Muhamed Bikić: Olimpi(jada)

Povezani članci

• Rudar i električar putuju u Brazil: Nismo znali da li da plačemo ili da se smijemo
• Zbog povreda otpali Kolašinac i Zec, Baždarević naknadno pozvao Hajrovića
• Zmajevi poručuju: Borit ćemo se do krajnjih granica naših mogućnosti
• Mladi rukometaši remizirali s Južnom Korejom
• Navijači Borussije bojkotiraju novog prvoligaša: Utakmicu će slušati preko radija
• Norvežani proučavaju najbolji slobodnjak u povijesti nogometa

Tri su decenije od Olimpijade u Sarajevu. Tog februara 1984. godine, Sarajevo je bilo centar svijeta, po lijepom. Saznjana o Sarajevu kroz daleku i blisku historiju su se smjenjivala kao godišnja doba, kao toplo i hladno. Bilo je poznato po početku Prvog svjetskog rata (1914.). Onda po zimskoj Olimpijadi (1984.).

Piše: Muhamed Bikić

Pa onda po surovoj agresija na BiH (1992.). Ako slijedimo prethodno, onda nešto lijepo treba da se desi, kao u stihovima jedne od hit pjesama našeg legendarnog Dine Merlina. No, prije toga da nam se ponovno nešto lijepo desi, moramo se naučiti cijeniti ono lijepo što smo već imali, a imamo donekle i danas. Nažalost, večinom u formi muzejskih eksponata i sjećanja pojedinaca koji su na neki način dali doprinos u organizaciji 14. ZOI. Prije 30 godina i studenti i đaci i milicajci su bili u službi toga da se organizuje što bolja Olimpijada, a Sarajevo bude što bolji domaćin. Te 1984. godine svi smo s divljenjem gledali u „žuto čudo“ u sred grada, novosagrađeni hotel Holiday inn, i ponosno smo pokazivali novosagrađeno Olimpijsko naselje, kao cool dio Šehera. A tek, ko je sve pohodio naš olimpijski grad?! Danas, na olimpijskim ljepoticama se organizira poneka skijaška manifestacija, a skakaonice i bob-staza su nezaposleni, kao i većina građana Bosne i Hercegovine. Dalje, muzeji nam se zatvaraju, olimpijski još nije obnovljen, a da nije umjetničke duše Edina Numankadića, djeca bi nam mislila da je Vučko neki zločasti lik iz starog crtanog filma, kao da nije nekada bilo „Jahorinko Vučko vije i doziva Sarajlije“. Ima još onih kojih nas svake godine u februaru podsjete na te lijepe dane. Ibro Spahić i „Sarajevska zima“, koja je i ove godine otvorena i to u trenutku kada je Sarajevo ponovo gorilo. Nije gorio olimpijski plamen, nego, nažalost, zgrade Predsjedništva, Kantona i općine Centar. Olimpijski komitet BiH se ove godine malo više potrudio, pa je organizirana jedna manifestacija na Jahorini, na kojoj se pojavila legendarna Sanda Dubravčić.

S druge strane je zaboravljena naša dvostruka olimpijka Bibija Kerla. Organizirana je i klizačka revija na kojoj su nastupili nekadašnji olimpijski pobjednici. Sarajevo je posjetio i legendarni Jure Franko, koji je po ko zna koji put ponovio, da je medalja koju je osvojio na sarajevskoj olimpijadi – zajednička. Što znači i naša, bosanskohercegovačka. Zato nemojmo se odreći ni te srebrene medalje, ni „Sarajevske zime“, nemojmo proklinjati ni sarajevske pahulje koje su nas ove godine zaobišle. Sačuvajmo sva lijepa sjećanja i podsjećanja na 1984. godinu. Jer, lijepo je bilo u Sarajevu… I bit će ponovno… Mora!