LEKCIJA IZ AUSCHWITZA

Povezani članci

• Nenad Bunjac: U TUNELU, USRED MRAKA SIJA RIJEČKA ZVIJEZDA PETOKRAKA
• Sto godina samoće
• Predrag Matvejević: Naši talibani
• SIN RADNIKA
• VIKTOR IVANČIĆ:GOVOR MRŽNJE U HRVATSKOJ: REČENICE IZ PUŠKARNICE
• Bilježnica Robija K.: Sestra Mjuriel

U posjetu Auschwitz Birkenau prvo vas dočeka neopisiva hladnoća. Sivo nebo olovno se zakovalo nad tim mjestom neopisivih užasa stvorivši sumornu kulisu koja vas priprema na kapiji kao svojevrsna adaptacija, no adaptirati se nemoguća je misija ako barem imate dio srca koji nosi emociju koju zovemo samilost. U svojoj knjizi „Izloženi narodi, posebni narodi “ francuski esejist Georges Didi – Huberman pokušava nas naučiti da izbjegnemo pri posjetu kulturnu industriju sjećanja i da se odupremo sintagmi koja označava „memoaristički turizam“.

Huberman nam sugerira da pomno upijamo slike koje vidimo i zarežemo ih trajno u svijest, Huberman se grozi Birkenaua kao turističke atrakcije jer on je kudikamo više od pukog razgledavanja povijesnog muzeja u okolici Oswiecima.

Izvorni vodič o d velike edukacijske vrijednosti nudi nam grupa profesora „Elauterio Quintanilla“ pod radnim nazivom „Zamislite da se ovo dogodilo“ i kada u zadnjem poglavlju pročitate esej „Odgajati protiv Auschwitza“ J.F Forgesa uvjereni ste da je ono što se desilo na tom mjestu neponovljivo, kao što ste uvjereni u svoje stavove o tim zločinima koji su tipični i ljudski.

Pred samim ulazom u logor odložite tu izuzetnu i visoko edukacijsku knjigu pročitavši zadnji tekst u njoj, tekst velikog J.H. Melicha pod nazivom „Lekcija iz Auschwitza“ koja vas priprema na moralno značenje Auschwitza koji je puno važniji od samih dnevničkih zapisa ili svjedočanstava, priča vam sugerira da razmislite o labirintima barbarstva koji vas očekuju iza metalne kapije kao i vremenu nakon Birkenaua koji je kao logor inkubirao.

Moralno pitanje koje vam pisac postavlja jednostavno je, pisac nas individualno upozorava jesmo li jednako ravnodušni prema genocidu i zločinu pri ulasku u logor i pri izlasku iz njega, jesmo li ravnodušni i nosimo li sjeme istog zla sa sobom. Takvo pitanje trebala bi sama sebi postaviti svaka osoba koja zakorači među te peći od crvene cigle i barake sačuvane od zuba vremena. Kada se identificirate sa žrtvama Birkenaua savršeno ste svjesni da su ti ljudi osuđeni zbog vas, da se sve može ponoviti i da drugi neki ljudi mogu doživjeti istu sudbinu ako vi budete onaj koji šuti, onaj koga nije briga i onaj koji je ravnodušan.

Puno važnija stvar od same empatije i suosjećanja svakako je prozivanje samog sebe i duboko preispitivanje svoje nutrine jer na ono što vas očekuje unutra ništa vas ne može pripremiti. U Auschwitz Birkenauu čovjek je suočen sa samim sobom, sa svim svojim demonima. Postmemorija svakako je važna, no kudikamo važnije je ono što jasno vidite u svom ogledalu. Patnja koja progovara kroz zidove logora jednostavan je uvjet svake istine, one univerzalne koju je prihvatio svijet, ali i one individualne koju morate prihvatiti sami i osobno ispitujući svoju savjest.

Sama patnja aktivira naše perceptore suosjećanja no nije nužno indikator našeg ponašanja ili svrstavanja bilo ono političke ili etičke naravi. Imperativ koji se postavlja pred nas u eri autoriteta može biti dvoznačan, ili eksplicitno ispunimo formular kalkulacije ili implicitno prihvatimo odgovornost i izađemo iz logora potpuno svjesni što nam je raditi i u kojem smjeru trebamo usmjeriti svoj talent da upozoravamo, da patnju koju smo fizički osjetili pretvorimo u svoju obavezu prema tim ljudima i prenesemo je ljudima kao jedinu i pravu istinu, o samom logoru ali i o samima sebi.

Hrvati kao narod tako nisu doprinijeli židovskom stradanju u tvornicama smrti i ne moraju imati stigmu zbog svojih izdajnika koji su pomagali u toj gnusnoj raboti jer su fašizam pobijedili kako na svom teritoriju tako i pedest godina nakon njega, boreći se da antifašizam ostane kao trajna vrijednost u njihovim školama, institucijama koje se bave edukacijom mlađih naraštaja. Hrvati kao narod nisu se trebali stidjeti – do danas.

”Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović prva je političarka koja je pobijedila u Večernjakovu izboru osobe godine, koji je ustanovljen 2011. kako bi se odalo priznanje hrvatskim državljanima koji svojim radom pridonose napretku i imidžu naše zemlje. Prošlu godinu u Hrvatskoj obilježili su predsjednički i parlamentarni izbori, pa nije neobično to što je Večernjakov žiri kandidirao troje političara, a potom predsjednici Grabar-Kitarović dodijelio titulu pobjednice.

Presudila su tri razloga. Ona je prva žena u povijesti hrvatske države kojoj je uspjelo postati predsjednica. U patrijarhalnom društvu poput našega to je pravi pothvat. Drugo, predsjednica se već u prvoj godini mandata zauzela za promjenu u vanjskoj politici. Potaknula je inicijativu Jadran – Baltik kako bi Hrvatsku jače vezala uz zemlje Višegradske skupine te se time snažno zauzela za otklon od politike stvaranja tzv. zapadnog Balkana. Treće, nakon parlamentarnih izbora zauzela je čvrst stav da će mandat za sastav nove vlade dati onome tko donese dokaz da ima podršku saborske većine. I u tome je ustrajala unatoč različitim pritiscima.”

Žarko Ivković, izvršni urednik Večernjeg lista prilikom priznanja za „Osobu godine“ u izboru svoje novine.

U posjetu Auschwitz Birkenau prvo vas dočeka neopisiva hladnoća. Sivo nebo olovno se zakovalo nad tim mjestom neopisivih užasa stvorivši sumornu kulisu koja vas priprema na kapiji kao svojevrsna adaptacija, no adaptirati se nemoguća je misija ako barem imate dio srca koji nosi emociju koju zovemo samilost.

Na licu svoje kič – predsjednice ja tog dana nisam vidio ni samilost, ni empatiju niti suze. Na licu te hladne i proračunate osobe koja svoj ego hrani slikavanjem sa dječicom i američkim podpredsjednicima, ja nisam vidio ništa doli pukog protokola i dosade. Ne želim kazati da je predsjednica Hrvata zakinuta za osjećaje ili da je amputurana od emocija ali morate znati da je Auschwitz Birkenau Tour uistinu strašna stvar, u tolikoj mjeri strašna da vas može iz korijena promijeniti kao čovjeka, vaš svjetonazor i vaše poglede na svijet.

Da je potvrdila moje sumnje u svoj karakter predsjednica se po povratku ponašala u dlaku isto kao i prije posjeta logoru. Predsjednica je nastavila svoju šutnju koja odobrava aktualnu fašizaciju društva, predsjednica je pri povratku pomilovala nekolicinu kriminalaca, predsjednica je pri povratku razriješila s dužnosti ravnatelja sugurnosne službe koja je prisluškivala njenog mecenu i sponzora rođendana, predsjednica se nije oglasila kada njen prijatelj Tomislav Karamarko prijeti kako će medijske kuće morati u visokom zaokretu propagirati jednoumlje, a mi svi govoriti u svojim kućama što hoćemo, ali u javnosti ne.

Predsjednica Hrvatske, da skratim, ni u jednoj riječi, jednoj suzi, jednom sitnom zaokretu od politike koju propagira nije spomenula Auschwitz iako je moralno i u svakom drugom pogledu trebala, predsjednica Hrvatske dapače nije spomenula ni kako je emotivno i stresno djelovao na nju jer nije, kao što nije djelovao na njen svjetinazor, na njen odnos s prijateljima i zaštitnicim tako nije djelovao ni na nju i zbog te činjenice, zbog ulizivačke nagrade za Osobu godine mene je eto stid, stid što na čelu svog naroda imamo takvu osobu, osobu koja nije u stanju da se stidi zbog nas, pa se mi moramo stidjeti zbog nje.

Kada u zadnjem poglavlju pročitate esej „Odgajati protiv Auschwitza“ J.F Forgesa uvjereni ste da je ono što se desilo na tom mjestu neponovljivo, kao što ste uvjereni u svoje stavove o tim zločinima koji su tipični i ljudski.

Kada osobe takve vrste dobijaju nagrade za Osobe godine bvvama je savršeno jasno da je ono što se desilo itekako ponovljivo. Da je godina Slavka Goldsteina 1941. koja se ponavlja itekako ponovljiva i da na žalost treba upozoravati i treba govoriti javno ma koliko vam se grozili da to smijete samo u svojoj kući. Moja moralna obaveza je da govorim pa i po cijenu koju mi odredi Tomislav Karamarko.

Ako su oni šokirani da logor ne radi već samo stoji kao upozorenje ja ću se s pravom stidjeti zbog njih, Osoba godine i lica koja nam se smiješe s tabloida. Ako se Slavkova godina ponovi, a Melichova Lekcija ne prihvati kao činjenica meni barem osim stida ostaje i nešto puno više i puno važnije.
Meni ostaje ljudskost.