IMA LI KANADE ZA NAS?

Viktor Ivančić
Autor 28.2.2013. u 18:28

IMA LI KANADE ZA NAS?

Ima naroda koji posežu za snažnim nacionalnim osjećajima zato da bi postali svjetski putnici. Najvažnije im je imati svoju državu i biti što dalje od nje. Ljubav Hrvata prema Hrvatskoj mogla bi se mjeriti u kilometrima ili nautičkim miljama

Piše: Viktor Ivančić

Nije očekivao takav šok. Ne nakon što je dan tako bodro počeo. Jutros je ranije ustao, istuširao se, obrijao, oprao zube, poprskao vrat i obraze kolonjskom vodom, obilno doručkovao kruh i marmeladu, izabrao čistu košulju, pronašao čarape bez rupa, izljubio se s ukućanima, stavio dokumente u torbu, laganim korakom (pjevušeći) odšetao do zgrade veleposlanstva, pokucao na vrata prijemne kancelarije na prvom katu, pozdravio se s dvjema ljubaznim službenicama, jednom crvenokosom i jednom plavokosom, udobno se smjestio na stolac za stranke, izvadio dokumente iz torbe, kratko izložio svoj zahtjev, da bi mu onda ona lijeva, ona crvena, izrekla zastrašujuću rečenicu:

„Žao mi je, gospodine, zakasnili ste.“

„Kako zakasnio?“ frapirao se. „Pa nema još devet ujutro.“

„Da, znam, ali svejedno je kasno“, rekla je crvena. „Radne vize za Kanadu razgrabljene su za svega četrdeset i pet minuta. I to jučer poslijepodne.“

„Razgrabljene?“ zinuo je. „Kako je to moguće?“

„I mi smo se čudile, ali, eto, moguće je“, rekla je crvena. „Računale smo da će se raspoloživa kvota radnih viza dijeliti barem tjedan dana, ili čak nekoliko tjedana, kad ono – sve ode za četrdeset i pet minuta. Ne može čovjek vjerovati.“

„Jutros prije šest, kaže mi čistačica, ovdje sve vrvjelo od Hrvata“, ubacila se plava u razgovor. „Mislim da su noćas logorovali ispred ambasade. Kako neobični ljudi. Jedva smo ih uvjerili da su sve radne vize već razgrabljene elektronskim putem, čim smo obavijest stavili na Internet. Skoro nam se od navale raspao kompjutorski sistem.“

„Jedan mi je bio sladak“, rekla je crvena, „kaže da će radije u Torontu nositi vreće cementa nego u Zagrebu biti nezaposleni arhitekt“.

„Ljudi idu trbuhom za bruhom“, rekla je plava.

„Moraš ostati zadivljen takvim interesom“, rekla je crvena.

„Da“, rekla je plava, „još nikad nisam upoznala narod koji je tako dugo sanjao svoju državu i tako se krvavo za nju borio, a tako je silno želi napustiti“.

„Hrvati su po tome svakako posebni“, rekla je crvena. „Spremni su dati život za zemlju u kojoj ne žele živjeti.“

„A da im kažeš kako je najveća kvaliteta Hrvatske u tome što se iz nje mora pobjeći, bili bi ti spremni oči iskopati“, rekla je plava.

„Ima naroda koji posežu za snažnim nacionalnim osjećajima zato da bi postali svjetski putnici“, rekla je crvena. „Najvažnije im je da imaju svoju državu i budu što dalje od nje.“

„Upravo tako“, rekla je plava. „Ljubav Hrvata prema Hrvatskoj može se komotno mjeriti u kilometrima ili nautičkim miljama. Što vi na to kažete, gospodine?“

„Ja sam došao po radnu vizu“, rekao je, „a ne da s vama razmatram političku situaciju“.

„E, pa viza više nema“, rekla je crvena. „Morat ćete Hrvatsku voljeti doma. Takva je politička situacija.“

„Najljepše vas molim“, zakukao je, „ja se ne služim Internetom, a zadovoljavam sve uvjete i došao sam odmah ujutro. Morate to uzeti u obzir.“

„Da smo mi, gospodine, dijelili radne vize do devet ujutro, ne vodeći računa o raspoloživoj kvoti, više nitko u Hrvatskoj ne bi ostao“, rekla je plava. „Sad bismo razgovarali usred pustoši.“

„Ne bismo se mogli nakon posla vratiti kući jer ne bi imao tko voziti tramvaje i taksije“, rekla je crvena.

„A što će Kanadi toliko tramvajdžija i taksista?“ pitala je plava.

„I toliko putnika“, dodala je crvena.

„Kanada jest velikodušna zemlja, ali ne može primiti čitav hrvatski narod bez rizika od određenih kulturoloških poremećaja“, rekla je plava.

„Sutra bi nam usred Quebeca mogli rušiti Jugoslaviju“, rekla je crvena.

„Oprostite, takva objašnjenja ne mogu prihvatiti“, rekao je. „Radi se o tome da ja naprosto moram dobiti radnu vizu. Razumijete?“

„Samo se umrijeti mora, gospodine“, rekla je crvena.

„I to u Hrvatskoj“, rekla je plava.

„Molim vas, preklinjem vas, pogledajte moje profesionalne reference“, zavapio je pružajući snop dokumenata. „Uvjeren sam da ćete, kad ih proučite, promijeniti mišljenje i učiniti izuzetak.“

„Nemamo razloga to gledati“, rekla je crvena. „Sigurna sam da su vam reference odlične, kao i kod ostalih četiri stotine tisuća nezaposlenih. Ali brzina vam nije jača strana.“

„Ja nisam nezaposlen“, rekao je.

„Opa“, rekla je plava. „Znači, mizerna plaća, ispod ljudskog dostojanstva, ili uopće ne dolazi, firma pred stečajem, krediti vise za vratom, dugovi na sve strane, dječica bosa i gladna, ukratko – sjeban život… Klasika, kao i kod ostalih četiri milijuna zainteresiranih.“

„Ja to neću prihvatiti!“ viknuo je i lupio dlanom po stolu. „Poznajem ljude koji poznaju ambasadora osobno! Upozoravam vas da će za mene intervenirati s najvišeg mjesta. A onda ćete drugačije pjevati.“

„Što, gospodin bi da dobije radnu vizu preko veze?“ rekla je crvena. „Dakle, protekcija, nepotizam, korupcija… Još samo fali da nam ponudite koju tisuću eura ispod stola.“

„Zašto se ponašate kao da ste u Hrvatskoj?“ rekla je plava. „Podsjećam vas da je veleposlanstvo inozemni teritorij. Trenutno se nalazite u pravnoj državi, gospodine.“

„Ne možemo u pravnoj državi Kanadi kršiti propise za račun prazne države Hrvatske“, rekla je crvena. „Zar bi vam to bilo normalno?“

„A i ne bi bilo loše da, umjesto o Kanadi, malo više mislite o vlastitoj domovini“, rekla je plava. „Sjetite se onog što je kazao Kennedy: Ne pitaj što strana država može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju!“

„Ali upravo to i činim“, očajnički je zacvilio. „Morate vjerovati da mi je radna viza apsolutno nužna. A ako je bitna za mene kao Hrvata, to ujedno znači da je od nacionalne važnosti.“

„Dobro, gospodine“, vrtjela je glavom crvena, „sad ste stvarno dotaknuli dno, ne morate se dalje ponižavati…“

„Žalosno“, vrtjela je glavom plava, „svašta smo ovdje čuli, ali još nam nitko nije rekao da zbog interesa Hrvatske želi napustiti Hrvatsku.“

U tom trenutku u prijemnu kancelariju utrčao je otpravnik poslova, zadihan, znojan i rumen u licu.

„Frka!“ viknuo je. „Demonstriraju ispred ambasade! Stotine ljudi je dole. Mašu transparentima, urlaju, bojim se da će razlupati stakla i provaliti unutra.“

„Ako traže radne vize, za pola sata će ih biti milijun“, rekla je crvena. „A kad stignu autobusi iz ostatka zemlje…“

„A ne, ne“, rekao je otpravnik, „ovo su oni što su već dobili vize“.

„Što sad oni hoće?“ pitala je plava.

„Žele da pod hitno riješimo problem ovdje nazočnog gospodina“, rekao je otpravnik.

„Svašta“, zgranula se crvena.

„Kako da riješimo kad viza više nema?“ pitala je plava.

„Evo sastavili su peticiju za ambasadora“, rekao je otpravnik, „dvjesto osamdeset potpisa. Kažu, svaki od njih spreman je odreći se svoje vize i puta u Kanadu u korist nazočnog gospodina“.

„Ne razumijem“, rekla je crvena. „Zašto im je toliko važno da baš on ode iz Hrvatske?“

„Gospodin je predsjednik Vlade“, rekao je otpravnik.

Novossti

 

 

Viktor Ivančić
Autor 28.2.2013. u 18:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija