Svi njegovi ljudi

Povezani članci

• Sto dana, a kao da su prošle godine
• Glupa Hrvatska
• Goli Francuz, popišulje i srebroljupci
• Koliko gadosti?
• Radomir Lazić: Misli pozitivno!
• AUSCHWITZ I SREBRENICA

Svinjac zvan „Hrvatsko sudstvo“ i svinjac zvan „Duševne boli protiv Ferala“ tako se nastavlja iako je taj list i njegovi urednici blago pokojan već više od petnaest godina. Praksa koja se u Hrvatskoj nastavlja protiv Ferala ne da vremenom nije minula gašenjem istog, već je očito dobila novi, snažni zamah činjenicom da su još neki novinari Ferala – živi.

Piše: Ivo Anić

„Bila jednom dva svinjčeta. Prvo svinjče nazvat ćemo Joško, a drugo se može zvati Robert. Svinjče Joško i svinjče Robert našli su se jednog vrelog ljetnog popodneva u nekom od popularnih pojilišta, srdačno se pozdravili, mahnuli jedan drugome zarolanim repićima, naručili po štrucu trulog kruha i par užeglih kora od dinje, također i osvježavajući napoj s ledom te se upustili u živahnu diskusiju. Svinjče Joško u jednome je trenutku uključilo diktafon i svinjčetu Robertu postavilo pitanje: ‘A što kažete kolega na objede da ste radili u moralnom svinjcu?’ Svinjče Robert je na to, elegantno šljapnuvši po blatu, odmahnuo lijevim papkom i s indignacijom zaroktalo: ‘Gluposti kolega. To su sve apsolutne izmišljotine.“ /

Zbog navedenog pasusa u kolumni „Dva svinjčeta“ za tjednik „Novosti“ Viktor Ivančić treba isplatiti kaznu od 9333,20 kuna Robertu Pauletiću, gore navedenom svinjčetu, koji se našao duševno ozlijeđen, psihološki povrijeđen, narušena ugleda i zdravlja koje bi taj novčani iznos trebao kompenzirati. Bivšem zamjeniku turizma zasmetao je članak objavljen u srpnju 2016. godine iz kojeg je izvadio sporne detalje, no Pauletić nije našao za shodno da pobije Ivančića koji u spornom članku kaže kako je Pauletić osoba koja se služila novinarstvom da bi počinila zločin. Pauletić nije bio novinar, već pripadnik streljačkog stroja, te je unesrećio velik broj ljudi objavljujući lažne spiskove neprijatelja, zbog čega su prozvani snosili drastične posljedice.

Po Ivančićevu mišljenju, takav „smisao novinarstva“ koji je Pauletić upražnjavao u „ST – tjedniku“ predstavlja moralno, profesionalno i ljudsko dno. Robert Pauletić, ponovimo, nije „duševno obolio“ zbog podataka koje je iznio Ivančić, niti je osjetio moralnu i bilo kakvu duševnu grižnju zbog tisuća ljudi koji su snosili ozbiljne posljedice zbog njegova rada, već ga je uvrijedila metafora njega kao svinjčeta što mu je u konačnici priskrbilo nepravomoćnu presudu. Tim činom Robert Pauletić ponovo je dotakao moralno, profesionalno i ljudsko dno, iznova, svrstavši se u red onih koji su tužili novinare Ferala za duševnu bol. Nasilje nad nevinim ljudima koje je inicirao Pauletić, kolektivna histerija koja je devedesetih na stotine ljudi istjerala iz svojih domova po Splitu, nevinih ljudi, stotine nestalih, nevino optuženih, nisu poremetili moralni svinjac Roberta Pauletića, ali satira, na koju se sam pozivao prilikom slučaja sa japanskom turistkinjom kojoj je jebao mater japansku – jest.

Ako u satiričnom kontekstu u žanrovskom podražavanju basne napišete da je svinjče, čitaoci neće pomisliti kako od njega možete napraviti zimnicu obzirom da je nedvosmisleno riječ o metafori. Ako za nekoga 1991. napišete da je četnik, kosovac, pripadnik pete kolone ili suradnik okupatora, onda će to kod čitatelja izazvati potrebu da ga zatuku, što je upravo razlika između slikovito iznesenih istina i na pseudo dokumentarni način plasiranih laži, to je razlika između kritike i harange. Zbog toga što je metafora očigledno izmaštana, može upućivati na istinu, dok je faktografija uvijek i isključivo laž, u Pauletićevom slučaju, laž koja priprema teren za zločin. U intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji s Pauletićem je razgovarao Joško Dadić, između ostalog ismijavali su kritičare i bagatelizirali svoj rad u  “ST tjedniku” pa sam osjetio potrebu da se osvrnem na njega’, kazao je Ivančić naglašavajući „zločin“ kao bitnu stavku koja časnom sudu očito nije važna u ovom slučaju, već isključivo duševne boli uvaženog bivšeg ministra turizma.

Svinjac zvan „Hrvatsko sudstvo“ i svinjac zvan „Duševne boli protiv Ferala“ tako se nastavlja iako je taj list i njegovi urednici blago pokojan već više od petnaest godina. Praksa koja se u Hrvatskoj nastavlja protiv Ferala ne da vremenom nije minula gašenjem istog, već je očito dobila novi, snažni zamah činjenicom da su još neki novinari Ferala – živi.

Prvo političko suđenje novinarima Ferala i prvo političko suđenje novinarima uopće u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića. Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen-područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu.

Suđenje je izazvalo golemu pozornost domaće i svjetske javnosti, a sudac Marin Mrčela donio je oslobađajuću presudu. Državno odvjetništvo se žalilo, Županijski sud ukinuo je Mrčelinu presudu i vratio mu predmet. Mrčela je i drugi put potvrdio svoju presudu i tko zna koliko bi još trajao taj svinjac da oklevetani i uvrijeđeni nije umro, pa je Državno odvjetništvo odustalo od tužbe.

No to je bio tek početak, svinjarija koje je Državno odvjetništvo pripremalo protiv rečenog lista koji je od svog nastanka trn u oku svakoj garnituri na vlasti, pa tako blago pokojan i ovoj, najnovijoj proeuropskoj Andreja Plenkovića.

Najviši iznos zatražen od Ferala za pretrpljene duševne boli stigao je također od Tuđmanovih. Taj put potpisala ga je Nevenka Tuđman, Kći, koja je od Ferala zarad “duševnih boli” tražila četiri milijuna kuna zbog satiričnog teksta “Sveto ime Sutjeska”, te zbog niza tekstova u kojima su informirali kako se Nevenka bez natječaja domogla poslovnog prostora u vlasništvu Ministarstva obrane. Istodobno, Nevenka je pokrenula i postupak zbog povrede ugleda i časti. No, kad je saznala da bi za utuženi iznos trebala platiti enormne sudske pristojbe, smanjila je tužbeni zahtjev na 600 tisuća kuna.

Drugi na listi Feralovih rekordera bio je dr. Josip Husar, koji je od ugašenog splitskog tjednika tražio dva milijuna kuna zbog tekstova o smrti šestero mališana podvrgnutih kirurškim zahvatima na srcu u KBC-u Rebro. Premda su ga svojim iskazima teretili roditelji nekih od mališana, te njegovi kolege, Husar je svejedno istaknuo svoj rekordni tužbeni zahtjev, a predmet je dobio oznaku hitnosti.

Po broju podignutih tužbi u samome je vrhu bio i Tomislav Merčep, sa čak sedam tužbi zbog tekstova o zločinima koje je u Pakračkoj Poljani počinila postrojba pod njegovim zapovjedništvom. Primjerice, Gordana Jalšovečki, sutkinja zagrebačkoga Općinskog suda, razrezala je u lipnju 1995. godine Feralu 130 tisuća kuna kazne zbog teksta “Polja smrti u Pakračkoj Poljani”, autora Drage Hedla, u kojemu se, kako je sutkinja lijepo primijetila, “iznose razne neosnovane tvrdnje o masovnim grobnicama i koncentracionom logoru u okolici Pakraca”. Presuda je donesena i na temelju Merčepova iskaza, kojemu je sud u potpunosti vjerovao, jer je dat na jasan i uvjerljiv način.

Najpogubniji učinak za Feral imala je presuda donesena u listopadu 2001. godine na zagrebačkom Županijskom sudu, prema kojoj Feral ima platiti Željku Olujiću i Marici Meštrović ukupno oko 200 tisuća kuna, zbog čega je tom tjedniku promptno blokiran račun. Olujiću je dosuđeno 52.910,78 kuna, jer je upao u strašne duševne boli 8. srpnja 1996. godine, nakon objavljivanja teksta “Glasovir za arijevsku Hrvatsku”, u kojemu Viktor Ivančić komentira Olujićeve teze publicirane u Slobodnoj Dalmaciji da “ustaše nisu bili fašisti”, da u Drugome svjetskom ratu “nije bilo žrtava fašizma”, da su “Židovi iznudili holokaust nad samima sobom.”

Ako bivši ministar turizma Robert Pauletić čita ove cifre zasigurno će se dobrano lupiti šakom po čelu radi onih smiješnih 9333,20 kuna.

Inače, Olujić je kao odvjetnik bio i zastupnik većine Feralovih tužitelja u to vrijeme.

Hrvatski suci pokušali su uništiti Feral ne samo kao suci nego i kao tužitelji u nekoliko sporova. Jedan je inicirala Anđelka Rađa, splitska sutkinja. Naime, u tekstu “Ugovor s onoga svijeta”, objavljenom 25. svibnja 1998. godine, Feral je pisao kako je sutkinja Rađa u jednom postupku 1998. godine nekoliko puta zvala na raspravu Mirka Buića, oca Jagode Buić, koji je umro 1968. godine. Kako se on, naravno, nije odazivao, Anđelka Rađa presudila je u korist suprotne strane i dodijelila dio Buićeve imovine tužitelju.

Njezin kolega Joško Biliškov, sudac trogirskog Prekršajnog suda, ipak je gospođi Rađa dosudio 85 tisuća Feralovih kuna. Jagodi Buić je naknadnom sudskom presudom vraćen dio obiteljske imovine. Anđelka Rađa nikada nije vratila novac Feralu.

Damir Čudina i Teo Karabotić Milovac, suci Trgovačkog suda u Splitu, dobili su po 80 tisuća kuna od Ferala zbog ukupno dvadeset riječi u jednom tekstu o stanju u splitskom pravosuđu. Uvredljive kvalifikacije svele su se na to da je za jednog pisalo da “služi kao primjer kako ne treba pisati sudske odluke”, te da mu je deviza “sve za Hrvatsku”, a za drugoga da je “po mnogima površan sudac”.

Andriji Hebrangu, bivšem ministru zdravstva, Jasna Guštek, sutkinja zagrebačkoga Općinskog suda, dosudila je 150 tisuća kuna, što je sa zateznim kamatama iznosilo više od 200 tisuća, zbog niza Feralovih tekstova u kojima se kritički piše o stanju u zdravstvu u vrijeme njegova mandata.

Feral su zbog duševnih boli tužili i (navodimo samo istaknutije osobe) Hrvoje Šarinić, bivši predstojnik Tuđmanova ureda, Dino Mikulandra, prvi urednik Kutline Slobodne Dalmacije nakon HDZ-ova puča, Josip Jović, također HDZ-ova urednička uzdanica u Slobodnoj, Rikard Gumzej, Tuđmanov modni savjetnik, Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela, haaški osuđenici, Anto Đapić, sitni znanstveni prevarant, Ivan Tolj, general i pjesnik, Neven Barač, bivši šef Dubrovačke banke, Nedjeljko Mihanović, istaknuti HDZ-ovac, Ivan Bobetko, Sin, Igor Štimac, bivši nogometaš i kladioničar…

Pravu pozadinu nebrojenih sudskih postupaka protiv Ferala otkrio je upravo Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnoga suda. U intervjuu Feralu u rujnu 1998. godine Olujić je otkrio da su Hrvoje Šarinić i Ivić Pašalić, savjetnici Franje Tuđmana, od njega nekoliko puta tražili uništenje Ferala.

Olujić je tada otkrio i da su na sastancima gdje je razmatrana strategija rasturanja Ferala bili i Milan Vuković, također bivši predsjednik Vrhovnoga suda, i Smiljko Sokol, bivši predsjednik Ustavnog suda. Olujić je naveo i da su ti sastanci bili izravna posljedica Tuđmanova nezadovoljstva Feralovim pisanjem.

Podužoj listi “uvrijeđenih” pridružio se, po dolasku nove vlasti, i bivši šef SZUP-a Smiljan Reljić, poznatiji kao čovjek zadužen za prisluškivanje i praćenje Feralovih novinara, te danas bivši ministar turizma Robert Pauletić koji se upisao kao zadnji u birano društvo onih koji će ostati zapisani u povijest kao ljudi koji su tužili Feral.

Svi njegovi ljudi, koji su tužili Feral tužili su taj list i te novinare ne zbog klevete za počinjena kaznena djela, već zbog duševnih boli koje su pretrpjeli zbog uvreda u tekstovima, metafora i satire i taj strašni uzus, krimen i svinjac Hrvatskog pravosuđa nastavlja se i u našem vremenu. Procesi koji se vode na sudovima protiv novinara koji javno, beskompromisno, i utemeljeno iznose svinjarije tih ljudi na kraju završavaju visokim novčanim kaznama protiv istih. Svi njegovi ljudi, svi kojima je Feral nanio tolike „duševne boli“ ni u jednoj rečenici nisu iskazali žaljenje zbog svog javnog rada devedesetih, a zbog kojeg je Feral uglavnom pisao o njima. Već su svojim tužbama uspješno doveli satirui istinu u Hrvata do potpuna nestanka. Svi njegovi ljudi tako su na koncu ugasili Feral. No ruku na srce nikada nismo od njih ni očekivali bilo kakav oblik kajanja ili moralne reference na vlastite aktivnosti. Svi njegovi ljudi ostali su točno ono za što ih je Feral teretio svinje, a ne ljudi, i to su svojim procesima u konačnici i dokazali.

Ako je 9333,20 kuna cijena da se Hrvatska javnost još jednom prisjeti lika i djela Roberta Pauletića ja sam uvjeren da ju je Viktor Ivančić spreman platiti. Svi njegovi ljudi moralni su talog ovog društva, ali i njegova savjest koja je trideset godina zabijene glave u pijesku. Jer se i dan danas, i još u jednom slučaju, nije ni jednom rečenicom pobio niti jedan navod Ferala o tim ljudima. Već im je nadoknađena duševna bol zbog činjenice da se netko usudio javno ih optužiti. Takvo sudstvo obična je svinjarija i jedino što nas kao ljude može utješiti jest da im Feral izgleda više smeta mrtav, nego li živ.

Svi njegovi ljudi nastavljaju ga držati u našem ponosnom sjećanju.