Nogometni stručnjaci tvrde:Tehničari još jednom razmontirali Mesare

Autor 19.1.2012. u 21:44

Nogometni stručnjaci tvrde:Tehničari još jednom razmontirali Mesare

Poučeni iskustvima iz posljednjih susreta FC Barcelone i Real Madrida, u ponedjeljak smo najavili da će prvi el clásico u ovoj kalendarskoj godini između Blaugrane i Blancosa biti još jedan dvoboj Tehničara i Mesara. I sinoć smo upravo takav dvoboj i dobili. Koristeći se svojim najjačim oružjima poput tehnike, kombinatorike, kontrole lopte i kreacije, Barça se još jednom prošetala Santiago Bernabéuom. Možda se takav dojam neće steći pogledom na semafor (1-2 je rezultatski tijesna pobjeda), ali ko god je gledao sinoćnju utakmicu zna da je gledao šetnju Plavo-crvenih kroz prijestolnicu Španije.

Impotentnost Bijelih sinoć je ponovo bila na sceni. Iako se vrlo vjerovatno radi o drugoj najboljoj ekipi u klupskom fudbalu, ona je još jednom bila nemoćna u sudaru sa najboljom, jer razlika između najboljih (Barça) i drugih najboljih (Moudrid) je tolika da drugi najbolji protiv najboljih izgledaju uvijek toliko impotentno da im ne bi mogle pomoći ni male plave pilule. Umjesto da pokušaju nadmetati se na terenu protiv najboljih igrajući ofanzivan fudbal, obzirom da imaju kvalitetnije igrače u napadu, Bijeli su još jednom pribjegli oprobanoj ali neučinkovitoj metodi barikadiranja prilaza svom golu poznatijoj kao bunker, kojeg su neutralni britanski mediji ocijenili kao almost illegal. Njega su začinili grubim startovima, nasrtajima igrača i trenera na zvaničnike meča zbog navodnih pretrpljenih prekršaja i nepostojećih ofsajda i veoma lošom glumom. Još jednom su bili u sjajnoj poziciji da susret završe sa više crvenih kartona nego postignutih golova, ali složit ćemo se da je i bolje da nisu, jer tako su ostali bez patetičnih izgovora kojima bi pravdali još jedan poraz u nizu.

Mourinhova bahatost i kompleks inferiornosti

Posebnu čar velikim derbijima u posljednje vrijeme daje prisustvo samoprozvanog ‘Special One-a’, najskupljeg trenera na svijetu, razvikanog taktičara i motivatora. Nakon što je prije više od decenije izjavio doživotnu ljubav Barceloni (Video 1 ispod), čovjek kojeg smo učinili najpoznatijim prevodiocem na svijetu je u jednom trenutku shvatio da su njegovi snovi o postanku trenerom Kluba koji je više od kluba raspršeni kao sapunica na vjetru. Od tada sanja da sruši najbolji svjetski klub današnjice, ali uz povremene sitnije uspjehe umjesto snova uglavnom proživljava noćne more. Samo od dolaska u Madrid doživio je pet teških poraza u devet susreta – neke rezultatski teške (5-0), a neke psihološki teške (ispadanje u njemu omiljenoj Ligi prvaka ili porazi u Superkupu i posljednjem susretu La Lige kada je najavljivao da je došao trenutak da zasjedne na vrh).

U tih devet susreta, od kojih je pored pet poraza (55,5%) ubilježio jednu pobjedu (brojevima: 1, odnosno 11,1%), veliki strateg je pribjegavao raznoraznim taktikama i rokadama svojih igrača. Pokušavao je ofanzivno (“petarda” na Camp Nou), pokušavao je bunkerom (više puta), pokušavao je opet ofanzivno (Superkup Španije) i ponovo bunkerom (sinoć). Stavljao je klasičnog stopera u vezni red (Pepe), klasičnog veznjaka na bok (Altintop), lijevog beka na desni (Coentrao)… Ali ništa ne pali. Tolike izmjene u najvažnijim susretima može praviti samo trener koji je nesiguran – nesiguran u sebe jer stalno mijenja “idealnu formulu” i nesiguran u svoj tim jer misleći o protivničkih 11 ne može prepoznati ko su njegovih najboljih 11. Njegova lajanja (uperena protiv kluba kojem se zakleo na ljubav zauvijek) koja gledamo na press konferencijama ili tokom živih prijenosa ćemo jednostavno ignorirati. Ona su rezultat teških razočarenja i anskioznosti i kao takva više nisu zanimljiva. Umjesto toga, ovaj put ćemo se osvrnuti na lajanje u lice navijačima kluba koji ga skupo, pardon, preskupo plaća:

– Razumijem njihove osjećaje (zbog poraza) i reakcije (zvižduci vlastitom klubu i glavnoj zvijezdi), ali na njih ne obraćam pažnju.

Mora da je divan osjećaj biti zagriženi navijač Real Madrida koji se kune u svog trenera-spasitelja i onda od njega dobiti takvu šamarčinu u vidu izjave da taj isti supertrener ne šljivi tog istog zagriženog navijača ni pet posto.

A kada su motivacijske sposobnosti ‘Special One-a’ u pitanju, o njima dovoljno svjedoči činjenica da njegovi puleni susrete protiv Barcelone redovito završavaju oborenih glava, bez vatre u očima, puni bijesa i nemoći, čvrsti poput ispuhanih lutki na napuhavanje.

Pepova lahkoća postojanja

Čovjek koji stoji naspram lajavog ‘Special Five-a’ (pa ipak je izgubio pet clásica za sezonu i po, da ne spominjemo petardu u vatrenom krštenju na klupi Bijelih na Camp Nou) je Pep Guardiola. Čini se da on nije tako jak taktičar kao Mourinho, jer nema ni plan A, ni plan B, ni plan C, ni plan D kao Portugalac. Pep ima samo jedan plan i uz određene manje ili veće izmjene koristi ga uvijek. Njegov plan ne sadrži velike lukavosti, svi ga znaju, ali ni tzv. najbolji taktičar za taj plan nema rješenje. Ideja je jednostavna – napasti svim sredstvima i zabiti gol više nego protivnik. Atraktivnost tog plana za oko ćemo ovaj put staviti u drugi plan, jer atraktivnost u fudbalu nije najbitnija, ljudi uglavnom više cijene rezultate. A rezultati pokazuju da je taj jedan jedini i jednostavni plan zapravo pakleno savršen. Čak ćemo ignorirati i činjenicu da je Pep vodeći Barçu na taj način osvojio 13 trofeja za tri i po godine. Ovaj put ćemo se fokusirati samo na utakmice koje bi trebale biti najteže, one na terenu ljutog (ili bolje reći bijesnog?) protivnika: 2-6, 0-2, 1-1, 0-2, 2-2, 1-3 i 1-2. Brojke, kao najuvjerljivije činjenice, kažu: sedam susreta, pet pobjeda i dva remija, uz gol-razliku 7-18 za Barcelonu. Svaki dalji komentar je suvišan. Sva ona napucavanja malih protivnika i jedno vodstvo od pet bodova na tabeli La Lige nakon više od tri godine Mou & Co. mogu objesiti mačku o rep kada im u avliju dođe Pep Team. Najvrući teren je tako za Pepa postao tvrđava nepobjedivosti, mjesto gdje se slave velike pobjede i iznova ismijavaju ljuti rivali u vlastitom hramu, ali i gdje se u velikom stilu priređuju rođendanske zabave koje ne mogu pokvariti ni neprijateljski raspoloženi domaćini.

Tehničari i Mesari kroz prizmu statistike

Da ne ispadne da pričamo u prazno, osvrnimo se na neke statističke parametre od sinoćnje utakmice. Posjed lopte je ponovo bio ubjedljivo na strani gostiju – cijelih 73%. Da biste imali ovoliki posjed lopte na terenu najljućeg protivnika očito morate posjedovati tehnički potkovane igrače. Siledžijstvo, grubi faulovi nad protivnicima, teatralno glumatanje i pritisci na sudije vam ne garantiraju dobar posjed lopte, a bez njega ćete teško do pobjede protiv tehnički jake i razigrane ekipe. To najbolje znaju ovi iz Reala. Da biste pobjeđivali, morate zabijati i golove. Golove zabijate ako stvarate šanse poput Barcelone (8), a ne ako igrate defanzivno i povučeni u mišju rupu kao Madrid (2). Kod takve taktike vam ne može pomoći ni to što vaš rival na gol postavi rezervnog golmana koji očito nije na nivou ostatka ekipe. Pa čak i po broju izvedenih kornera (1-8), koji nisu bitan dio stila njene igre, Barça je bila višestruko nadmoćnija.

Naravno, kao i uvijek, u određenim statističkim kategorijama Madrid je bio brojčano nadmoćniji. Pogađate, opet se radi o prekršajima (19-12) i žutim kartonima (4-3). Čak ni te brojke ne dočaravaju grube startove krvoloka poput Pepea, Ramosa, Carvalha ili Xabi Alonsa. Snaga i čvrstina zvanično najboljeg kluba XX stoljeća kojeg u mnogim zemljama pogrešno zovu kraljevskim (čak ni njihovi najvatreniji kvazinavijači kod nas ne znaju da se ime Real u Španiji odnosi na Real Sociedad, te da se madridski klub oslovljava imenom Madrid, a ne kraljevski, što se vidi i iz inicijala na grbu – MCF) se danas samo vide u grubim faulovima, bukvalnim nasrtajima na najbolje igrače svijeta, ne samo kada su na nogama, nego i kada su na zemlji (Video 2 ispod). No ovaj barbarizam Pepea (kojeg je prilikom dovođenja u klub predsjednik Calderon nazvao “inteligentnim igračem”!), nije ništa novo. Lažni sjaj samozvanog najglamuroznijeg kluba svijeta je stara vijest i glumatanje i brutalni nasrtaji na najbolje su dio njihovog imidža već duže vrijeme (Video 3 ispod). Mučko udaranje protivnika na zemlji u duhu tradicije kluba (sinoć Coentrao, Pepe, Xabi, a na snimku Juanito González) su pravo lice ove institucije i kada vidite na šta su Madriđani bili spremni i ranije, pomislit ćete da je Leo Messi sinoć dobro prošao kad se našao na udaru Coentraoa i Pepea (Video 4 ispod). Nažalost, nekima uspiju zamazati oči da nije tako, ali većini ne. Uostalom, kada trener Madrida Pepeovu igru prokomentariše izjavom da je “sjajno odradio svoj posao”, onda vam je jasno s kakvim ciljevima i planovima Blancosi ulaze u susrete s Barcelonom.

Imajući sve ovo u vidu, nije ni čudo da je el clásico i danas doživio svoju humorističnu stranu. Izjave poput “UNICEF raskida saradnju s Barcelonom jer ono što radi Madridu nije humano”, “bwin na dresovima Reala je skraćenica za Barça win” ili “Madrid mijenja reklamu ‘bwin’ za ‘Mesna industrija Ovako'” najbolja su slika ko je šta predstavljao na terenu u čitavom nizu clásica.

U zaključku možemo reći da su ova dva suprotna stila zapravo današnjem fudbalu itekako potrebni. Jer sve velike priče se svode na polarizaciju dvije suprotstavljene strane, one dobre i one loše. Baš zbog Njih, onako fudbalski impotentnih i barbarsko-siledžijski nastrojenih, Mi smo tako jasno uočljivo ono što jesmo – skup sjajnih momaka i tehnički potkovanih igrača sposobnih da razmontiraju i najkrvoločniju hordu mesara. Uostalom, baš zato što su oni takvi kakvi jesu, uživanje u skandiranju Barçinih navijača oooolé, oooolé prilikom beskrajnih dodavanja je tako dobar užitak i za uši i za dušu.

barsabih

Autor 19.1.2012. u 21:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija