Marin Jurjević: MEKSIKANAC U SPLITU

Marin Jurjević
Autor 18.7.2019. u 11:08

Marin Jurjević: MEKSIKANAC U SPLITU

foto Rec Min

Pa vama Meksiko nije ni do koljena!

U Split je napokon doputovao moj stari meksički prijatelj Héctor. Godinu dana bili smo cimeri u Ciudad de Méxicu u stanu gospođe Viktorije u samom središtu tog megalopolisa u predivnom kvartu Colonia Santa Maria la Ribera. Sada sjedimo uz more na terasi Procaffea u splitskom Špinutu opušteno ćakulajući uz pićence.

Héctor je očaran svime što vidi, nasmijan, znatiželjan i pričljiv ko da je pravi Dalmatinac. Što se toga tiče možda su nam oni najsličniji. Sinoć kasno navečer malo smo gledali televiziju pa je shvatio da je glavna politička tema u Hrvatskoj smjena, mješanje i pretumbavanje ministara u vladi. On je politiziran čovjek i sve ga to zanima pa stalno nešto zapitkuje.

“A tko je na vlasti u Hrvatskoj? Ljevica kao u Meksiku?”, pita me Héctor.

“A ne, nije…U Hrvatskoj ti je na vlasti jedna mješavina svega i svačega. Glavna je jedna stranka desnog centra koji mnogi smatraju pravom majkom svih desnica u Hrvatskoj. Oni sebe nazivaju demokršćanima iako je to upitno. Oni najduže vladaju Hrvatskom ali ne bi mogli vladati bez izdajnika s ljevice koji glasaju za njih i izdajničkih stranaka iz bivše lijeve koalicije koju su predvodili socijaldemokrati. Onda su tu još i nacionalne manjine, pa odmetnuti pojedinci sa svih strana i svašta drugo…Ma tko bi ti to sve objasnio, komplicirano je?!”

“Ha, ha, ha…Luđi ste od nas”, zaceni se moj meksički amigo. “A kako se zove ta vaša glavna desna stranka?”

“Ma nije ti to lako ni prevest a da shvatiš. Oni su više kao neki pokret koji se nazvao strankom ali nekako najbliže značenje njihovog imena bi bilo: Unión Democrática Croata.”

“Ay caramba!”, uzvikne Héctor a ljudi s drugih stolova počmu se polako okretati i sve više buljiti začuđeno u nas jer je moj bučni korpulentni amigo očito počeo privlačiti opću pažnju gotovo cijele terase.

“Ne viči Héctor, molim te”, potiho ću mu ja a on opet prasne u svoj nezaustavljivi smijeh.

“Unionisti su nekakvi zajedničari, komunitarci, komunisti…Ha ha ha…Pa kakva je to ta vaša desnica za majku Božju…za koju bi, sudeći po njenom imenu, u mom Meksiku svi mislili da se radi o nekakvoj komunističkoj stranci!?”

“Ajme, pusti me sad s tim svojim glupostima Héctor…Ovo je Hrvatska a ne Meksiko. Ko će tebi sad sve to objasniti? To su naše specifičnosti! Kompliciramo je to. Istina je da tamo ima puno bivših članova Komunističke partije, oni su je i osnovali. Čak je istina i to da ih je osnovao i da im je prvi predsjednik bio  jedan bivši komunistički general. Najmlađi Titov general. A oni su, kao, žestoki antikomunisti. Preskočimo sad to inače tek onda nećeš ništa moći shvatiti. Uglavnom trenutno je velika kriza njihove vlade i premijer upravo mijenja 5-6 ministara, ne znam ni ja koliko! Eto, to ti je onako najkraće.”

“Ha ha ha! A šta su uradili?”

“Svašta, uglavnom je pitanje sumnji u korumpiranost, neobjašnjivi problemi zgrtanja imovine, zemalja, parcela, kuća, roštilj-stanova, vikendica, čari-bari pretvorbe negrađevnih u građevne zone, pa onda abrakadabra kupovine za jeftine pare pa prodaje tih parcela za skupe pare, čudnovatih poslova sa sumnjivim privatnicima, firmama od jednog zaposlenog, off shore kompanije i sto drugih čuda…Svašta, ima tu svašta. Ma hrvatska posla!”

“E, pa onda ste kao i Meksiko, a tako ste mali. Krade se! Je li? Krade se!”

“Ma ništa to nije dokazano Héctor…Sve su to samo sumnje…Kod nas ti istrage traju trista godina. Sve pada u zastaru. A imovina ostaje onome tko ju je ćapio. Njihovoj djeci, unucima…Na kraju nitko od njih ne strada jedino, u najgorem slučaju, odu u hladovinu Parlamenta ili negdje gdje isto nije lose. Znaš ti kako to već ide. Ni vi niste loši u tome.”

“Znam, znam…Kako ne bih znao…Ali, por favor, daj mi neki vaš primjer. Svoje znam.”

“Pa evo..ovako. Recimo jedna ministrica je tri godine vozila auto a nije smjela. Istekla joj je dozvola. Jednostavno nije smjela bit u prometu niti na cesti a bila je. I ne samo da je bila na cesti i vozila bez važećeg dokumenta nego je došlo do saobraćajke u kojoj je stradala jedna djevojčica. Eto…Ona je poslije suzila i bilo joj je puno puno žao te curice i tako to. Čak joj je i donijela krunicu u bolnicu da joj bude lakše. Toliko je dobra! Ona je jedna puno fino i emotivno čeljade, zamalo je postala i europarlamentarka.”

“Aha, znači nju je predsjednik vlade mora odmah zamijenit jer je ona završila u zatvoru!”

“Ma nije…Ništa ti ne razumiješ amigo! Nju premijer nije tada smijenio niti je ona završila u zatvoru. On je nju tada branio. I to kako! Žestoko! Evo baš su jučer mediji objavili da je ona nevina, da ništa nije kriva i da je sve OK!”

“Mooolim !”…Raskolači oči Hector. “Dakle vozila je bez vozačke dozvole!”

“Ma je, rekao sam ti već. Tri godine je tako vozila. Nije joj dozvola više bila važeća. Istekla joj je a ona nije izvadila novu. Bidna, nije vidila da joj je dozvola istekla.”

“I bila je na cesti, u autu. Vozila je a nije smjela voziti i zgazila je curicu?! Dakle, da je ministrica poštovala zakon ona ne bi ni bila na cesti i onda curicu ne bi ni mogla udariti autom!?”

“Šta je tu nejasno Héctor? Sto puta sam ti već rekao. Da, tako je, baš tako!”

“I sud je nije osudio?”

“Nijeeee!”….ali si gluh?

“Ha ha ha…..Joj, kad ovo čuju naši poltičari…Svi će navalit u Hrvatsku. Pa vi ste pravi raj za vladajuće. Čak bi i kod nas istu sekundu ta gospođa ministrica dala ostavku i pobjegla od očiju javnosti. Što dalje.”

“Jesmo, Héctor, jesmo…Raj smo za vladajuće. Ali šta je sa ostalima?”

“A ostali nek se učlane u tu genijalnu stranku, Marin”, zajebantski će Héctor i opet padne u svoj iskreni gromoglasni smijeh.

“A neću ti niti spominjat da je u svom kućnom dvorištu našla Mercedes za kojeg se poslije utvrđivalo čiji je a čiji nije i odakle je i tko im ga je prodao ili nije prodao nego iznajmio  i pod kojim uvjetima i je li taj prodavač mercedesa dobio od ministrice neke poslove i svašta još, šta ja znam, ko bi sve to zapamtio!”

“Ahahaha ahahaha…ha”, počme se hvatati za trbuh i previjati od smijeha na svojoj stolici moj bivši meksički cimer.

Ja brzo zovnem konobara da platim piće i da što prije šmugnemo odavde jer mi je postalo totalno neugodno jer smo zaista postali predmet opće pažnje cijelog publikuma Procaffea. Ali Héctor na moje zaprepaštenje i za pegulu zapita: “Ima li ovdje možda sladoleda?”

“Ima, ima”, odgovorim ja nemoćno.

Jede Héctor svoga slaju i vidim da zbilja gušta. Općenito, sve mu je ovdje drago. Oduševljen je Splitom. Znam da ćemo poslije ponovo morati u staru grasku jezgru među zidine Dioklecijanove palače koja ga je toliko impresionirala. S razlogom, naravno. A inače, u meksičkim gimnazijskim udžbenicima iz povijesti za drugu godinu, nalazi se slika poznate replike Dioklecjanove palače tako da je Héctor odavno već čuo za nju kao i svaki drugi meksički završeni gimnazijalac. Na to sam, naravno, bio ponosan dok sam boravio u Meksiku a on je sada bio presretan što može šetati zbijenim kamenim kaletama unutar njenih zidina.

Héctor bi htio da mu sada pričam o svakom ministru pojedinačno ali ja mu objašnjavam da bi onda u Splitu morao ostati barem mjesec dana jer je ta priča predugačka i vjerojatno nema kraja.

“The NeverEnding Story”, zeza me Héctor…počinjući ispod glasa pjevušiti ovu poznatu pjesmu. “Bolje i to nego da sad  počne pjevati La Bambu”, mislim se ja. Ali vrag mi nije dao mira, jednostavno nisam mogao izdržati a da mu ipak ne citiram jedan desni hrvatski portal koji je sinoć objavio da je ista ta ministrica navodno nakon što je dobila “šup kartu” od strane premijera izjavila da se osjeća kao da je “silovana i ostavljena u blatu”. Kad sam mu to rekao opet sam očekivao eruptivnu reakciju njegovog latino karaktera, provalu nekontroliranog smijeha…. ali on samo zaprepašteno, gotovo žalosno raskolači oči i ostane nijem. “Uf”, pomislio sam, “Ovo nije dobro. Preugo Héctora poznajem, još od 1984. godine –  i ovo je prvi put u životu da sam video da je Héctor zanijemio, iskreno preneražen i gotovo skamenjen”.

“Hector! Hector!”, viknem pomalo panično i pun straha. “Héctor, Héctor…Zaboga što ti je Héctor!?”

A on se samo isto tako iznenada “odkameni”, trgne i reče mi vrlo čudnovatim glasom prepunim tjeskobe: “Marin, Marin….pa vama Meksiko nije ni do koljena!”

“Nitko Hrvatskoj nije ni do koljena što se tiče korupcije, lopovluka, olinjalog pravosuđa, varanja naroda, manipuliranja ljudima i legalizirane pljačke dragi moj amigo. Nitko, nažalost!”…odgovorim mu ja još sjetnijim glasom.

Marin Jurjević
Autor 18.7.2019. u 11:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija