Prirodno stanje stvari

Saša Ibrulj
Autor 22.10.2019. u 10:24

Prirodno stanje stvari

Prije malo više od tri godine, u maju 2016., za tada tek pokrenuti a danas (polu)ugašeni regionalni fudbalski blog Baraž napisao sam Priču o ljudima kakvi nikada nećemo postati.

Bila je to emotivna reakcija na bezobrazni i rijetko neinteligentni istup jednog (nedeklariranog?) fašiste koji je, onako kako kukavice obično i rade, svoje lične stavove sakrio prvo iza imena jednog nogometnog kluba a onda i čitavog jednog naroda, i onda još – kao opomenu drugom narodu! – pobjednički zaključio da su, eto, ugašeni i petokraka i Velež. Da su Rođeni umrli.

Naravno, ni jednog trenutka nije bilo nikakve sumnje da je taj neki Jozo Pavković tek samo dovoljno glup da bude personifikacija čitave jedne – na dugih 111 godina osuđene – politike, koja je silom pokušavala ugasiti ne samo Velež, nego i duh kojeg, između ostalog, taj klub u Mostaru predstavlja. I zato su ove tri godine koje su za nama veliki poraz za svakog glupavog Jozu koji je umislio da će za života tako nešto i doživjeti, a ova subota samo dodatni udarac u njihov bolesni želudac.

Pobjeda u subotu je za ovu generaciju Veleža velika jer smo savladali fudbalski bolju i kvalitetniju ekipu koja je imenima legitiman kandidat za prvaka. Velika je i jer smo pobjegli na šest bodova od zone ispadanja i dobili samopouzdanje za nastavak sezone.  I još preskočili Slobodu. Velika je jer očigledno idemo prema naprijed. I nastavljamo našu borbu za ostanak u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.

Ali u isto vrijeme ova je pobjeda najveća baš zato što je tako – obična. Što je samo još jedna u nizu. Nakon nje će doći još puno pobjeda, možda i više poraza, možda će biti i novih ispadanja u niže rangove, možda će biti i financijskih i organizacijskih i ovakvih i onakvih kriza i prolivenih suza. Ali to i jeste poenta koju oni kao Jozo ne razumiju.

Ona je ta da je na prvoj domaćoj utakmici nakon tog Jozinog teksta i ispadanja u drugu ligu bilo više od hiljadu ljudi u crvenom. I tako u svakoj narednoj, nekad manje, nekad više, ali uvijek tu. Onda kada smo bili na dnu te iste lige, ljudi su oblačili svoje crvene dresove i išli na stadion bodriti svoj klub. I kako godinama, tako i ove subote, kada je još jednom novi stadion bio ispunjen navijačima Veleža svih generacija, od trogodišnjaka do devedesetogodišnjaka. I gotovo svi su oni, od dječaka i djevojčica do djedica i bakica, bili tu samo zbog svog Veleža, a ne onoga ko je stajao s druge strane terena. Baš kao što su bili i prije te utakmice, a biće i poslije nje.

I nema u tome nikakve patetike ni sladunjave romantike, baš suprotno. Ove tri godine i ova subota kao njihov vrhunac su samo potvrda da je sve to samo realno stanje stvari, život jednog fudbalskog kluba, sa svim njegovim manama i vrlinama. Potvrda je samo da ništa u ovoj našoj ljubavi nije ni umjetno ni vještačko ni izmišljeno.

Da je to samo je prirodno stanje stvari.

Pred nama je još mnogo uspona i padova, i nekada ćemo biti sretni, nekada tužni, nekada zadovoljni, najčešće frustrirani i ljuti. Ali nikada nećemo mijenjati dresove i okrenuti mu leđa. Jer on je naš, dio naše porodice, familije, obitelji, jedan od nas. Velež Mostar. I valjda je to svakom glupom Jozi, svim tim ljudima kakvima nikada nećemo postati, nakon ove tri godine i pogotovo nakon ove subote jasno. A ako nije, onda čekajte narednu, jer i tada ćemo biti tu.

Mi smo Rođeni.

Crvena hronika

Saša Ibrulj
Autor 22.10.2019. u 10:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija