Sjaj i bijeda ustaškog Splita

Boris Dežulović
Autor 30.12.2019. u 12:04

Sjaj i bijeda ustaškog Splita

Za Drugog svjetskog rata u cijelom Splitu i okolici ustaša nije bilo ni za rođendan u McDonald’su. Pa ipak, ako se splitske ustaše već htjelo počastiti spomenikom – a htjelo se – i ako je jedan bubuljičavi adolfescent najbolje što je dao ustaški Split, onda je možda bolje odustati i ne sramotiti slavnu povijest

Splitski gradonačelnik Andro fetivi Krstulović rečeni Opara na posljednjoj je sjednici Gradskog vijeća prihvatio prijedlog mladog vijećnika Martina Pauka za podizanje spomenika ustaškom gerilcu Frani Tenti, splitskom adolfescentu koji je – stoji u obrazloženju – 1947. s kamaradima na Marjanu, Udbi pred nosom, podigao hrvatsku zastavu, pa pod nerazjašnjenim okolnostima umro na izdržavanju robije u Lepoglavi. Na koncu veličanstvenog projekta historijske revizije, sedamdeset godina kasnije Tente je, eto, pretvoren u simbol hrvatskog Splita, nacionalnog velikomučenika i mitsku figuru splitske povijesti.

Krenemo li, međutim, s tog slučaja skidati još svježe naslage mita i legende, i oljuštiti ga do prve suhe činjenice, vrlo brzo doći ćemo do močvarnog sloja koji teško može nositi jedan tako veličanstveni spomenik.

Frane Tente rođen je 2. travnja 1928. i imao je jedva šesnaest godina kad se 1944., nedugo nakon kapitulacije Italije i ulaska Nijemaca u grad, kao učenik četvrtog razreda Realne gimnazije upisao u Ustašku mladež. U to vrijeme, zanimat će vas možda, dvanaest i pol hiljada Splićana već je bilo u partizanima – gdje će ih poginuti tisuću i pol – dok ih je u Narodnooslobodilački pokret u gradu uključeno čak petnaest hiljada. U jednom pak dnevnom izvještaju Ustaška nadzorna služba javlja kako istih tih dana 1944. ‘ustaški pokret u Splitu imade svega oko pedeset pripadnika i simpatizera, a Ustaška mladež oko pedeset muških i ženskih pripadnika’. Valja na ovom mjestu podsjetiti kako se u isto vrijeme Splitom šepuri tek nešto manje, točnije četrdeset pet četnika.

Nekoliko mjeseci kasnije partizani ulaze u Split, a golobradi Frane Tente – sad već ustaški jurišnik – bježi u Zagreb, gdje se u svibnju 1945. priključuje dugačkim kolonama ustaša i domobrana u povlačenju prema Bleiburgu. Partizani su ga zarobili negdje kraj Dravograda i poslali u logor u Bjelovaru, odakle je uskoro pušten na slobodu.

Frane se nakon toga vraća u Split, gdje najnormalnije nastavlja školovanje i upisuje peti razred Klasične gimnazije. U školi se, međutim, opet okružuje i druži s reakcionarnom mladeži – među kojima su, eto malo zabave u ta zla vremena, neki A. Krstulović, Ante Tomić i stanoviti Markovina – s kojima planira protudržavne diverzije. U srpnju 1946. uhvaćen je tako u ispisivanju protudržavnih parola i raspačavanju ustaških letaka, ali je nakon ispitivanja u prostorijama Odjeljenja Udbe za grad Split ipak pušten na slobodu.

Ni mjesec dana kasnije, u kolovozu 1946., Tente je ponovno uhapšen, ovog puta zbog crtanja portreta Ante Pavelića i velikog slova U, što su u dvorištu Klasične gimnazije osvanuli na Poglavnikov imendan 13. lipnja. Frane je priznao djelo, ali nakon što je pokazao ‘kajanje zbog svega’ – potpisavši kako je, ‘ukoliko bi se ubuduće otkrilo da i najmanje radi protiv države, spreman snositi najveću kaznu’ – ponovno je pušten na slobodu.

Sad već punoljetni Frane u jesen te 1946. najnormalnije je upisao šesti razred Klasične gimnazije, ali kajanje ga nije predugo držalo. U školi se povezao s grupom okupljenom oko starijeg učenika Frane Bettinija – ambiciozno nazvanom Hrvatski oslobodilački pokret – sa zadatkom vrbovanja novih članova. U svibnju 1947. cijela grupa, njih dvanaest, uhapšena je zbog protudržavnih aktivnosti, od ispisivanja parola na javnim mjestima, raspačavanja propagandnih materijala i poziva na pobunu, te famozne ustaške zastave na Marjanu, podignute 10. travnja te godine, na šestu obljetnicu uspostave NDH.

U čuvenoj ‘akciji zastava’ Tente, međutim, uopće nije sudjelovao: zbog nje su optuženi i osuđeni Frane Bettini i još dvojica. Kao posljednji optuženi i najmlađi u grupi, Frane Tente se, razumljivo, ovaj put ipak nije izvukao: na najmanju kaznu od svih – tri godine robije s prisilnim radom – osuđen je zbog svojevrsnog kršenja ‘uvjetne kazne’, onih dakle dijeljenja ustaških letaka i Poglavnikova portreta. U sudskom spisu ostala je tako kao zanimljiv kuriozitet zabilježena njegova olakotna okolnost: tri puta hapšen zbog ustaških provokacija, mladi je blajburški zarobljenik bio, naime, ‘ranije nekažnjavan’. Nakon presude odveden je u Šibenik, pa u kaznionicu Lepoglava, gdje je te zime, 8. studenoga 1948., u dvadeset prvoj godini i umro, službeno od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’.

I to je sve. Mučna jedna i tragična, mala, kratka i glupa hrvatska sudbina. Ništa manje, ali teško i išta više.

Rezimirajmo, uostalom, tu sudbinu. Frane je bio golobradi gimnazijalac kojemu se – u godinama kad golobradim klincima svakakve pizdarije padaju na pamet – učinilo odličnom idejom usred partizanskog grada upisati u ustaše: stroga nova komunistička vlast na koncu ga je pokupila negdje oko Bleiburga i kao maloljetnika pustila kući. Onda se Frani učinilo odličnom idejom usred netom oslobođenog i gotovo stopostotnog partizanskog grada dijeliti ustaške letke: stroga nova vlast ukorila ga je i opet kao maloljetnika pustila kući. Onda se Frani učinilo odličnom idejom usred partizanskog grada crtati Poglavnikov portret: stroga nova vlast ga je posljednji put upozorila i kao maloljetnika po treći put pustila kući.

Onda je balavac napunio osamnaest, pa mu se učinilo odličnom idejom usred partizanskog grada pridružiti Hrvatskom oslobodilačkom pokretu i s desetak mladih jurišnika rušiti državu. I stroga nova vlast – ovako posloženo, prilično razumljivo – konačno ga je poslala na sud.

Bez ikakvih ambicija da budem advokat poslijeratnim jugoslavenskim vlastima – za mladež-ludež kojoj u nježnim godinama svakakve pizdarije padaju na kratku pamet uvijek imam viška razumijevanja – u to vrijeme, svega dvije godine poslije završetka najkrvavijeg rata u cjelokupnoj povijesti čovječanstva, golobradi nacist ne bi se ništa bolje proveo baš nigdje u oslobođenoj Europi. Iz očitih razloga na ovom mjestu neću ni spominjati što bi se pak dogodilo, recimo, golobradom nekom splitskom Srbinu zarobljenom u Oluji: bi li u demokratskoj Hrvatskoj ikad uopće stigao do Splita šarati tamo četničke parole i portrete Draže Mihailovića, a kamoli osnivati Srpski oslobodilački pokret? Nekako slutim – ispravite me ako griješim – da bi mu slabo prošla obrana kako je Split 1944. bio gotovo jednako četnički koliko i ustaški.

Sedamdeset godina kasnije, međutim, srednjoškolski mamlaz što je po gradu bacao letke i šarao zidove postao je mitska, brončana figura slavne povijesti hrvatskog Splita. Za potrebe takve historijske legende, široke mu je ruke na koncu pripisana i akcija podizanja ustaške zastave, iako zbog toga niti je suđen, niti je s tim ikakve veze imao.

Po duši govoreći, HDZ-ova gradska vlast na čelu s poteštatom Oparom i nije imala bog zna kakav izbor: za Drugog svjetskog rata u cijelom Splitu i okolici ustaša, kako smo vidjeli, nije bilo ni za rođendan u McDonald’su. Pa ipak, ako se splitske ustaše već htjelo počastiti spomenikom – a htjelo se, jer bi u protivnom jači kandidat za splitskog martira bio već i likvidirani ozbiljniji nacistički kolaboracionist Vojko Krstulović rečeni Švora, samo da, avaj, nije bio HSS-ovac – i ako je jedan bubuljičavi adolfescent najbolje što je dao ustaški Split, onda je možda bolje odustati i ne sramotiti slavnu povijest.

Ukoliko je, naime, Split zaista htio vratiti svoj historijski dug veličanstvenoj NDH, bolje bi i dostojnije bilo, a svakako poštenije, umjesto jednog nejasno stradalog balavca spomenikom kanonizirati nekog istinskog hrvatskog stradalnika primjerenog formata poput, napamet govorim, Vjekoslava Maksa Luburića. Ili – tradicionalni ustaški Split valjda toliko zaslužuje – samog Poglavnika Antu Pavelića.

Ovako, kanonizacija jednog balavog nacističkog mamlaza ne ostaje samo tužna i jadna mjera ustaškog Splita 1944.: još je to tužnija i jadnija mjera ustaškog Splita 2019., u kojemu je ozbiljni kolaboracionist Krstulović, avaj, HDZ-ovac, pa su mu ustaške ikone balavi mamlazi poput Martina Pauka.

Slavni ustaški Split, jebiga, to nije zaslužio.

portalnovosti.com

Boris Dežulović
Autor 30.12.2019. u 12:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija