NOVA JUGOSLAVIJA

Povezani članci

• Moralno zagađenje okoliša
• Vjekoslav Perica: POMIRENJE DO UMIROVLJENJA
• Ivica Puljak o rezultatima PISA istraživanja: “Zbog ovoga bih proglasio Dan žalosti”
• I BAN JELAČIĆ BI PODRŽAO PUPOVCA              
• Kordiću ne pakovati!
• JOŠ MALO O RADI

– Ne daj Bože da bi se više ulazilo u nečiju privatnost, posao, prisluškivalo se ili nekoga pratilo zbog toga što kritizira vlast, nekog od političara i nekog tko ima drukčije političko stajalište. Bože sačuvaj! U proteklom je razdoblju bilo puno toga, bilo je zloporaba i s tim se mora prekinuti – tvrdio je tada Tomislav Karamarko, a godina je 2000. i koalicija predvođena Ivicom Račanom preuzima vlast u zemlji. Stipe Mesić postaje predsjednik, a četrdesetogodišnji Karamarko šef njegova stožera zalaže se i objašnjava okupljenim novinarima kako se u Hrvatskoj “napokon mora stvoriti demokratsko ozračje u društvu, u državi, potpuni osjećaj slobode” jer kada se to ostvari, kada počne funkcionirati gospodarstvo, politika će, uvjeren je bio Karamarko, postati tercijarna pojava “kojom će se baviti netko koga to baš jako zanima”.

Novi predsjednik tih ga je dana imenovao svojim savjetnikom za nacionalnu sigurnost i predstojnikom krovne obavještajne službe UNS-a.

– U onom sam sustavu bio klero-nacionalist, nisam imao putovnicu. Međutim, u trenutku kad sam dobio svoju državu, nisam više vidio razloga da budem nekakav žestoki nacionalist. Što to znači? Moj sada ekstremni nacionalizam, ajmo ga tako nazvati, mogu prazniti jedino na način da se ekstremno borim za kvalitetu života. I ako volite Hrvatsku, onda vam nije svejedno kakva će ona biti! A ja mislim da može i treba biti bolja i od Švicarske – zaključio je Karamarko opsežan intervju novinaru Nedjeljne Dalmacije.

Prije točno šesnaest godina Tomislav Karamarko poručio je biračima ako vole Hrvatsku da im nije svejedno kakva će ona biti i vratio ih sve skupa – u Jugoslaviju. Njegov ekstremni nacionalizam očito se nije ispraznio kako je mislio već je duboko sakriven čekao svoju priliku i dočekao je nakon nepunih dvadeset godina. A kakva je Hrvatska danas govori nam upravo sloboda govora i čistke koje se provode u medijima, kako elektronskim, tako i u tiskanim. Sloboda o kojoj je govorio Tomislav Karamarko upravo je svedena na razinu Jugoslavije, sloboda u kojoj se istina, može kritizirati vlast ili političare i iskazivati drugačije političko stajalište – ali nemate gdje.

Bista Josipa Broza Tita tako je maknuta s Pantovčaka s razlogom da se ne ceri aktualnoj vlasti i predsjednici koji su iskopirali partijski sistem upravo Titove Jugoslavije. Vojska Partije, poslušnici i provodioci zamisli predsjednika HDZ-a imaju tako povlaštene kredite od dva posto, stanove u smiješnom najmu s pravom otkupa, visoke honorare i izdašna primanja, ishranu i smještaj po smiješnim naknadama kao i besplatni javni prijevoz, mogućnost rekvalifikacije i besplatnog školovanja, kao i besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje. Uz te i takve povlastice, tipične za socijalizam jugoslavenskog tipa, zastupnici i poslušnici Partije imaju i povlastice pri kupnji automobila, čudne legalizacije zemljišta prvih redova uz more i gradnju vikendica mehanizacijom vojske, te partijske knjižice koje im omogućavaju sve to u mreži koja svoje kadrove nagrađuje koncesijama uz more, objektima na plažama i besramno smiješno jeftinim poslovnim prostorima .

Kopiranjem bivšeg sustava SFRJ tako se umirovilo i beneficiralo ratne veterane omogućivši im aktivno sudjelovanje kako u političkom tako i u javnom i društvenom životu stavljajući ih na povlašteni položaj u društvu i samoj Partiji. Partija je tako postala hermetički zatvoren svijet za sebe koji egzistira pod prisilnim i radikalnim gušenjem medijskih sloboda i sloboda govora tipičnim za bivšu državu koja je imala slične metode i sličan represivni aparat kadroviranja provjerenih i partiji lojalnih ljudi koji se sustavno počeo infiltrirati u medije duboko u vladavini sada već bivšeg SDP-a.

Sistem vrijednosti Partije (bezrezevna poslušnost, odanost domovini i patriotizam) tako su postali sistemom vrijednosti i u samom društvu koje se paradoksalno u krvi borilo za državu koja će biti dijametralno suprotna Jugoslaviji, dakle demokratsku republiku u kojoj će vladati sloboda, kako ona medijska tako i svaka druga. Za tu slobodu ginuli su jednako i manjinski Srbi, Židovi i Muslimani kojima se danas ukidaju prava zagarantirana Ustavom. Veteranska populacija tako je, slična onoj Jugoslavenskoj stala uz Partiju koja joj garantira prosperitet u državi koja po matrici socijalističke republike gomila državni aparat, zapošljava podobne i nagrađuje lojalne.

Ne daj Bože da bi se više ulazilo u nečiju privatnost, posao, prisluškivalo se ili nekoga pratilo zbog toga što kritizira vlast, nekog od političara i nekog tko ima drukčije političko stajalište. Bože sačuvaj, grmio je Tomislav Karamarko kritizirajući staro boljševičko razmišljanje koje je njegovao Franjo Tuđman kadrovirajući upravo provjerene ljude iz redova saveza komunista u svoju novu stranku koja će se, dvadeset godina kasnije pretvoriti u kopiju Partije Jugoslavije.

I ako volite Hrvatsku, onda vam nije svejedno kakva će ona biti! A ja mislim da može i treba biti bolja i od Švicarske, govorio je Karamarko i pretvorio je u Švicarsku, pretvorio je u Jugoslaviju ali Švicarsku i Jugoslaviju za trećinu svojih građana u koje će spadati kadrovi Partije.

Osnovni problem ljubavi prema Hrvatskoj pokazat će se kao osnovnim problemom ljubavi prema Partiji koja jedina Hrvatskoj vraća dignitet kako onaj moraln, tako i onaj ekonomski. Osnovni problem ljubavi prema Hrvatskoj pretvorio se tako i u moralno pitanje ali i povijesno. Hrvati naime nisu u glavnini željeli da im zemlja ponovo nalikuje Jugoslaviji iz koje su se izvukli, dakle zemlja za podobne i zemlja za poslušne. Osnovni problem onog ostatka je sama egzistencija koja očito još uvijek nije dovoljno ugrožena da bi došlo do bilo kakve pobune no Partija igra i na kartu stida kod ostatka građanstva koje je duboko svjesno da je samo sebi krivo što je jednu Jugoslaviju zamijenilo drugom te opravdano i iz tog razloga šuti. Osnovni problem je i sama razlika od jedne do druge Jugoslavije koje nisu imale slične sisteme tako da se u onoj bivšoj moglo živjeti što u ovoj novoj nije slučaj. U novoj Jugoslaviji možete mirno umrijeti od gladi da nitko prstom ne mrdne na tu činjenicu.

Uvidjevši frapantne sličnosti sa represivnim modelom bivše Jugoslavije Partija se pobrinula da počne sa posvemašnjom „čistkom“ bilo kakvog oblika kolektivnog pamćenja i ubrzanim revidiranjem povijesti bivše Jugoslavije koja se provodi na svim razinama antikomunističkom propagandom i poveznicama sa fašističkom tvorevinom NDH uz blagoslov klera koji je imao i najveću štetu u tom vremenu. Fašizacija društva, a prateći europske trendove koji joj pogoduje, tako se provodi planski i smišljeno da bi se prikrila prva priroda vlasti preslikana iz bivše Jugoslavije, Partije koja vegetira upravo na prokušanim jugoslavenskim principima.

U Hrvatskoj “napokon mora se stvoriti demokratsko ozračje u društvu, u državi, potpuni osjećaj slobode” jer kada se to ostvari, kada počne funkcionirati gospodarstvo, politika će, uvjeren je bio Karamarko, postati tercijarna pojava “kojom će se baviti netko koga to baš jako zanima”.

Tako je govorio Tomislav Karamarko prije točno šesnaest godina, da bi nas sve uveo u novu Jugoslaviju, zemlju kojoj teče med i mlijeko za odabrane i za poslušne, zemlju u kojoj se branitelji nisu borili za slobodu i demokraciju već za novi partijski sistem gušenja iste, zemlju u kojoj se smjenjuju novinari i urednici, a onima najboljima uručuju otkazi (Boris Dežulović već godina dana), zemlju u kojoj nema drugog i drugačijeg mišljenja, a svi oni koji se smatraju ugroženima mogu otići iz nje, te na koncu zemlju iz koje odjekuju suze majki koje ispraćaju svoje sinove i kćeri u „gastrabajterstvo“ jer velika većina sebe ne vidi u takvoj zemlji u kojoj se permanentno guši svaka sloboda.

Ne daj Bože da bi se više ulazilo u nečiju privatnost, posao, prisluškivalo se ili nekoga pratilo zbog toga što kritizira vlast, nekog od političara i nekog tko ima drukčije političko stajalište. Bože sačuvaj, govorio je Tomislav Karamarko i uveo nas u novu Jugoslaviju u kojoj istina možeš kritizirati vlast, nekog od političara ili imati drugačije političko stajalište – ali nemaš gdje.

Jedini problem pokazat će se budućnost.

Svoj sada ekstremni nacionalizam, ajmo ga tako nazvati, mogu prazniti jedino na način da se ekstremno borim za kvalitetu života. I ako volite Hrvatsku, onda vam nije svejedno kakva će ona biti, govorio je Tomislav i svoj ekstremni nacionalizam pretvorio u osnovni postulat nove Jugoslavije.

Problem je naravno budućnost koja je u pravilu povijest koja se ponavlja.

Ako niste zaboravili upravo je nacionalizam presudio bivšoj Jugoslaviji.