Dinamo u Ligi prvaka: Žicar u finom odijelu

Autor 8.11.2012. u 18:51

Dinamo u Ligi prvaka: Žicar u finom odijelu

 

Neki golfer jednom je izrekao mudrost koja je uskoro postala prihvaćena kao poslovica: ‘Što više vježbam, to više imam sreće.’ I stari su Latini davno rekli da je ponavljanje majka mudrosti. Postoji i ona kineska poslovica koja kaže da pametan čovjek uči na tuđim greškama, budala na svojim, a idiot ih ponavlja.

Praćenje Dinamovih nastupa u Ligi prvaka postalo je zamoran i mučan posao. Iz kola u kolo ponavljaju se razočaranja, golovi u mrežu ‘modrih’ padaju kao po nekom unaprijed utvrđenom obrascu, odvija se mučenje koje više ni najveći optimisti ne zovu stjecanjem iskustva, jer ono kudikamo više sliči pokori. Da, za običnog dinamovca ovo su blještavilo i spektakl elitnog natjecanja postali okrutna kazna, jer ne može mu biti lako gledati voljeni klub kako se koprca među onima kojima nije dorastao. Za mrzitelje Dinama Liga prvaka je utjeha i naslađivanje neuspjehom onoga kojemu se na domaćem planu ne mogu ni približiti – Nijemci, koji imaju riječ za sve, zovu to Schadenfreude.

No i jedni i drugi morali su se već zasititi ove mazohističke/sadističko-voajerske igre. Ni igrači više ne znaju što bi rekli poslije utakmice, a i mi u medijima smo umorni od komentara i analiza koji na svaki dobiveni odgovor rađaju barem dva nova pitanja. A sequel Dinamove ‘slagalice strave’ u Ligi prvaka hita prema predvidivom i nimalo originalnom raspletu. Baš ta hladna neminovnost ono je najstrašnije – koliko god momčad u nekim razdobljima igre izgledala spremna oduprijeti se, pa čak i priprijetiti, nekako kao da već znate da će se na kraju sav taj trud prosuti i da će uslijediti novo ranjavanje, pitanje je samo koliko bolno.

Jedini koji neumorno pokušava promijeniti scenarij je Ante Čačić. Poput ludog izumitelja koji neprestano kuca na vrata patent-ureda s idejama za neko novo sredstvo koje će usporiti prirodne procese, pa biva odbijen zbog njegove neučinkovitosti ili nepouzdanosti, Dinamov trener iz scene u scenu ovog nogometnog horora isprobava metodu pokušaja i pogrešaka, tretirajući pritom svoje igrače kao pokusne kuniće.

Nakon što je pokušao i bez ijednog zadnjeg veznog i s čak trojicom, nakon što je na desnom krilu izvrtio sve od ofenzivnih i defenzivnih veznjaka, preko invertiranog lijevog beka i napadača do – Peke, nakon što je predstavio svoju verziju lažne devetke sa Sammirom, sinoć je opet nadmašio sebe. Na grandioznu pozornicu Parka prinčeva postavio je svoju interpretaciju sustava s trojicom u sredini obrambene linije, trenutno vrlo aktualnog u europskom klupskom nogometu. Danas je na TV-u, a sutra kod tebe, bejbe…

Je li to i u kojim fazama bilo 5-3-2, 3-5-2 ili nešto treće, manje je važno. Kod formacija nema apsolutnih vrijednosti, ali ono što Čačić radi u najmanju je ruku neozbiljno. Svaki nogometni trener će vam reći da je obrana temelj bilo koje taktike; i momčadima s neusporedivo boljim igračima od Dinamovih trebaju mjeseci za uigravanje tako fundamentalne novosti koja potpuno mijenja ravnotežu u liniji i cijeloj formaciji. Pa kako je onda Čačić mislio tek tako, preko noći, pripremiti svoju sirotinjsku operu s trojicom ‘odostraga’?

Da, Dinamo je u prvom poluvremenu izgledao možda i najbolje dosad, ako tako možete nazvati igru u kojoj je imao jednu šansu – ali nije ih ni PSG imao baš puno više. ‘Modri’ su dobro držali blok i smisleno se dodavali u sredini, jedino su prema naprijed – kao i uvijek – bili mahom bezopasni. Čačić će reći da je nedostajao taj famozni zadnji pas: onaj koji treba doći od Sammira, ali u Europi nikad ne dolazi. U ovim smo analizama više puta podcrtali da je Dinamo previše ovisan o svom ‘Godotu’, što je ozbiljnim momčadima vrlo jednostavno za pročitati i zaustaviti ga, ali možda treba još jednom ponoviti. Izuzevši nekoliko kratkotrajnih bljeskova, Sammir ni u jednoj od dosadašnjih europskih utakmica nije napravio nešto čime bi opravdao svoju reputaciju. Posve objektivno, bio je u prosjeku možda i najgori Dinamov igrač.

Rukavina? Mogao je umjesto njega zaigrati bilo koji čitatelj ovog teksta, nitko ne bi primijetio razliku, osim što čitatelj vjerojatno ne bi uspio onako visoko skočiti kod kasnijeg udarca glavom. Nema puno logike u Čačićevoj odluci da stavi čovjeka koji je u naprosto užasnoj formi, a ne Čopa, koji je konzistentno najmanje loš Dinamov napadač. Bokovi su prema naprijed izgledali još koliko-toliko solidno (posebno Vrsaljko), ali defenzivno nisu bili na visini zadatka. Kelavi je sad valjda konačno jasno zašto nikad nije zaigrao za reprezentaciju, a ona trojica u obrambenoj liniji čak su se razmjerno dobro i snašla, no bilo je samo pitanje vremena kad će netko od njih zakasniti ili ispasti, a Dinamo primiti gol. Najveća misterija je zašto je Čačić poslije drugog gola iz te linije izvadio baš Šimunića, najsigurnijeg igrača ove sezone.

‘Nadam se da je bio ozlijeđen’, nespretno se izrazio Mario Stanić, komentirajući u studiju Arenasporta zamjenu čiji smisao ni on nije uspio dokučiti.

Treba reći i to da je PSG trenutačno, u okvirima Lige prvaka, tek prosječna momčad. Nije to baš samo subjektivni dojam – ako ste gledali druge utakmice Parižana, a pogotovo ako ste barem i površno bacili oko na to kako se igra u nekim drugim skupinama, morali ste doći do sličnog zaključka. Da se kojim slučajem nalaze u ‘skupini smrti’, svejedno umjesto kojeg kluba, vjerojatno bi se već danas – poput svoje mančesterske braće po petrodolarima – lagano opraštali od drugog kruga. PSG je u prvom poluvremenu igrao vrlo loše i bezidejno, u drugom se malo opustio i proradio, ali u biti mu je pobjedu donijela genijalnost Zlatana Veličanstvenog, potpisnika sve četiri asistencije. Ostali su mu mahom statirali i tek mjestimično individualnim potezima nagovijestili svoju kvalitetu.

Sudeći prema njegovim javnim istupima, Čačić je inteligentan i realan čovjek koji je sasvim sigurno svjestan pouka svih na početku spomenutih poslovica, kao i toga da će ga i konstruktivni kritičari i zluradi provokatori podjednako razapinjati zbog toga što još nikad u sezoni nije dvaput izveo istu formaciju i sastav. No zašto to onda uporno radi? Zašto na sebe unaprijed navlači krivnju za mahnite eksperimente i ponaša se poput ćorave kokoši koja se nada da će jednom nabosti neko zrno, odnosno bod? Ne bi li bilo bolje da se odlučio za jednu ili dvije taktičke varijante te omogućio igračima da ih ponavljanjem nauče i uvježbaju?

Logika nalaže da bi, ali maksimirska logika nešto je drugačija od one regularne. To je logika horor filmova: Ante Čačić poslan je ove sezone u mračni šumarak u kojem ubojica može vrebati iza svakog drveta, a može biti i onaj tko ga je poslao onamo. On očajnički u mraku lamata svom taktičkom mačetom, pokušava šok-terapijom razbuditi ljudstvo koje mu je povjereno i iznenaditi ubojicu koji je uvijek brži i lukaviji – postaje to igra mačke i miša s unaprijed poznatim ishodom. Završni coup de grâce neće biti izveden prije potpunog poniženja.

Dinamo je opet predmet poruge u Ligi prvaka, autsajder koji je upao na domjenak elite i pokušava se ponašati što pristojnije, što manje odskakati. Nije ni najsiromašniji, ni najlošije odjeven ondje, ali najmanje toga ima za reći i pobire najmanje simpatija – on je žicar u finom odijelu kojega jedino zanima kako bi s uglednijim uzvanicima sklopio neki posao. Izvjesno je da Dinamo nije ni namjeravao ove sezone biti iole konkurentan u Ligi prvaka – jer da je bilo tako, onda bi doveo barem poštenog centarfora, ako ne i pokoje drugo pojačanje.

Ovako ispada da je svrha njegovog sudjelovanja prodajna izložba igrača, uključujući one koji su tek izašli iz inkubatora, poput Alena Halilovića. Jučer Tonel, sutra Čačić – to su samo kolateralne žrtve, roba s isteklim rokom trajanja

 

 

izvor: tportal

 

Autor 8.11.2012. u 18:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija