Hajduku su navijači partneri, a Dinamu neprijatelji

Autor 19.11.2012. u 15:51

Hajduku su navijači partneri, a Dinamu neprijatelji

 

Nogomet je danas industrija u kojoj se vrti uistinu ogroman novac. Sama osnova te industrije su navijači – oni čija strast pokreće cijelu priču. Bez interesa gledatelja i navijača, koji je danas globalno veći nego ikada prije te i dalje kontinuirano raste, ne bi bilo ni multimilijunskih transfera, ni televizijskih i sponzorskih mega-ugovora.

No iako je njihova ljubav prema klubu bezuvjetna, navijači se također žele osjećati voljenima u tom odnosu. Kad osjećaju da im klub ne uzvraća ljubav i da ne mogu nikako utjecati na smjer u kojem se kreće, to često dovodi do iskazivanja bijesa – a ljubav potpaljena bijesom može se na mahove pretvarati i u mržnju.

Godine 1990. u Velikoj Britaniji je objavljen famozni ‘Taylor Report’ – opsežni dokument koji je, između ostaloga, istražio uzroke nasilja i nesreća na tribinama te donio preporuke za sigurnost na stadionima. U njemu stoji da je najveći uzrok nasilja među navijačima njihov osjećaj da nemaju nikakvu kontrolu ni nad jednim aspektom djelovanja svog voljenog kluba.

Psihološka vještačenja i svjedočenja navode na zaključak da je stjecanje neke vrste kontrole glavna motivacija za navijačko nasilje na tribinama – ako ne mogu utjecati na vođenje kluba ni na igru, onda barem mogu na zbivanja na tribinama…

Unatoč uvriježenom mišljenju, epidemiju huliganizma na Otoku nisu ni približno toliko suzbile mjere Margaret Thatcher ili bilo kakva represija, koliko Roman Abramovič i njemu slični. Novoosnovana Premier liga širom je otvorila vrata radikalno neoliberalnoj ekonomskoj politici i većina klubova rasprodana je u ruke prebogatih privatnih vlasnika. Izgrađeni su novi stadioni s isključivo sjedećim mjestima i adaptirani stari, u industriju je upumpan ogromni televizijski novac i cijena ulaznica je iz godine u godinu bila sve skuplja. Na kraju je sve došlo do takvog apsurda da si prosječni Britanac jedva može priuštiti odlazak na stadion – radnička klasa protjerana je s tribina. Na Stamford Bridgeu, gdje su osamdesetih godina strah i trepet bili Headhunters – jedna od najozloglašenijih huliganskih skupina u Europi – danas najjeftinija sezonska ulaznica stoji 750 funti.

Vrhunski engleski klubovi istrgnuti su iz svojih lokalnih zajednica te okrenuti bolje stojećoj srednjoj klasi i globalnom tržištu. Britanski model naoko dobro funkcionira, jer stadioni su svejedno stalno puni i Premier liga ostvaruje najveći promet od svih nacionalnih prvenstava – ali istovremeno s čak 56 posto sudjeluje u ukupnom dugu svih profesionalnih nogometnih klubova u Europi. Engleski klubovi moraju stalno povećavati ulaganja kako bi držali korak i tako dolaze do granice koju više ne mogu probiti, odnosno pokriti daljnjim povećavanjem cijena ulaznica ili drugim komercijalnim aktivnostima. Udio plaća igračima i transfera u ukupnim rashodima klubova u posljednjih je 15 godina narastao od 48 do 70%, a uvođenje Financijskog fair playa žestoko će pogoditi Premier ligu koja više neće moći živjeti na dug.

Nijemci su, pak, od ranih devedesetih pošli potpuno drugim smjerom. Oni su ostavili i točenje piva na stadionima i stajaće tribine: sezonska ulaznica za Borussijin ‘Žuti zid’, primjerice, danas stoji 187 eura ili pet puta manje od najjeftinije koju nudi Chelsea. No jedan drugi aspekt priče ključan je za današnji veliki uspjeh Bundeslige – nacionalnog prvenstva koje je daleko najposjećenije u Europi i u kojem klubovi posluju u skladu sa svojim mogućnostima, ne stvarajući ogromne dugove. Radi se o samom sustavu upravljanja klubovima, u kojem navijači imaju središnju ulogu.

Njemački klubovi su demokratski – propisi su takvi da oni moraju biti u većinskom vlasništvu svojih članova (50% + 1). Postoje iznimke – Wolfsburg je tradicionalno u vlasništvu Volkswagena, Leverkusen farmaceutske kompanije Bayer, a Hoffenheim drži vlasnik softverske tvrtke. No kod ogromne većine klubova članovi na godišnjim skupštinama biraju nadzorni odbor, koji postavlja direktore i nadgleda njihovo djelovanje. Članovi imaju izravnu kontrolu nad klubom i proces donošenje odluka ne ovisi o egu samo jednog čovjeka, zbog čega njemački klubovi u pravilu slijede dugoročnije poslovne planove i ne gomilaju dugove. UEFA-in Financijski fair play njihov je ‘prijatelj’, jer već odavno funkcioniraju po sličnim zakonitostima, otvoreno i transparentno. Kako se to odražava na njihov rezultat? Pa, sva tri njemačka kluba u ovom trenutku predvode svoje skupine u Ligi prvaka – naviknite se na takvo stanje, jer bi u budućnosti moglo postati pravilo…

Kakve sve to veze ima s Dinamom i Hajdukom, pitate se? Itekako ima, jer Hajduk je u svom ustroju prihvatio članove-navijače kao partnere i priklonio se njemačkom modelu. Daleko je to još od bundesligaškog sustava, prije svega zbog opće besparice te ogromnih grijeha i dugova bivših uprava, pa je danas glavni Hajdukov cilj samo opstati. Međutim, Hajdukovi navijači su se svih ovih godina pokazali kao najkonstruktivnija snaga u klubu i jedini preostali element koji Hajduk čini velikim – stoga je sasvim logično da će se klub osloniti na najveći
kapital koji ima. 

Hajduk je danas izuzetno snažno ukorijenjen u zajednicu, što pokazuju i impozantne brojke posjećenosti utakmica na Poljudu, unatoč realno vrlo slaboj momčadi. Osim toga, on je sada i relativno transparentno vođen, a članovi demokratski sudjeluju u upravljanju. Dugoročno gledajući, to klubu može donijeti samo dobre stvari te naposlijetku i rezultatski uspjeh – ali samo ako se dugovi uspiju sanirati i ako se ustraje na sadašnjoj politici.

Dinamo? Iako će zvučati apsurdno s obzirom na trenutačnu razliku u kvaliteti i rezultatima, on je u još većim problemima nego Hajduk. Klub je već neko vrijeme u silaznoj putanji i gubi tlo pod nogama – a ‘tlo’ znači podršku zajednice. Nakon što je prešao crtu poslije koje više nema povratka u odnosu s najžešćim navijačima, Dinamo je na razne načine pokušao privući drugu, ‘kvalitetniju’ publiku. No Dinamo nije Chelsea, a Maksimir nije Stamford Bridge, pa su se nerealno visoke cijene ulaznica za Ligu prvaka, lav Plavko, nagradne igre i PR-kampanje obile o glavu njihovim idejnim tvorcima.

Osim toga, Dinamov poslovni plan je na staklenim nogama. Mit je da klub ima novca – unatoč priljevu od svih recentnih transfera, UEFA-inim premijama i najmanje 30 milijuna eura koliko je Grad Zagreb u posljednjih šest godina upumpao u njega, Dinamo u posljednjem prijelaznom roku nije platio nijedno pojačanje, igračima su smanjivani ugovori i uskraćivani bonusi. Istina je da se klub tek pokriva. Da Vida nije zabio onaj gol Ludogorecu debelo u sudačkoj nadoknadi, Dinamo bi ostao bez polovice godišnjeg budžeta. A ako Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja odluči da mora vratiti novac koji je bez njenog odobrenja primao od grada, klub to jednostavno neće imati otkud vratiti.

‘Normalni’ nogometni klubovi zarađuju od prodaje ulaznica, dresova i suvenira, televizijskih prava, sponzora, natjecateljskih premija i prodaje igrača. Dinamu su, realno gledajući u odnosu na njegov budžet, preostala samo posljednja dva izvora: dresovi ne nose ime sponzora, televizijski novac u Hrvatskoj je još uvijek jako mali, a ulaznice i dresovi se prodaju zapravo zanemarivo slabo. Danas, primjerice, Alen Halilović mora zaigrati u utakmicama Lige prvaka da bi se podgrijala fama o njemu – ali ako budućnost kluba ovisi o prodaji djece i tome hoće li neki sudac produžiti utakmicu za sedam ili osam minuta (opet Ludogorec), onda s tim klubom nešto ozbiljno nije u redu. Jer skupocjeni izvozni ‘artikl’ može se i ozlijediti ili zastati u razvoju, a iduće godine u sudačkoj nadoknadi možda ne padne gol, ili padne na drugoj strani, a što onda?

Ključna pogreška Dinamovog vodstva je što se usredotočilo samo na te elemente, otuđilo klub od navijačke baze i danas ga zapravo pokušava voditi samo kao ‘običan’ biznis. Samovolja čelnika te potpuno isključivanje navijača iz procesa odlučivanja i, posredno, stvaranja identiteta, ono je što Dinamovci najviše zamjeraju klupskom vodstvu i zašto mnogi od njih GNK ne doživljavaju u potpunosti kao ‘svoj’. To se onda odražava i na druge elemente, pa je zanimanje sponzora kudikamo slabije, a momčad iza koje ne stoji narodna podrška lako postaje beskrvna i beskarakterna.

Hajduk je dosegnuo dno i sada može jedino propasti ili napredovati. Dinamo u najboljem slučaju može stagnirati, ali krenuo je prema dolje – momčad je realno slabija nego lani, igra lošije i atmosfera oko nje je negativnija nego ikad. U situaciji u kojoj se vrlo riskantno oslanja samo na prodaju najboljih igrača i UEFA-ine nagrade teško da može biti prostora za napredak. Jedino što može zaustaviti taj negativni trend je okretanje najvećem resursu koji ima – navijačima. Dinamo je udruga građana, a ipak njegovi članovi nemaju gotovo nikakva prava. Štoviše, kad izražavaju nezadovoljstvo politikom vodstva, čelnici ih prozivaju da ‘nisu pravi navijači’ i da ne žele dobro klubu, što je zaista uvredljivo i potcjenjivački.

Vjerojatno je to najbolje objasnio direktor Bundeslige Christian Seifert. ‘Navijači za nas nisu tržište, nego naši glavni partneri i ishodište naših poslovnih planova. Sve što radimo potječe od tog odnosa, jer bez navijača ne bismo imali što ni raditi. Morate imati na umu da su klubovi njihovi, jednako kao što su i vaši. Navijač će pretrpjeti pogreške ili rezultatski neuspjeh, ali jedino što neće je ako mu kažete da je njegov posao samo da navija, bez da ima ikakvog prava glasa. Ako to učinite, na putu ste za propast.’

U sutrašnjem, završnom dijelu ove priče, analizirat ćemo medijsku percepciju te igrački i komercijalni potencijal Dinama i Hajduka, pa donijeti konačni zaključak – može li se Dinamova dominacija istopiti u bliskoj budućnosti…



izvor: tportal 


Autor 19.11.2012. u 15:51