Muhamed Bikić: Kunemo ti se Gorane Čengiću, dvorana na Grbavici će biti tvoja

Povezani članci

• ENVER KAZAZ: KARADŽIĆEV RATNOZLOČINAČKI SIMBOLIČKI KAPITAL
• Anketa Transfermarkta: Najviše izgleda za prolazak baraža ima Francuska
• Nermin Nikšić pobijedio na izborima za predsjednika SDP-a BiH
• Lagumdžija: Logičnije da bude pr. Slavko Kukić, predsjedatelj Vijeća ministara
• Postanite dio priče o spašavanju antifašista koji su u ovom ratu drugi put stradali
• Završna konferencija MEDIA CIRCLE projekta: Indeks klijentelizma u medijima negativan za sve zemlje Jugoistočne Evrope, BiH na začelju poretka

Naš Želimire… Naš Srđane… Naš Adnane… Naš Gorane… Otišli ste zauvijek te  ’92. i još mnogi početkom tih nesretnih devedesetih godina na našim prostorima… Vas četvoricu izdvojih ovom prilikom, jer su Vam bile slične sudbine, niste htjeli u životnoj opasnosti ostaviti ranjenog, ugroženog sugrađanina, suborca, komšiju… Ma koje vjere, boje, nacije bili…

Želimire, Srđane, Adnane, Gorane, istinski Bosanci i Hercegovci, pokazali ste ljudskost i ostali zauvijek u našim srcima, istina kako kome, ali, ipak, mislim, našoj običnoj raji, običnom čovjeku jeste i nećete nikada biti zaboravljeni.

Danas, dvije i po decenije poslije, po Sarajliji Vidoviću, Trebinjcu Aleksiću i postoje nazivi ulica, po Midžiću i Čengiću ne, mada i Adnan i Goran, zaslužuju itekako, jer i oni su spašavali živote komšija Branke i Jove između slobodarskog Trga Heroja i zgrade Palme i Husnije na okupiranoj Grbavici.

Student iz Bihaća Midžić poginuo je polovinom oktobra 1992. jer se nije želio povući sa prve linije prilikom odmazde agresora zbog čuvene „Bitke sa 11 plavih“ nadomak Željinog stadiona, a nekadašnji rukometaš sarajevske Bosne Čengić svirepo je ubijen četiri mjeseca prije, juna ’92. Ado, heroj sa Trga Heroja davno zaboravljen, kao i mnogi drugi, osim porodice i nas nekolicine saboraca, koji smo nekada obilazili njegov mezar na Stadionu Koševo, a sada u Bihaću, jer su njegovi posmrtni ostaci prebačeni nakon rata u rodni grad. Goran, heroj sa Grbavice, s druge strane nije zaboravljen i ta priča još traje i trajat će… Iz godine u godinu je i bolnija, jer se mnogi poigravaju sa njegovim imenom. Na dušu im!

Posljednji primjer je odbijanje prijedloga da novoizgrađena dvorana na Grbavici nosi ime po Goranu Čengiću, pokazuje kakav se stav ima prema čovjeku koji je branio i samo branio čovjeka. Zbog čega smo postali takvi, da ne gledamo čovjeka kao čovjeka, insana, već sve gledamo kroz vjeru, boju, naciju, stranku, politiku… A svi dobro znamo da su Goran i Goranovi preci uvijek bili na pravoj strani, strani pravde i antifašizma i u onom prethodnom Narodnooslobodilačkom ratu. Samo primjera radi, Goranov majkin bratić Stevan Zimonjić, bio je beogradski ilegalac, obješen tri dana prije oslobođenja Beograda, a  po njemu je bio i lik Tihi iz kultne i najgledanije serije od Vardara pa do Triglava “Otpisani”. A po našem Goranu poslije oslobođenja Grbavice, Sarajeva ništa! Ni ulica na Grbavici u kojoj je živio i branio čovjeka, svog komšiju, ni dvorana na Grbavici, koja je namijenjena i sportu kojim se bavio.  Međutim, ima nas koji smo još savremenici Želimira, Srđana, Adnana, Gorana… I koji ćemo se i dalje boriti da heroj s Grbavice dobije ulicu i herojski trg i ime dvorane u kojoj će rukometaši sarajevske Bosne osvojiti Kup Bosne i Hercegovine,  kao što je Goran 1963. kao sedamnestogodišnjak osvojio sa studentima Kup Jugoslavije. U dvorani „Gorana Čengića“… Bit će najava, poštovani gledaoci… Po hiljaditi i ini put… Na putu pravde i istine!