilo se tako (uvijek se namjesti nekako) da ovaj tekst bude započet u mjestu Grumo Appula. To je dvadesetak kilometara daleko od Barija na jugozapad, na putu za Altamuru. U nedjelju, 10. februara otišao sam u Grumo Appula (akcenat je u prvoj riječi na u, u drugoj na prvom a). Otišao sam, jer odavno želim da odem u Grumo A. Zato što je ondje bila jugoslavenska partizanska bolnica. I zato što je ondje Hajduk u nepuna četiri mjeseca igrao tri utakmice. Htio sam da vidim barem tu bolnicu i to igralište.

Namjestilo se tako da mi po mjestu Grumo A. vodič bude čovjek koji nije bilo kakav stanovnik toga mjesta, već vjerovatno najkompetentniji poznavalac prilika koje su taj gradić učinile važnim mjestom jugoslavenskog partizanskog pokreta. Gaetano Colantuono zove se taj moj vodič, profesor je povijesti, književnosti, grčkog i latinskog u Altamuri, a rodom je iz Grumo Appula. Ovo što slijedi njegove su riječi.

Evo, ovo je kuća u kojoj je živjela moja tetka Chiara Toto. Umrla mi je ta tetka prije pet godina, njenu smrt još nisam prebolio. Tetka se jako dobro sjećala jugoslavenskih partizana kad su bili ovdje na liječenju. Bila je potpuno opčinjena njima. Tetka je tada bila dijete, ali je dijelila ne samo divljenje ovdašnjih ljudi za hrabrost jugoslavenskih partizana već i empatiju za njihove žrtve i rane. Kako vidimo kuća, u kojoj je tetka živjela bila je u glavnoj ulici. Ta se ulica zove danas Via Martiri di via Fani, ali u narodu se često zove Via Roma, imenom iz doba fašizma. Jedna stvar ovdje mora biti rečena: glavnu riječ oko bolnice i cijele medicinske službe vodili su Britanci, stanovništvo ih zove Englezi. Talijani se tada nisu ništa pitali, to su mjeseci nakon kapitulacije, pa je sve išlo preko Engleza. Od Jugoslavena koji su boravili ovdje načinjeno je pet prekomorskih borbenih brigada. Ja sam želio da od ove tetkine kuće načinim muzej partizanske bolnice Grumo Appula. Na žalost, nisam imao dovoljno novaca da kuću otkupim, kupio ju je drugi kupac, a meni je ostalo da žalim. Načinili smo web stranicu e da sačuvamo uspomenu na boravak tih Jugoslavena: www.partigianijugoslavi.it Najzaslužniji za postojanje i održavanje web stranice je Andrea Martocchia, astronom po obrazovanju, čovjek visoke kulture, živi u Bologni. Idemo sad da vidimo bolnicu. Ne možemo, na žalost, ući u nju, jer je nedjelja i zgrada je zatvorena, a da možemo ući, našli bismo na zidu u atriju, desno od ulaza natpis koji sam znao napamet kad sam u školu išao: U znak sjećanja na doprinos/ koji je ova zgrada kao bolnica/ dala jugoslavenskim partizanima/ od 1944. do 1945./ Grumo 25. aprila 1977.

Ovo je ta zgrada, podignuta je da bude škola. Ali u dva svjetska rata je bila medicinska ustanova, u prvom je u njoj bila sanitetska centrala, a u drugom bolnica. Od jeseni 1943. pa kroz cijelu 1944. i do kraja januara 1945. bila je u njoj jugoslavenska partizanska bolnica, najveća u cijeloj pokrajini Apuliji. Vidite kolika je, ali godine 1944. pokazalo se da ne može primiti sve ranjenike, pa je proširena velikim šatorskim naseljem na cijeloj tadašnjoj tratini, evo gdje su sad ove kuće. To je bila cijela jedna tendopoli, kako mi kažemo. Prema podacima do kojih sam došao, ovdje je boravilo oko 4000 ranjenika. Neki glasovi spominju i 5000 vojnika i ranjenika. Među njima je bio i pjesnik i prvi predsjednik poslijeratne Hrvatske, Vladimir Nazor, od juna do jula 1944. Ne samo što je ovo bila najveća partizanska bolnica za Jugoslavene u ovom dijelu Italije, već je, a svakako i zato što je bila najveća, ovdje umro i najveći broj liječenih, njih 194 nije se spasilo. Pokopani su ondje, idemo sad do groblja.

Evo, ovo je gradsko groblje, osnovano 1840. A ovo je spomenik jugoslavenskim partizanima. On je u neku ruku jedinstven, jer, kako vidimo, njemu pri vrhu stoji petokraka, a na samom vrhu krst. Partizanske jugoslavenske jedinice su imale i svoga kapelana. Ovo je svakako jedan od prvih spomenika partizanima izvan Jugoslavije. Svaka od tri stranice ove kamene prizme sadrži po natpis, da vidimo, evo frontalno, onda lijevi brid pa desni (PALIM HEROJIMA / U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI/ PROTIV FAŠISTIČKIH OKUPATORA/ ZAHVALNA DOMOVINA/ 29-XI-1945; ŽIVOT MLADOST/ NE ŽALIMO MI/ AL FAŠISTE PROTJERAT / SMO SE ZAKLELI; PADOSTE ŽRTVOM/ DADOSTE SVE/ KRV ŽIVOT MLADOST/ RADI/ SLOBODE). Mještani koji su bili svjedoci pokopa umrlih, pričali su mi kako su im zauvijek ostali u sjećanju plotuni iz pušaka počasnog voda, svaki put kad bi se neki partizan ispraćao u grob. Na te grobove su stavljani bijeli krstovi.

Kosti ovdje pokopanih partizana su krajem šezdesetih godina prenijete u veliku spomen-kosturnicu na gradsko groblje u gradu Barletta. Tamo počiva više od 800 jugoslavenskih partizana umrlih u ovom dijelu Italije. Ta kosturnica je otvorena uz velike počasti, godine 1970. Ako se, možda, i desilo da kosti nekog partizana umrlog ovdje i nisu prenijete u Barlettu, one su ovdje, eno sa strane ima velika kosturnica, gdje se može vidjeti sila kostiju i lobanja iza staklenog zida.

Ovo igralište kraj kojega prolazimo bilo je sportski teren, ali i mjesto gdje se jedno vrijeme, po završetku rata nalazio logor sa zarobljenicima, najprije s njemačkim i talijanskim fašistima, ali i sa izbjeglicama iz Jugoslavije, vjerovatno ustaškim bjeguncima i njihovim pristašama. O tome materijala ima malo, povijesni arhiv Grumo je posve siromašan, mislim da je sva relevantna dokumentacija u posjedu britanskog vojnog arhiva, a talijanski arhivi nemaju skoro ništa, ponavljam sva organizacija je bila britanska.

Na tom je igralištu u julu, avgustu i oktobru 1944. tri utakmice odigrao i veliki klub Hajduk iz Splita. Taj klub je bio jedinstven fenomen, bio je ne samo simbol jugoslavenskog partizanskog otpora, već je bio i najvažniji posrednik u nečemu što bih nazvao sportskom diplomatskom službom. On je, u vrijeme nakon iskrcavanja Britanaca u Tarantu, odigrao dosta utakmica protiv selekcija britanskih vojnih snaga. Čuvena je utakmica između Hajduka i tih snaga u Bariju, bilo je 50.000 gledalaca. Za Britance je tada nastupilo sedam ili osam čuvenih igrača, koji su već igrali za reprezentacije zemalja koje čine Veliku Britaniju. Ovdje, u Grumo Appula, Hajduk je, kao reprezentacija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, triput igrao protiv vojne britanske selekcije pod nazivom British Unit i sva tri puta pobijedio: 9:0, pa 9:3, i u posljednjoj utakmici 4:0. Bilo bi zanimljivo naći u arhivima lokalnih listova vijesti o tim utakmicama.

Jugoslavenski ranjeni partizani su ostavili traga u ovom mjestu. Više puta sam čuo da se oni nisu ni opijali niti napastvovali ovdašnje djevojke. A Britanci i Kanađani jesu, i to nije bila rijetkost. U kuriozitete bih mogao navesti podatak koji sam našao u inače oskudnom povijesnom arhivu našega mjesta: jedan Jugoslaven se žali mjesnoj policiji kako mu neki prodavac voća na tržnici zakida na mjeri. Rat jeste rat, ali život ostaje život i ljudi i u njemu ostaju kakvi jesu.

Inače, iz nekoliko koverata korespondencije, sačuvanih u Arhivu, saznaje se da su neke kuće primale u goste pojedine članove jugoslavenskog bolničkog osoblja: vojnog kapelana, pa političkog komesara Jovićevića, pa dvije partizanke Branku Vandu, tri ljekara, od kojih je jedan bio tu sa ženom, dvoje djece i nekom rođakom.

Oni partizani koji su se oporavili od rana, odlazili su u Altamuru, gdje su bili smještani u stare kasarne. Ondje su od njih regrutirane prekomorske partizanske jedinice. Rekoh već, cijelih pet brigada partizana i antifašista.

Eto, drago mi je što smo zajedno danas ovuda prošli. Da nismo, još ne bih saznao da riječ hajduk znači i brigante.

Portalnovosti.com

Sinan Gudžević
Autor 19.2.2019. u 14:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija