Olivera, oca mu jebem, da mu jebem

Ivo Anić
Autor 28.10.2017. u 11:45

Olivera, oca mu jebem, da mu jebem

Foto: Pixsell

Što se dogodilo, gdje je pošlo ukrivo, tko je zajebo stvar, đavo će znati – razmišljao je Atif dok je vozio autobus raskliman i star prema stanici na Sućidru, đavo je odnio, stanici pravo na pravcu gdje djeca iz obližnjih škola prelaze cestu. Grozio se Atif te djece, pa tko je vidio da djeca nako prelaze cestu, tko je vidio da je škola, oca joj jebem, dopustila da djeca prelaze cestu nako, bez zebre oca joj jebem zebrastog.

Što se dogodilo, gdje je pošlo ukrivo, tko je zajebo stvar, đavo će znati – razmišljao je Atif dok je uz ‘ladan burek „tuko“ svoju zadnju turu taj dan i proklinj’o oca i mater onom tko ga zasjedne za taj volan, oca mu jebem.

A nema otad trinaest bajrama da mu upravo taj otac, Muharem se zvao, nije savjetov’o, sinko, odmakni se od ove mahale, ništa dobra tu nećeš vidjeti niti naučiti, izuči škole sinko i ajde u bijeli svijet, bijeli svijet, oca mu jebem, ponavljao je u sebi Atif dok su jata školaraca ulazila u autobus bučno, bučno da nemere bučnije biti, a ova kukavelj penzionerska stisla se i vise ko kijameti, ćaću im penzionerskog jebem, da ga jebem!

I stao Atif i ne vjeruje rođenim očima što se pred njim događa i jebe Atif oca i majku ali zalud, na žili kucavici grada netko mudar se dosjetio da označi parkirna mjesta i ovo jada od tri trake suzi u jednu, i stao Atif pred mješalicom što je uparkir’o Semir da „skokne“ po cigare i jebem ti sunce kalaisano samo što ne izusti kad se ono nad Atifom ukaza duh sveti u oblaku dima i nad ćenifom i Atif shvati da sve u ovom životu kurac je, da cijeli ovaj život kurac je, da parkirna mjesta koja to nisu, a sjebat će grad ionako sjeban kurac su, da on to živi, a ne živi, da sve u čemu on živi kurac je, od gradonačelnika debila, do stranke na vlasti, oca joj jebem glupog, do infrastrukture jebem joj oca i mater, do one budale koja se dosjetila da umjesto garaža lijepo dvije trake odjebe i napravi parkirna mjesta.

Parkirna mjesta!

Što se dogodilo, gdje je pošlo ukrivo, tko je zajebo stvar, đavo će znati – razmišljao je Atif dok je vozio autobus raskliman i star prema stanici na Sućidru, đavo je odnio, stanici pravo na pravcu gdje djeca iz obližnjih škola prelaze cestu.

U autobus koji je čekao da momak iz fiat punta kupi cigarete, i još nazove curu jel doma, ili se jebe s kim, ušao je izbrijani, dobro ugojeni hrvatski branitelj i na Atifa potegao pištolj.  „Jebem ti majku balijo, vozi!“, a Atif je samo ostavio autobus i izašao na cestu.

Pored Atifa su prolazili ljudi i jebali mu oca i majku.

Sve što je u životu znao bilo je voziti autobus.

I vozio ga je Atif kada mu je oficir repetirao pištolj i sjeo na mjesto suvozača. Vozio je Atif autobus i slušao kako mu putnici mole, zazivaju majku, oca, a pred školom gdje bi ih iskrcao i majke i sestre i zvonilo je to sve u ušima Atifa i ona škola pred koju je iskrcao djecu, ništa stariju od ove pred koju je iskrcao ovu.

Srebrenica.

Majku mu jebem i životu, rekao je Atif i repetirao pištolj nasred Vukovarske ulice, danas pretvorene voljom neke budale u parkirna mjesta sa strane da pošten čovjek ne može sa autobusom prijeći, oca mu jebem i autobusu.

Sina su mu odveli u istom takvom autobusu.

Znao je da je u školi, čuo je Atif kako svira harmonika.  A oca joj jebem i harmoniki, kupio mu je Atif da svira što ljudi vole. A on svir’o Olivera. Olivera mater mu jebem, Oprosti mi pape, kuduz je sviro, i kad su ga u školi među hajvanima satjerali uzeli su mu harmoniku i onaj što mu je pukovnik donio uniformu novu, što ga je izveo iz škole i natjero da svira, sviraj mater ti jebem balijo, a on budala, Olivera na harmoniku..

I suza više nije bilo u Atifa.

Sve su suze nestale taj dan.

Kada je dotjerao autobus sa onih trideset nevoljnika i čuo harmoniku svoga sina i miris baruta i vrisku iz škole onih koji nikada zoru dočekati neće,  i viku pijanih vojnika kojima su dovezli čiste uniforme da nastave ubijati, i onog koji mu je sinu repetirao pištolj u glavu, da što svira takvo smeće?

A bio je bajram, procvao je behar i majka je pekla ‘urmašice, bilo je vrijeme kada su ljudi bili ljudi.

Atif je svom sinu nadjenuo ime Mirza, po Mirzi Delibašiću, da bude čovjek kakav je bio Mirza.

I prolazilo je vrijeme u mahali, Mirza je rastao i bio na ponos svom ocu, ali Mirza je volio Olivera, jebem mu oca i mater, divanio bi Atif.

Olivera?

Olivera, pizda mu materina i Oliveru!

Kako uz Halida možeš svirat Olivera?, vikao bi Atif na svog sina, a uzimao je sve što bi mu ovaj skrušeno jutrom donio iz kafane. Uzeo bi Atif i opsovao, Boga, Alaha i Olivera!

A Mirza je nastavio po svom.

Svaku dženazu, svaki ujrum on bi svirao Olivera. K’o za inat. U Sarajevu, Mostaru, Srebrenici.

K’o za inat.

I taj dan, Atif je  dovezo novu „turu“ pred školu u Srebrenici.

Iz škole su čuli jauci, rafali i tada muk.

U tom muku parkiravši autobus Atif je pokušao razabrati bilo što, dok su sa strane punili jame sa onima ubijenim iz škole koje su nosili kao goveda zaklana u mesnicu.

„Atife!!“

Uzvikuno je mladi vojnik krvavih čizama i krvave uniforme. Kao mesar čekao je da Atif preuzme polutke, meso umotano u foliju.

„Atife?“

Bilo je ljeto.

Srebrenica je mala mahala i brzo se pročuje tko rasteže harmoniku, a da je ćeif!

Mirza još nije navršio dvadeset godina, a harmoniku je znao svirat da je cijela Čaršija samo o njemu govorila. A Atif je sina tu i tamo odgovarao, izuči sine škole, jebo harmonikaše, jebo to sve!

I čuo je Atif harmoniku iz škole.

I čuo je Atif kad je utihnula.

Vikali su pijani vojnici sviraj nam „Marš na Drini“, a Mirza je zasvirao Olivera.

I čuo je Mirza rafal koji je presjekao noć, vidio je školu i djecu u toj školi koju su ubijali pred pločom, u njihovom razredu.

I srce Atifu nije puklo tu noć, kada su djecu ubijali, a on ih je dovezao, još im dao čokolade.

I kakvo je to srce da ne prepukne od tog svog užasa?

Kakvo je to srce koje stoji za volanom i sluša Olivera dok mu sina izvode i ubiju?

Kakvo je to srce?

Izašao je Atif iz autobusa i stao pred preneraženu djecu, one koji su čekali da ih Atif odveze do škole, da im objasni zašto u vremenu ovom nemaju puta, da se ustanu pet minuta prije do nastave, u ovom nakaradnom gradu, sa nakaradom od gradonačelnika, sa nakarodom od svih vas koji niste spasili Atifa, nabijem vas na kurac sve..

Što se dogodilo, gdje je pošlo ukrivo, tko je zajebo stvar, đavo će znati – razmišljao je Atif dok je vozio autobus raskliman i star prema stanici na Sućidru, đavo je odnio, stanici pravo na pravcu gdje djeca iz obližnjih škola prelaze cestu. Grozio se Atif te djece, pa tko je vidio da djeca nako prelaze cestu, tko je vidio da je škola, oca joj jebem, dopustila da djeca prelaze cestu nako, bez zebre oca joj jebem zebrastog.

Oca joj jebem zebrastog. Da joj oca jebem zebrastog!

Što se dogodilo, gdje je pošlo ukrivo, tko je zajeb’o stvar, đavo će znati – razmišljao je Atif dok je vozio autobus raskliman i star prema stanici na Sućidru, đavo je odnio, stanici pravo na pravcu gdje djeca iz obližnjih škola prelaze cestu.

Grozio se Atif te djece, pa tko je vidio da djeca nako prelaze cestu, tko je vidio da je škola, oca joj jebem, dopustila da djeca prelaze cestu nako, bez zebre oca joj jebem zebrastog.

A djeca su to.

Šta oni znaju kako mali Mirza uđe u mahalu pa zasvira Olivera,

Olivera oca mu jebem, da mu jebem..

Ivo Anić
Autor 28.10.2017. u 11:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija