PRIMATI

Ivo Anić
Autor 15.10.2015. u 11:15

Izdvajamo

  • Od nekuda se početi mora. Svaka bolest završava sa početkom prihvaćanja iste, ako je to početak i za sve nas nadam se da će se stvari mijenjati na bolje. Ako je to početak mene drugačijega, mene aktivista i mene pobunjenika protiv bolesti današnjice evolucija je to, primati to najbolje znaju jer su se i oni jednom dignuli na noge i pružili ruke. Ni desnu ni lijevu već obje, obje i tako napravili prvi korak uspostavljajući ravnotežu. Tako je od primata nastala vrsta, a od vrste je tako nastala civilizacija.

Povezani članci

PRIMATI

Pivo je oporo i gorko, crno. A Split?  Split, shvatili ste, nije onih par stotina, hiljada, koliko li i čega već orangutana što obitavaju na društvenim mrežama, što su vulkanskom mržnjom natjerali sociologe i učene ljude da se nakon dvadeset godina njegovanja kulture mržnje znanstveno upitaju odakle toliko mržnje u tim mladim ljudima.

Divan je ovo grad, krasni ste vi ljudi, takva povijest i takva civilizacija rijetko se sreće na tako malom prostoru, grad koji je prozračan, europski širok i otvoren. Starost grada umiva mu šarena mladost pa se sve nekako stapa u dobroj hrani i odličnom vinu u jednu cjelinu, jedan doživljaj. Djevojke, pitam i namigujem.

Ah djevojke, dugonoge, a kako se samo nose, najnovija moda s puno ukusa, temperamenta i stila, zavidim vam na djevojkama zbilja ste blagoslovljeni. Smijemo se, mladi su obojica i razumijemo se, Mohammad nosi prozračnu lanenu košulju i prati svoj profil na Facebooku, Rayad je tiši i ozbiljniji, naručujem pivo i za njih dvojicu mineralnu. Godinama već poznajem njihovu kulturu i običaje i sasvim mi je normalno da ni u klubovima ne piju alkohol, da ne jedu svinjetinu i da su odmjereni, racionalni i postojani u svojoj vjeri, svojim običajima. Prije dvije godine tražio sam ih po Plitvicama kada su nestali na svakodnevnu molitvu, danas bih na neki način želio da im se pridružim. Moja vjera nije tako duboka i moja iskušenja su po mjeri čovjeka današnjice, od početka ih duboko poštujem radi dosljednosti.

Ne razgovaramo o politici ali ni o poslu, zanima ih kako se mladost njihovih godina provodi u Splitu, zanima ih kultura i znamenitosti, Rayad bi volio obići nekoliko muzeja, a ja strepim, strepim od jutra da će razgovor skrenuti u aktualne teme i da ću morati objašnjavati aktualnu izbjegličku krizu. Nijedan transparent, nijedna boca, nijedan Molotovljev koktel, nijedna petarda, nijedna ručna bomba, nijedan mrtav, nijedan ranjen ali taj primat s Marmontove mogao ih je zabrinuti ali srećom ipak nije, povjerenje u mene i grad koji su zavoljeli i kojem se vraćaju jače je od sporadičnih slučajeva primitivizma. I euri naravno jer odijelo čini čovjeka, barem primatima, a Mohammad i Rayad imaju skupe ručne satove i košulje s potpisom. Mohammad i Rayad ne nose srećom plastične kese preko ramena i uplakanu djecu u naručju, Mohammad i Rayad imaju blagi izraz lica ljudi na odmoru, nikako onaj očajan i izgubljen kakav vidimo na televiziji. Obojica znaju što se događa i puni su poštovanja prema Hrvatskoj, načinu na koji je prihvatila ljude njihove vjere, obojica su mladi i ne brine ih politika što je i normalno, njihovih godina nije brinula ni mene, ono što njih ne brine, a mene brine njihova je sigurnost u mom gradu za koju se osjećam na neki način odgovornim.

Mohammad uz račun ima običaj ostaviti deset do dvadeset eura napojnice konobarima i ovi to znaju, a ja znam tko su oni i ne bi me čudilo da je netko među njima autor rasističkih pamfleta koji kruže internetom ili administrator stranice koja je osvanula na mreži i danas kruži po portalima, izbjeglice dolaze od prije mjesec i nešto više u Hrvatsku, a Facebook grupa „Islamisti nisu dobrodošli u Hrvatsku – Pokret za slobodu“ objavila je jučer sramotne fotografije s natpisom “Split protiv islamističkih ‘izbjeglica’”. Na portalima nisu odoljeli ni mnogi takozvani splitski intelektualci, koji su se najprije cijeli mjesec upinjali dokazati kako portreti primata s Marmontove nisu prava slika Splita, i kako Split nije grad – slučaj da bi već kroz nekoliko dana mijenjali mišljenja suočeni s brojem izbjeglica, provalom mržnje i zlokobnim, prijetećim komentarima na njihove tekstove.

12007301_852075398233248_905715383_n (1)

Uz to,  na dnu Marmontove ulice osvanuo je nepismen natpis “Islamist refugeest are not welcome” koji je istina brzo prebrisan ali je ostao u memoriji, pogotovo mladih ljudi kivnih što nemaju posla ni budućnosti pa im je rasistička mržnja idealan ventil za dokolicu i gubljenje vremena na internetu.

Konobari komentiraju glasno kako im treba polomiti noge, a ne dovoditi ih u Hrvatsku. Što ako je netko među njima terorist, ako postavi bombu, tko će iduće sezone nama doći na Jadran?, lamentiraju gledajući aktualne vijesti. Srećom Mohammad i Rayad ne znaju još dobro hrvatski, voljeli bi da im prevedem novosti, a ja s neskrivenim ponosom govorim o dočeku i spremnosti za izbjeglice u kampovima, nema bodljikavih žica ni policije u punoj ratnoj spremi, danas sam možda još tek tamo od 1991. ponovo ponosan na svoju domovinu i divim se tom neobičnom osjećaju kojeg odavno nisam imao još mislim od uniforme. Pivo je oporo i gorko, crno. A Split?  Split, shvatili ste, nije onih par stotina, hiljada, koliko li i čega već orangutana što obitavaju na društvenim mrežama, što su vulkanskom mržnjom natjerali sociologe i učene ljude da se nakon dvadeset godina njegovanja kulture mržnje znanstveno upitaju odakle toliko mržnje u tim mladim ljudima. Split je inače poluotok mira, ljubavi, suživota, radosti i prijateljstva, gay-friendly, Jew-friendly, Serb-friendly, furešt-friendly, svakoga đavla friendly. Samo što se to jebiga ne vidi. Ustrčali se konobari i kuhari ljetos na catteringe ogromnom kruzeru sa zamislite swingerima da ni jednom od njih napamet palo nije da jebu majku dok su se saginjali po eure osim kada su došli kući i prepričavali viđene grozote na društvenim mrežama. Uprle se učene glave u zgražanju nad toliko jada, pa tko je to odgojio? Mi sigurno nismo. Došli Srbi pička im materina i odgajali nam djecu prošlih dvadeset godina.

Ustajem i donosim im na šank račun, napojnicu ostavljam namjerno sa strane. Htio sam im sasuti u lice sve, koliko je ovo postao jedan jadan, primitivan i zatucan grad, koliko smo prokleto licemjerni i hermetički zatvoreni u svoju glupost i napuhanu veličinu bez ikakvog temelja, htio sam im sasuti u lice da su jadni i mali, da savijene kičme guzice ljube za šaku eura usrane „manče“, a u sebi im jebu mater tako bogatima, tako sposobnima da iz Kine, iz jebenog Japana, jebene Tunguzije mogu putovati čak do Splita, do njihovog usranog restorana gdje će ih dočekati ljubazno i nasmiješeno osoblje koje će im pljunuti u omlet, a zatim se pokloniti do poda kada im ostave znak zahvale, znak da su sretni što su upoznali tako simpatične i gostoljubive primate.

antiimigranti

Htio sam im kazati da su isti i prema pederima s Pridea i prema crncima i prema izbjeglicama jer drugačije ne znaju, jer su sjebani svojim životom i svojim poslom koji rade preko kurca jer im škola bila mrska, jer su učitelji bili nepopustljivi, jer im šefovi u firmama u kojima su radili nisu tolerirali da spavaju već da rade, jer im život nije dao šansu, jer im Liverpool opet primio gol u devedesetoj, a eto iz nekog meni neobjašnjivog razloga – nisam. Nisam jer spadam u onih dvjesto tisuća mirnih, pristojnih, toplih i dragih Splićana što su danas zaključani u svojim kavezima gledali Vijesti iz kulture i izbjegavali ulaziti u diskusije po društvenim mrežama s primitivcima. Spadam u onu tihu gomilu koja od straha ne smije zucnuti već dvadeset godina i spadam među one koji se ne usuđuju doslovno ništa poduzeti, ništa dok im grad, život i vrijeme koje su na ovoj planeti zaposjedaju primati.

Spadam u one koji vide grafite, plakate i letke mržnje, kukaste križeve i ušate samoglasnike na Dioklecijanovim zidinama, fašiste s desnice i šupke s ljevice, debele šovene iz Biskupske palače i njihov mladi, moderni i liberalni jugend, ustaše na Poljudu, gradonačelnika koji otkriva ustaške spomenike i šačicu od par stotina tisuća bjegunaca iz mlađeg kamenog doba i naravno logičan slijed evolucije od primata – u malo većeg primata. Spadam u toliko tolerantne ljude po tom pitanju da mirne duše mogu kazati da se slažem sa svim jer svojom šutnjom prihvaćam stavove većine, prihvaćam i iako nisam bacio kamen prvi nisam im ni razbucao dinamitom gomilu jer lakše je, međutim, vjerovati da su ti drugi krivi. Lakše je omražen mrziti. Cijeli je svijet onda ravna ploča, a ti u sredini, u vlastitoj mržnji sam, omražen i zadovoljan. Lakše je mrziti nego pružiti ruku, lakše je baciti kamen nego podijeliti krvavo zarađen kruh, kamen ne košta ništa, lakše je mrziti u gomili nego gomilu natjerati da danas umjesto udobnosti televizora i nick – namea na društvenoj mreži na kojoj siješ mržnju, prikuplja namirnice i odjeću za te nesretne ljude. Jebiga lakše je bacati kamenje i vitlati toljagom nego okrečiti bolnicu volonterski ili djeci na neonatologiji donijeti toplo pecivo i dovesti im klauna, lakše je da ga jebeš urlati na stadionu u gomili nego sam uzeti za ruku beskućnika i odvesti ga na jedan pošten obrok. Sramota me što spadam u većinu koja iz svoje udobnosti i svog hedonizma ne poduzima ništa već se samo zgraža da bi potom promijenila program na omiljeni sitcom. Iz tog razloga nisam rekao ništa.

Nasmijao sam se primatima koji su u kuhinji urlali turčine napuši se kurčine, a onda sam samo mirno platio račun i okrenuo se prema Mohammadu i Rayadu koji su promatrali dvije prekrasne djevojke kako prelaze ulicu. Mahnuli su mi i puni povjerenja pitali me gdje idemo sada, kuda nas misliš odvesti dobri naš i dragi prijatelju. Nasmijao sam se i bilo mi je toplo oko srca, jedan konobar, malo istina drugačiji pokazao im je drugačiji Split, onaj Split koji nije izgubio ni dostojanstvo ni ljepotu, onaj koji je učinio da obojica zavole moj grad, a samim tim i ljude u njemu i možda je to početak. Od nekuda se početi mora. Svaka bolest završava sa početkom prihvaćanja iste, ako je to početak i za sve nas nadam se da će se stvari mijenjati na bolje. Ako je to početak mene drugačijega, mene aktivista i mene pobunjenika protiv bolesti današnjice evolucija je to, primati to najbolje znaju jer su se i oni jednom dignuli na noge i pružili ruke. Ni desnu ni lijevu već obje, obje i tako napravili prvi korak uspostavljajući ravnotežu. Tako je od primata nastala vrsta, a od vrste je tako nastala civilizacija.

Ivo Anić
Autor 15.10.2015. u 11:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija